Totalitarni komunistički režim: Istina o časnim sestrama i djeci u Jastrebarskom (3.)

Foto: Sestre Marija i Darinka koje su boravile u Domu Jastrebarsko od 1943. do 1944.; izvor: www.jaska.com.hr

Znanstveni skup koji organizira Hrvatsko kulturno vijeće povodom obilježavanja „Sveeuropskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima 20. stoljeća“ sukladno Rezoluciji Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina (Rezolucija 1481, iz 2006. god.), Rezoluciji Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizme od 2. travnja 2009., i ‘Deklaraciji hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. god.’, donesenoj 30. lipnja 2006. godine, održat će se u utorak 23. kolovoza 2016. (na sam dan sjećanja) te u četvrtak 25. i petak 26. kolovoza na temu „Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, 1941.-1947“.

O znanstvenom skupu koordinator projekta, član upravnog odbora HKV-a, Ante Beljo za Narod.hr rekao je da je “jedna od monstruoznih laži vezana uz stradanje djece žrtava rata, ratne siročadi u Drugom svjetskom ratu”. Cijeli razgovor možete pročitati OVDJE.

Sljedećih dana donosimo u nekoliko nastavaka tekst slovenskoga katoličkog svećenika lazarista Stanka Žakelja, objavljenog u Glasu Koncila u brojevima 7-13 od 15. veljače do 29. ožujka 1987.

»Dovezli su ih u stočnim vagonima«

U srpnju g. 1942, u Jastrebarsko je iz konclogora u Jasenovcu dopremljeno oko 3500 djece poginulih ili odbjeglih roditelja, uglavnom pravoslavnih. U prostorijama dotadašnjeg dječjeg doma te u više na brzinu očišćenih konjušnica i baraka skrb su za tu djecu morale preuzeti uglavnom katoličke časne sestre. Duhovnik tih sestara slovenski lazarist Stanko Žakelj, iznosi svjedočanstva iz tih strašnih dana.

Kakvo je bilo raspoloženje sestara kad su saznale da bi trebale preuzeti skrb za toliku djecu koja su do tada u Jasenovcu umirala od bolesti, gladi i studeni?

S. G. je 30. kolovoza 1943. pisala svojim poglavarima:
»Uzdignutih ruku molila sam odgovorne neka ne pristanu na taj zahtjev, neka uprava za tu ratnu siročad bude odijeljena od Doma… Ništa nije koristilo. Čak su govorili da sam ‘milosrdna sestra’ koja ne želi pomagati.«

Zašto je ta časna sestra imala takav stav? Zbog toga što su u Domu bile samo tri administrativne snage: ona kao ekonoma i dvije civilne službenice — što očito nije bilo dostatno ni za dotadašnju djecu, a trebalo je preuzeti još 3147 novodošle djece sa 60 članova osoblja. I još su se morale skrbiti za obradu 64 jutara zemlje gospodarstva koje je, kako već spomenusmo, bilo upravo priključeno Domu.

»Odgovorni u Zagrebu odredili su da se što brže očiste dotadašnje konjske štale na Reki. Tamo nije bilo ni električne struje ni vode. Konjski su izmet uklonili, što nasuli šljunkom i odozgor nabacali slamu. Za osoblje su na Reki pripravili malu baraku. Namjestili su kotlove i sve najnužnije za kuhanje. Vodu je trebalo svakog dana dovoziti konjskom zapregom Doma, također i svu hranu. U Domu su uredili bolnicu« (s. G.).

Djecu koja su dotad bila u Domu smjestili su u konjsku štalu blizu Doma (s. G.), odnosno hambar, gdje nije bilo ni vode ni zahoda (s. G.).

Liječnici su zabranili tu djecu nahraniti

»Prvi vlak s tom jadnom djecom prispio je noću 12. srpnja. Dovezli su ih u stočnim vagonima. Bili su doslovce sami (kosturi, goli, bosi, samo su neki imali na sebi kakve prnje. Nekoliko ih je putem umrlo, pa su ih mrtve izvukli iz vagona. One koji su najslabije izgledali odvezli su s kolodvora u dvorac gdje su bili liječnici dr. Dragišić i dr. Davila. Liječnici su strogo zabranili tu djecu nahraniti. Odredili su da im se hrana postupno pojačava pod strogim njihovim nadzorom« (s. G.).

»Nismo znale da li bilježiti ili izdavati ili trčati u Zagreb za novcem i robom, ili praviti obračune o novcu, ili iznajmljivati inventar po Jastrebarskom… Ni sama ne znam i što sve još. Bila je to prava pravca ta ludnica« (s. G. u (pismu od 31. svibnja 1943.).

»Izdavalo se iz magazina naveliko — bilježilo ništa. Nije bilo ni vremena. Iz Zagreba su telefonski tražili točan broj primljenih čaša, jorgana, pokrivača itd., zatim broj izdatih šalica i žlica. Pisarnica, rekoše, mora sve to znati. Pisarnica mora imati popise s imenima sve te djece, imena umrle djece (njih 485), popis djece što su ih odveli partizani, popis i upotrebu hrane; istodobno voditi brigu o prehrani, o dovozu pitke vode za 4 barake udaljene 2 km i 3 barake udaljene 1 km, za vodu za pranje, za dezinfekciju za dijetnu prehranu, za liječničku hranu — o svemu raditi obračune. Od 11. srpnja potrošili smo 5 milijuna izvanrednog i 12 milijuna redovnog kredita. Trebalo je brinuti se o novcu, za mlijeko, meso, drva te stotine i stotine drugih stvari. Bila je to ludnica u pisarnici sa samo tri snage, od kojih je samo jedna bila ekonoma. Mučila sam Tantalove muke jer nisam mogla učiniti sve što mi je bila dužnost« (s. G. u pismu poglavarici 30. kolovoza 1943.).

Umiralo ih je petnaestero dnevno

Nedostatnu broju sestara koje su već bile u Domu došle su u pomoć sestre iz Beograda, njih desetak. Medu njima dvije liječnice i jedna za rad u pisarnici. No, ta je u 21, g. života uskoro oboljela od tifusa i umrla (s. D.).

Za djecu smještenu u barakama u Jastrebarskom (ne na Reki, već kod franjevačkog samostana u štalama kod dvorca) došle su upomoć zagrebačke sestre milosrdnice, njih oko 20 (s. D ). Na Reki je za rad s djecom dodijeljena ekipa djevojaka određena iz Zagreba (s. G.). To su bile civilne njegovateljice iz škole u Rudi (s. D.).

»Djeca su bila zaražena krvavom dizenterijom i tifusom. Pogled na njih bio je potresan do suza. Odmah drugi dan umrlo ih je 15. I sljedećih dana umiralo ih je 10 do 15 dnevno, dok nisu umrli svi koji su prvi došli u bolnicu. Na prazne krevete odmah su došli drugi iz baraka. Ni od njih ni jedno nismo mogli spasiti. Svi su podlegli istoj bol­esti, jer su bili zaraženi i izgladnjeli već u logoru iz koga su došli« (s. D.).

Druga sestra (s. V.) pripovijeda sljedeće:

»Jer je bilo premalo sestara za toliku djecu, došle su sestre iz Beograda. Među njima dvije liječnice. Tu je bio domaći liječnik dr. Weissmann, a dvaput tjedno dolazilo je iz Zagreba dvoje liječnika, bračni par kojima se imena ne sjećam (jedno od tih bilo je specijalist za dječje bolesti, sjeća se s. D.). Još i danas kao da gledam tu iscrpljenu djecu. Počela su u veliku broju umirati, dnevno po petnaestak i više. Jednom sam bila (pokraj potoka koji teče preko vrta baš kad su mimo dovodili djecu. Bila su zaprljana vlastitim izmetom, koji im je curio niz noge. Uzela sam jedno dijete i oprala ga, a onda su dolazila jedno za drugim i molili: časna, još i mene! Tako sam ih prala u prolazu. Govorili su da su tamo u logoru spavali na tlu i da im je bilo zima.«

»Mrtvu djecu odijevale smo, nakon što bismo ih umile, u svježe rublje te ih polagale na nosila što smo ih dobile iz općine. Kako su tu djecu pokapali —- u sanducima ili drugačije — ne znam. Iz kuće su ih odnosili na nosilima, pojedinačno ili možda dvoje zajedno, ako su bila manja, pokrivene na groblje. Što su s njima tamo radili, ne znam. To je bilo u nadležnosti općinskih grobara, to jest ljudi što ih je općina odredila« (s. D.).

(Nastavlja se)

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr