Hrvatsko kulturno vijeće organiziralo je znanstveni skup na temu „Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, 1941.-1947“. Započelo je u utorak 23. kolovoza 2016. (na sam dan sjećanja) te se održavalo u četvrtak 25. i petak 26. kolovoza.
O znanstvenom skupu koordinator projekta, član upravnog odbora HKV-a, Ante Beljo za Narod.hr rekao je da je “jedna od monstruoznih laži vezana uz stradanje djece žrtava rata, ratne siročadi u Drugom svjetskom ratu”. Cijeli razgovor možete pročitati OVDJE.
Fotografije kojima ilustriramo Istinu o časnim sestrama i djeci u Jastrebarskom objavljene su na jaska.com.hr uz tekst Nova saznanja o dječjem domu u Jastrebarskom.
Donosimo u nekoliko nastavaka tekst slovenskoga katoličkog svećenika lazarista Stanka Žakelja, objavljenog u Glasu Koncila u brojevima 7-13 od 15. veljače do 29. ožujka 1987.
Zaključne primjedbe
U srpnju. g. 1942. u Jastrebarsko je iz konclogora u Jasenovcu dopremljeno oko 3500 djece poginulih ili odbjeglih roditelja, uglavnom pravoslavnih. U prostorijama dotadašnjeg dječjeg doma te u više na brzinu očišćenih konjušnica i baraka skrb su za tu djecu morale preuzeti uglavnom katoličke časne sestre. Duhovnik tih sestara, slovenski lazarist Stanko Žakelj, iznosi svjedočanstva iz tih strašnih dana.
Pismo dr. Weissmanna
Nameće se pitanje zašto su se optužbe protiv časnih sestara koje su djelovale u Jastrebarskom pojavile tek pola godine nakon oslobođenja? Nije li to u vezi s pojavom poznatog Pastirskog pisma biskupa Jugoslavije? Doista je značajno da su te i slične optužbe protiv ponašanja katoličkih vjerskih službenika za vrijeme rata nabujale u javnosti upravo nakon objavka spomenutog Pastirskog pisma.
Bilo je to doba kad su organi državne sigurnosti posvuda postupali na odgovarajući način i kad je i propaganda protiv stvarnih ili potencijalnih neprijatelja novoga poretka bila tome primjerena. I sam sam osobno iskusio neke od takvih postupaka.
Moj istražitelj — sad je već u grobu, načinio je samoubojstvo kao informbirovac — usudio mi se za vrijeme jednog ispitivanja reći: »Mi možemo osuditi i Maršala, ako hoćemo! Moj brat, njegova žena i punica bili su osuđeni na društveno koristan rad: formalno, ako se točno sjećam, na 6 mjeseci; »no jer nema nikakve nade da će se popraviti, kazna im se odmah produžava na 24 mjeseca«.
Nakon godinu dana službenik OZNA-e rekao im je: »Uskoro ćete na slobodu, jer smo prekinuli s metodama NKVD«. O tim pak metodama ima u našoj zemlji već dosta objavljenih svjedočanstava. Sam maršal Tito u razgovoru s »Vjesnikovom« urednicom Darom Janeković (prevodim iz ljubljanskog »Dela« od 2. veljače 1976.) govorio je o nepravdama koje su u tom razdoblju bile počinjene komunistima.
Zacijelo nekomunisti nisu bolje prolazili. »Uzmite na primjer«, kaže drug Tito, »službu bezbjednosti; i u njoj je bilo ljudi koji su načinili veliku štetu. Čak i oni u koje sam imao povjerenja pravili su greške i morao sam im onemogućiti da ne bi i dalje djelovali«. U nastavku je Maršal rekao: »Nepravedne i preoštre mjere moći ćemo lako popraviti i najvećom ćemo brigom paziti da dokažemo istinu. No kod toga potrebna nam je iskrena pomoć drugih ljudi da bismo pravilno prosudili i rehabilitirali one koji nisu krivi. Naša je dužnost da to uradimo«.
Eto, i ovim pisanjem želim u tom smislu ispuniti svoju dužnost da se o sestrama koje su djelovale u Jastrebarskom čuje istina i da prestanu krive optužbe.
Sestre se mogu pozivati ne samo na vlastito znanje iz onih dana, nego i na izjavu liječnika dr. Weissmanna, koji je bio od 20. kolovoza 1942. kućni liječnik u bolnici za djecu u Jastrebarskom, a koji je uvijek bio protiv ustaša a za partizane. Taj je liječnik 7. studenog 1945. iz Osijeka uputio jednoj našoj časnoj sestri sljedeće pismo:
Vrlo poštovana česna sestro!
Već dugo sam htio Vama i č. s. Vinfridi kao i djeci odgovoriti na vaše cijenjeno pismo. Ali silno sam zaposlen i ne znam da li ću moći dulje vrijeme tako intenzivno radili. Preuzeo sam sve dječje domove, obdaništa i dom staraca, koje svaki dan posjećujem. Međutim sam odlučio istini za volju da odmah odgovorim na vaše zadnje pismo. Ja sam u Jastrebarsko stigao 20. VIII. 1942. kao liječnik prihvatilišta i privremene epidemijske bolnice, gdje je bio šef dr. Dragišić, dok č. s. Pulherija kao oberica, a vi č. s. Gaudencija kao kancelarijska sila i za neke vanjske poslove direktno s djecom niste ništa imali. Osim toga bile su sestre pomoćnice Vinka, Maca, Mara itd. te gđa Černozubova. Za sve moje vrijeme nije bilo s nijedne strane zlostavljanja djece ili gladovanja. Štoviše, godine 1943., i 44. da se niste vi pobrinuli za hranu velikim trudom itd. ne bi djeca imala hrane, jer su viši činovnici u Zagrebu sve ‘obećavali, a kad je došlo vrijeme za nabavu nisu bili u stanju da to izvrše. Samo vašim raznim putovanjima i protekcijama uspjelo je dobaviti dovoljnu količinu žita, krumpira i graha. God. 1944./45. bila je situacija još gora, te smo baš Vi i ja o tome govorili da si moramo osigurati hranu, jer s obzirom na jakost partizanskih snaga nećemo moći nabavljati ni vlakom ni autom te će djeca ostati bez hrane. To je bila vaša vještina da ste mogli č. s. Pulheriju nagovoriti da vam dozvoli da idete na put u potragu za hranom a da joj niste iznijeli naše bojazni, jer je ona stajala pod sugestijom Zagreba i nije vjerovala u partizansku snagu i blizu savezničku pobjedu. Napokon ste dobili dozvolu i u najopasnijem i za vas kao časnu sestru vrlo teškom stanju dobavili ste hranu iako ste imali i od ustaških vlasti velikih neprilika. Tako smo spasili djecu od gladi, a hrana je dobro došla i našoj partizanskoj djeci nakon oslobođenja.
Što se tiče pokapanja umrle djece. Tome nisu prisustvovale časne sestre već sestre pomoćnice, a doktor Danilo kao liječnik i pogrebnik mora znati kako se sve događalo, da nije bilo nikakvih neispravnosti ili okrutnosti ni prema mrtvim, siromašnim, nedužnim, malim mučenicima. Spis o mrtvima vodile su sestre pomoćnice. Od društva »Karitas« dolazio je svećenik koji je zdravu djecu razmjestio po selima. On je upozorio da sestre ili braća moraju otići razdvojeno ali je na taj način upozorio časnu sestru da bi nam odmah mogla javiti kako da to spriječimo a da taj svećenik ne bi došao u nepriliku ili pod istragu. Mi smo takvu djecu proglasili bolesnom i odmah stavili u krevet te nisu morala odvojeno otići. Jedino se može predbaciti č. s. Pulheriji kao oberici što je škodilo i ugledu drugih časnih sestara, da je često grdila partizansku djecu i partizane i tražila da djeca mole za pobjedu Njemačke. Inače se ni ona ni u čem drugom nije ogriješila. No zaista je neugodno da je ona kao sestra milosrdnica tako govorila. Ona je bila pod sugestijom svoga šogora ministra dr. Mile Budaka, koji joj je u svakom pogledu imponirao. No valja reći da je naš dječji dom baš tom protekcijom štošta dobio što drugi domovi nisu dobivali. Najuočljivija je razlika u smrtnosti djece u Jastrebarskom i one u Sisku. Ali časne sestre su mi često govorile da njoj (s. Pulheriji) prigovaraju i da je radi toga među sestrama dolazilo do nesuglasica. Ovo istini za volju. Čim stignem javit ću se č. s. Vinfridi. Međutim mi pozdravite sve časne sestre i neka dalje u miru za tu nesretnu djecu ulažu svoj trud i znanje. Pozdravite poštovane drugarice, upraviteljicu itd., te moju djecu.
Pozdrav.
Vaš dr. Weissmann
Ovaj moj prikaz zacijelo nije potpun ni analiza iscrpna. Ipak mislim da se iz njega dosta dobro može ustanoviti što je istina, a što kleveta. Svjedočanstva časnih sestara koja sam ovdje naveo dobio sam od svake napose, potpuno neovisno jedno od drugog, a ipak se gotovo u svemu potpuno slažu. Njihovo svjedočenje potvrđuje, kako vidimo, i kućni liječnik.
Dodao bih još jednu izjavu, koju su mi prenijeli dvojica što su je čula 19. siječnja 1976. Jednom Jaskancu došlo je zastupstvo Crvenog križa da se propita kako je to bilo sa sestrama u Domu.
On im je izjavio da su sve optužbe neistinite. Na to reče jedan od zastupnika Crvenog križa: »Isto nam je potvrdio i komunist koji je za vrijeme rata bio u Jaski terenac i vodeća komunistička ličnost. Taj je svojoj izjavi nadodao: ’Da se je sve to stvarno tako zbivalo kako pišu, a da mi nismo ništa poduzimali, morao bih se ustrijeliti!’«
(Svršetak)
