Prije par dana kardinal Vinko Puljić održao je lijepu propovijed o dostojantvu žene koje je u suvremenom svijetu često narušeno promatranjem ženskog tijela kao ženinog jedinog atributa. „Dostojanstvenošću žene, narod pada ili raste“ jedna je od središnjih misli koju je kardinal Puljić istaknuo, stavivši tako iznimno velik naglasak na značaj ženinog dostojanstva za razvoj cijelog društva. Moglo bi se reći da je način na koji društvo doživljava ženu način na koji doživljava sebe, jer su uz nju vezani središnji događaji svakog života poput rađanja, odgoja i brige za dom.
No, novinare koji su izvještavali o Kardinalovom govoru nije zanimao ovaj dio propovijedi. Čini se da ih je suvremeni svijet koji ženu na našim jumbo plakatima degradirano percipira kao pogodnu uglavnom za reklamiranje donjeg rublja ne reagira na pozitivan govor o dostojanstvu žene. Iz toga možemo zaključiti da vjerojatno nitko od nas u uobičajenim okolnostima ne bi uopće znao da je Kardinal održao bilo kakvu propovijed u Arbanasima u Zadru. Zapravo, većina ljudi ni sada ne zna da je Kardinal održao ikakvu propovijed, sve što se zna jest da je negdje i nekad izrekao riječ „štraca“ koja je novinare razbudila iz uobičajenog drijemeža kada Crkva govori o ženi, i bila vjerojatno jedina riječ koju su od cijele propovijedi čuli.
Je li moguće da je onima iz šire javnosti koje cijeli život nikada nije zanimalo što Crkva naučava o spolnom, ili bilo kojem drugom, moralu odjednom postalo jako bitno što je jedan crkveni predstavnik rekao. Do jučer velik broj onih, posebice mlađih, koji su napali Kardinala nisu niti znali da kardinal Puljić uopće postoji, a danas je okupirao brojne rasprave i zauzeo novinske stupce. Otkud onda takva nagla zainteresiranost za njega i njegove stavove?
Budimo iskreni, nikoga od onih koji su se ovih dana raspisali o Kardinalovoj izjavi uopće nije briga što kardinal Puljić misli o ženi i njezinoj vrijednosti i važnosti za društvo. Njegovo je mišljenje postalo relevantno u onom trenutku u kojemu je moglo biti izokrenuto da se uklopi u poziv na ismijavanje. Kada bi ljudi uistinu mislili da Crkva smatra ženu „štracom“ onda vijest da je neki kardinal izrekao tu riječ uopće ne bi bila vijest, nego uobičajena pojava, ali svi oni znaju da to nije stav niti Crkve niti kardinala Puljića. Sama činjenica da društvo u kojemu je žena često javno ponižavana reagira na ponižavanje uglavnom onda kada se ono pokuša podmetnuti Crkvi, govori o tome da svi shvaćaju da je upravo Crkva jedno od mjesta gdje se ženu tako ne percipira.
Pa čemu onda uopće tolika histerija? Razlog je vrlo jednostavan. Kada želite opravdati svoj vlastiti iskrivljeni pogled na određenu stvarnost, za koji niste sigurni je li ispravan, a voljeli bi da jest, jednostavno izvadite iz konteksta rečenicu (ili riječ) nekog katoličkog svećenika koji govori o toj temi i ismijte ju. Time ćete uspješno opravdati svoj pogled, jer je jedino s čime ga uspoređujete izvrnuta i ismijana pozicija Crkve koja nakon što ste je izvukli iz konteksta zvuči neprihvatljivo. To je svojevrsni recept koji se redovito koristi i protiv kojega je gotovo nemoguće raspravljati, jer nije stvar u tome da raspravljate s izrečenim činjenicama, nego s fikcijama kojih se druga strana ne želi odreći.
Drugim riječima, ako želite živjeti u svijetu oslobođenom od zahtijeva moralno odgovornog ponašanja, tada vam neće biti u interesu staviti naglasak na Kardinalov govor o dostojanstvu žene, jer dostojanstvo podrazumijeva odgovornost. S onime što doživljavamo kao dostojanstveno moramo se ponašati odgovorno. Bit će vam puno zanimljivije izvući iz konteksta rečenicu iz koje se čini da se sam kardinal nije prema ženama ponio dostojanstveno, jer ćete time sa sebe ukoniti odgovornost da se sami ne ponašate s dostojanstvo.
Taj pokušaj uklanjanja zahtijeva odgovornosti sa svoga ponašanja najčešći je izvor sve strke koja se stvori kada se Crkvi, ili crkvenim službenicima, žele spočitati grijesi.
Možemo raspravljati je li kardinal Puljić trebao upotrijebiti riječ koju je upotrijebio, sam je kasnije priznao da ga je propovijed ponijela i da ne smatra da je izbor riječi bio dobar, ali to nije središnji problem. Činjenica je da će i većina roditelja upotrijebiti i poneku grublju riječ kada žele upozoriti na neprikladnost određenog načina ponašanja svoje djece. To se ne karakterizira kao vrijeđanje djeteta, nego upozoravanje na opasnost, iako može biti neprimjereno.
Teško je vjerovati da i oni koji izruguju Kardinala svoju djecu podučavaju drugačijem moralu od onoga koji je on izrekao. Sumnjam da postoje očevi koji kćerima kažu „Nije me briga koliko ćeš muškaraca imati i kako ćeš koristiti svoje tijelo“, tek bi to bio znak omalovažavanja. Odnosno, onaj koji brine može u svojoj brizi na bilo koji način pretjerati, ali onaj koji ne brine uopće, on je onaj koji najviše ponižava. I zato, prije nego što počnu raspravljati o Kardinalovom izboru riječi, pozivam urednike portala koji su se tobože zgrozili da sami bace pogled na svoje portale i zaključe kako se ženu ne treba tretirati.
* Ivo Džeba diplomirani je inženjer građevine i prevoditelj. Bio je kandidat U ime obitelji – projekt Domovina na listi broj 8 u prvoj izbornoj jedinici.
