Kardinala Franju Kuharića, smijemo ubrojiti u red najznačajnijih ljudi Crkve u Hrvata i hrvatskog Naroda u njegovoj sveukupnoj povijesti.
Vijest o pokretanju postupka njegove beatifikacije prije pet godina, za mene je bila velika radost.
Pripadam generaciji ljudi koja se rođenjem u ranim pedesetim godinama prošloga stoljeća našla u jednoj situaciji u kojoj je bezbožna komunistička „diktatura proletarijata“ željela zgaziti hrvatsko srce i iščupati mu njegovu katoličku dušu.
Nadbiskup zagrebački Alojzije u to vrijeme već je bio imenovan kardinalom i bio je u izgnanstvu u njegovu rodnom Krašiću, nakon robijanja u Lepoglavi.
Narod hrvatski još se nije tih godina oporavio od grozota smrti poraća i ranih poslijeratnih godina „staljinističke slobode“.
Još ni sada mi nije jasno, kako su tih godina živjeli naši roditelji i naši djedovi i bake koji su preživjeli „krvavu 1945.“ i godine poslije toga. Mislim da su živjeli u vremenima velike neizvijesnosti i straha za budućnost. Obezglavljeni Narod, progonjena Crkva, mučenik Stepinac u zatvoru i u izgnanstvu.
I moje prve godine osnovne škole prolaze u nekim čudnim situacijama, a već živimo u šezdestim godinama prošloga stoljeća. Mi, djeca koja nakon nastave pohađamo vjeronauk u našim župnim zajednicama, primamo Prvu svetu Pričest, bivamo u školi ismijavani i obilježavani kao najmlađi izdanci primitivnog ostatka ostataka u vremenu „novog socijalističkog naprednog društva“.
Kada je umro sveti naš mučenik Alojzije, na čelo Crkve u Hrvata dolazi njegov kolega iz studentskih dana Franjo Šeper, gorostas tijela, ali i gorostas duha. Odlični crkveni knez. Vođa Crkve u Hrvata. Jedan od najznačajnijih sudionika II. vatikanskog Koncila. Toliko vrijedan stožernik Svete Crkve da ga veliki Papa Pavao VI. postavlja na čelo Kongregacije za nauk vjere, koju dužnost je obnašao u Rimu do svoje smrti 1981. godine ( na toj ga je dužnosti naslijedio njemački kardinal Joseph Ratzinger, budući Papa Benedikt XVI.).
Po odlasku kardinala Šepera u Rim, na stolicu zagrebačkih nadbiskupa dolazi jedan, stasom sitni, samozatajni župnik iz Samobora, koji je 1964. godine postao najprije pomoćnim biskupom zagrebačkim, a bio je i aktivni sudionik Koncila.
Svi smo se pomalo pitali pa tko nam to dolazi za prvog čovjeka Crkve u Hrvata nakon tri vrlo značajna nadbiskupa, njegova prethodnika, Bauera, Stepinca i Šepera. Ta tri crkvena kneza bili su stvarni narodni i crkveni vođe u tešim vremenima monarhističkog, fašističkog i komunističkog sustava koji nas je kao Narod i Crkvu želio zbrisati s lica Zemlje.
Ubrzo je Franjo Kuharić postao pravim i jedinim predstavnikom i vođom Naroda, Narod ga je prepoznao, zavolio, i Narod mu je povjerovao. On je postao lučonoša u vremenima „crvenoga mraka“. On nas je poučio ono o nama kao Narodu hrvatskom, što kroz školski obrazovni sustav nismo smjeli dobiti niti znati o sebi. Da smo Narod stari, Narod kršteni, Narod kulturni, i Narod neizbrisivi iz povijesti ljudske civilizacije.
Obilazeći Narod naš raseljeni diljem svijeta, u jednoj prigodi u Australiji, dočekala ga je velika hrvatska zajednica ( naši zemljaci prognani i izbjegli 1945. godine i njihovi potomci ) s mnoštvom hrvatskih stjegova, koji su oduševljeno izvikivali: „Hrvatska, Hrvatska“, na što im je dobri nadbiskup Franjo uzvratio riječima: „Da, Hrvatska. Ali Hrvatska živi SAMO u Hrvatskoj!“. Ove znakovite riječi zapravo su bile program kojim je nadbiskup želio potaknuti razmišljanje vječno „šutljive“ ( ili bolje rečeno „ušutkane“ ) hrvatske većine, hrvatskih vjernika i Naroda uopće.
U biskupskoj je Konferenciji potaknuo i započeo jedan veliki poduhvat, a to je bila velebna proslava „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ u vremenu od 1976. do 1984. godine. Biskupska Konferencija obuhvaćala je prostor tadašnje višenacionalne države, ali ona je ipak u najvećem dijelu ipak bila hrvatska, premda se tada tako nije smjela zvati. Biskupska konferencija bila je jedinstvena premda su je uz nas Hrvate činila i naša braća po vjeri, Slovenci i Albanci, koji su također imali svoje biskupe i mjesne biskupije.
Franjo Kuharić imao je uza sebe odlučne hrvatske muževe i odlične nadbiskupe i biskupe, Franića u Splitu, Oblaka u Zadru, Arnerića u Šibeniku, Pavlišića u Rijeci, Ćirila Kosa u Đakovu i druge koje ovdje nisam naveo, ali svi su oni bili „jedno srce i jedna duša“.
Prvi među jednakima bio je svakako Franjo Kuharić.
Poput biblijskog proroka nadbiskup Franjo je u pravom trenutku prepoznao bilo svojega Naroda, kao da nam je kriknuo: „Ako ćemo mi šutjeti, kamenje će umjesto nas progovoriti!“. I, prvi je otvorio naše stare narodne škrinje, zaboravljene škrinje, škrinje prepune KAMENJA. Kamenja kneza Višeslava, Trpimira, kralja Tomislava, Petra Krešimira, Zvonimira, mučenika Krbave i Like, Sigeta, Zrinjskih i Frankopana, junaka i žrtava minulih vjekova sve do križnih putova prošloga stoljeća i do kardinala Stepinca. To sveto kamenje su naše stare narodne „plemićke povelje“. Dokazi su to naše narodne opstojnosti i neuništivosti. Ipak smo mi prvi Narod među svim slavenskim narodima koji je prigrlio Isusov KRIŽ, nosio ga, padao pod njim, pa se ponovno pridizao s Kristovim križem, čvrsto, s obje ruke, svih ovih trinaest i pol vjekova.
Vjernosti kojoj smo se predali tamo u stoljeću sedmom, i koju NIKADA nismo iznevjerili možemo zahvaliti što i danas postojimo kao Narod hrvatski.
Među tim „svetim kamenjem“ nalazio se Pralik Gospe iz Biskupije kod Knina. Prema tom izvorniku, u srebru i zlatu, koje je sakupljano nekoliko godina, u akciji “Glasa Koncila”, izradili smo Pralik Gospe Velikog hrvatskog krsnog zavjeta, za početak Veleslavlja na Gospinu Otoku u Solinu 12. rujna 1976. godine. Na kraju toga slavlja naš nadbiskup dr. Franjo Kuharić izrekao je znamenitu Molitvu Velikog hrvatskog krsnog zavjeta.
I tako je s Gospina Otoka krenuo nezaustavljiv hod “Crkve hodočasnice” kako ju je nazvao Franjo Kuharić, najznačajnijim postajama naše vjerske i narodne povijesti.
Poput biblijskog patrijarha Mojsija, uzeo je Franjo Kuharić pastirski štap u ruke, i na čelu svojega vjernoga puka krenuo putem SLOBODE i ISTINE. U molitvi, pokori i u zahvalnosti. Bili smo zajedno 1978. godine u Biskupiji kod Knina, molili i plakali s prorokom Jeremijom, njegovu Petu tužaljku.
A onda je došla 1979. godina. Naš prvi susret s “Papom iz daleke zemlje” u Rimu. Branimirova godina. 15.000 Hrvata hodočasnika iz cijeloga svijeta, od Australije do Skandinavije, od Amerike do Afrike i Azije. I ona prva Misa na hrvatskom jeziku u Crkvi svih crkava u Rimu. Kuharić na čelu svoga vjernoga stada. Papa ga grli i pozdravlja. I Papina riječ nama: “Dragi moji Hrvati, Papa vas voli, Papa vas grli i prima, Papa vas blagoslivlja”. Pralik Gospe Velikog hrvatskog zavjeta bio je s nama u Rimu, i Papa ga je blagoslovio. Bio je taj naš Pralik Gospe s nama i na domovinskom slavlju u Ninu, ujesen iste godine u nazočnosti sada već 300.000 hodočasnika. Nin je bio vrhunac, jer sva slavlja nakon njega bila su tek normalan hod osviještenog vjerničkog puka. Po uzoru na Višeslavov križ iz one „škrinje svetoga kamenja“ izradili smo Zavjetni križ. Franjo Kuharić i njegov vjerni puk u Ninu je visoko podigao u zrak taj Zavjetni križ i izrekao „novu molitvu“: Ispovijest vjere Hrvata katolika.
Sveti Otac nam je odobrio da ovu molitvu u posebnim prigodnim slavljima možemo moliti u Misi kao Vjerovanje! U Ninu smo obećali zajedno s našim biskupima da ćemo ovu molitvu moliti svaku večer u 21 sat, a da će biskupi u to vrijeme blagoslivljati svoj vjernički puk.
Nin nam je zacrtao program: “Hrvatska katolička obitelj dnevno moli, a nedjeljom slavi svetu Misu.”
I, tako smo hodočastili redom sve do velebnog Nacionalnog euharistijskog kongresa na Mariji Bistrici 1984. godine, ovaj puta s kardinalom Franjom Kuharićem. Kardinalom ga je imenovao sveti Papa Ivan Pavao II., godinu dana ranije.
Franjo Kuharić je želio da kao vjernički puk budemo što jače povezani, pa mu kao velika zasluga pripada realizacija da je „Glas Koncila“ baš od te 1984. godine postao tjednikom (do toga vremena bio je polumjesečnik, te su mnoge informacije bivale zakašnjelim). Taj nam je tjednik bio jedino dozvoljeno glasilo redovitoga informativnoga tipa Crkve u Hrvata u vremenima komunističke višenacionalne države.
Velika mu je zasluga i čast osnivanje Hrvatskoga katoličkog radija i Radija Marija.
Osnivanje novih biskupija u Varaždinu, Požegi, Gospiću.
Posebna mu zasluga pripada u pripremama dolaska Svetog Oca Ivana Pavla II. u ranjenu Hrvatsku 1994., godinu dana prije Bljeska i Oluje, te 1998. godine, kada je Ivan Pavao II. na Mariji Bistrici proglasio kardinala Alojzija Stepinca blaženikom – mučenikom svete Crkve.
I, tako bih mogao još puno toga nabrajati o tom našem dobrom i svetom nadbiskupu, kardinalu dr. Franji Kuhariću.
Naravno, on je bio i „državni neprijatelj broj 1“ komunističkim vlastima. Osim nekoliko pokušaja njegove fizičke likvidacije, neprestani su bili napadi na njega. Pljuvalo se po njemu i vrijeđalo ga u svim režimskim medijima, sazivale su se posebne „partijske sjednice“ na najvišem republičkom nivou kako bi ga se omrazilo u Narodu ili pak pokušalo „ukrotiti“. Ali, on je ostao vjeran Bogu i Narodu i čvrst kao kremen-kamen. Poput onog kamena iz prije spomenute „škrinje svetog hrvatskog kamenja“.
Demokratske promjene koje je dašak demokracije unio u naše živote i mogućnost stvaranja Hrvatske države zatekle su našeg kardinala spremnog za taj od Naroda stoljećima žuđeni događaj.
Na čelu Naroda našla su se dva velikana istoga imena – Franjo. Jedan, vizionar, vođa, domoljub, vojskovođa i stvoritelj pobjedničke Hrvatske vojske, drugi, sveti biskup, istinski vođa povjerenog mu vjerničkog Naroda, domoljub, moralna vertikala.
Nezaboravni prvi Dan Državnosti – 30. svibnja 1990. godine. Sveta misa Za Domovinu u Katedrali, prije prve sjednice Hrvatskoga državnog sabora, s kardinalom Kuharićem, saborskim zastupnicima i vjerničkim pukom, a onda na prepunom Jelačićevu trgu Franjo Tuđman u kolijevku koja simbolizira tek rođenu, mladu Hrvatsku državu, stavlja tri znamena blagostanja: kruh, pero i zlatni dukat, koje potom blagoslivlje naš kardinal Franjo Kuharić. Bio je toga dana četvrtak, tri dana prije blagdana Duhova.
Hrvatski Domovinski rat proveo je Franjo Kuharić u skrušenoj molitvi za Domovinu i Narod! Obilazio je ratišta, posjećivao bolesne, pokapao ubijene, brisao krv s ranjenih duša i otirao suze s naših obraza. Bogu se molio s pukom svojim u našim razorenim crkvama i svetištima i nikada nije posumnjao u bezgraničnu Božju ljubav. Pozivao nas je na mir i oproštenje. Jedan od najznačajnijih govora održao je u gradu mučeniku Petrinji na ruševinama crkve svetoga Lovre, o Lovrečevu, 10. kolovoza krvave 1991. godine (vidi Prilog 3.).
Proglašenje Kuharića blaženim imati će vrlo veliku važnost za Crkvu u Hrvata ali i za cijeli ili barem dobronamjerni dio hrvatskog Naroda. Prije svega zbog nužnosti povratka Crkve u Hrvata na utabane staze kojima nas je vodio Franjo Kuharić u duhu Crkve Kristove na ulazu u Treće tisućljeće našega doba, kako nas je za to pripravio II. vatikanski Koncil.
Prije mnogo godina u „Glasu Koncila“ napisao je don Živko Kustić jednu rečenicu koja mi je ostala u sjećanju: „Svako vrijeme ima svojega Stepinca! ″.
Uistinu, često je u toj našoj pretežno tužnoj prošlosti bilo tako. Imali smo velikih svjedoka vjere i istinskih narodnih vođa, kojih je personifikacija upravo blaženi naš kardinal Alojzije Stepinac. Bili su to i biskup Juraj Dobrila u Istri, i Antun Mahnič na Krku ( premda je podrijetlom bio Slovenac ).
Svakako u našim sjećanjima dohvatljivom vremenu, takovima možemo smatrati i nadbiskupe Antuna Bauera, kardinale Stepinca, Šepera i Kuharića.
Vremena u kojima danas živimo su vremena ponovnih lutanja ovoga Naroda bespućima bezbožnoga svijeta.
Da, svako vrijeme ima svojega Stepinca!
Pa i ovo vrijeme ga sigurno ima.
Nije nužno da se on pojavi jedino i samo u Zagrebu. Hrvatska je lijepa, mala, velika zemlja dobrih ljudi.
A Stepinac naših dana je sigurno tu među nama.
Samo ga (možda) još nismo primijetili.
A, gdje li je on?
Znakoviti glasovi dolaze nam s raznih strana Lijepe naše.
Bogu hvala, nismo sami u ovoj „suznoj dolini″.
A tamo u nebeskim prostranstvima Vječne ljubavi, dobri naš nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić, blagoslivlje sve nas i našu Hrvatsku Domovinu.
