Junaci Domovinskog rata (Goran Kliškić) – ‘zlatna generacija’ hrvatske mladosti obranila i spasila Hrvatsku

goran kliškić
Foto: Snimka zaslona

Najveća ljubav je dati život za bližnjega, rekao je Isus Krist. Baš to je učinio Goran Kliškić, mladi specijalac i diverzant 4. brigade: prvi puta u Zadru 1991. kada je spašavajući suborca bio teško ranjen i drugi puta u ožujku1992. kod Stona kada je poginuo spašavajući prijatelja i suborca Ivana Vucu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Na kraju su Goran i Ivica izdahnuli i položili svoj mladi život za slobodu domovine i obranu hrvatskog naroda od srbijanskog neofašizma.

Goran Kliškić je bio dragovoljac Domovinskog rata i prvi zapovjednik specijalne jedinice diverzantskog voda za posebne namjene u 4. gardijskoj brigadi. Kruševo, Zadar, Karin, Biograd, pa Južno bojište i fatalni most na Bistrini kod Stona, bio je njegov ratni put, piše 24sata

Tekst se nastavlja ispod oglasa

 

Goran spasio život suborca u Zadru i bio teško ranjen

U listopadu 1991. godine, u obrani Zadra bio je teško ranjen spašavajući suborca. Četnici su granatirali njihov položaj na Bilom Brigu, a Kliškić je po zvuku osjetio da će granata pasti blizu. Bacio se na svog suborca Ivicu Boškovića i spasio ga od sigurne smrti. Granata je pala u njegovoj neposrednoj blizini i teško ga ozlijedila.Operiran je u Zadru, a trebalo je čak tri litre krvi da bi ga liječnici uspjeli održati na životu. Liječenje je nastavio u splitskoj bolnici, ali ne zadugo. Sa ranama koje su još krvarile i brojnim gelerima u leđima, svojevoljno je napustio bolnicu i vratio se na ratište, unatoč tome što je imao prijedlog da ode u logistiku brigade.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Predvodio je svoje diverzante sve do fatalnog 24. ožujka 1992. godine kada je stradao opet spašavajući svog suborca.

Najveća ljubav – Goran poginuo spašavajući ranjenog prijatelja i suborca

Usred noći neprijatelj je granatirao njihov položaj kod mosta na Bistrini, a Goran je zapovjedio odlazak u bunker. Dok su ulazili, granata je pogodila njihovog suborca Ivicu Vucu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Izjurio je iz bunkera, došao po ranjenog prijatelja i krenuo s njim u rukama natrag prema bunkeru.

Pala je još jedna granata i obojicu ih usmrtila, i Gorana i Ivicu.

Umro je nakon 20 minuta, kao i Vuco…

Bio je to težak udarac za njegove suborce, ali i još veći motiv za obranu domovine. Kako su u brojnim prigodama isticali, Goran Kliškić bio je za primjer svima, kao zapovjednik, prijatelj i nadasve čovjek.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Na mjestu pogibije na Bistrini njegov otac je nakon 25 godina rada uspio podići spomen-obilježje, a gotova je i monografija o Goranu. Ovaj kratki spomen na još jednog od velikana i heroja Domovinskog rata završio bi citatom Goranovog oca Ratomira Kliškića:

„Važno je da pričamo o Domovinskom ratu, da se istina ne zaboravi, jer ta istina mora i može živit samo na taj način. Ja bi rado priča svojim unucima o herojstvu njihova oca i njegovih suboraca, ali Goran nije bija oženjen. Ovim putem apeliram da naše heroje, branitelje, ne smimo isključit iz društva. Njihova smrt ne smi umrit, ona mora trajat, ona mora živit u nama, veli. Oni su to zaslužili, oni su nas zadužili. Zato pričajte dici, pričajte unucima o njima, ili, pivajte, nek se ori, o hrabrim junacima naše hrvatske grude!“

‘Zlatna generacija’ hrvatske mladosti obranila i spasila Hrvatsku

Njegov otac, proslavljeni je hrvatski bariton Ratomir Kliškić. Nakon sinovljeve pogibije život je posvetio uspomeni na svog Gorana.

Goran je bio uspješan sportaš, vicešampion u taekwondo, izrazito snažan, visok 1,90 cm, aktivan član župe Gospe od Zdravlja. Goranov otac za Gorana i njegove suborce kaže:

„To vam je bila jedna zlatna generacija, to su sve bili momci od dva metra, sportaši, domoljubi, koji su ostavili svoju obitelj, svoje fakultete, svoje mladenačke ljubavi i velike sportske karijere, a među njima je i Goran.“

Zbog njega je i nastavio pjevačku karijeru, a svaki svoj nastup počinje riječima “Idemo moj Gorane”:

“Kažu da vrijeme liječi rane, da je lakše. Meni ne liječi. Meni nije lakše. Goran je sa mnom 24 sata dnevno”, počeo je svoju priču o svom Goranu njegov otac Ratomir: “Kao dijete trenirao je plivanje, vaterpolo, a kasnije i taekwondo. Bio je mladić za primjer, uvijek spreman pomoći, nije pio, pušio… U rat se uključio srcem, kupio je svoje oružje i prijavio se među prvima. Znao bi mi reći: Dat ću i život da više ne slušamo ono “bre”‘.

Goran je išao na odsluženje redovnog vojnog roka u JNA sa velikim znanjem borilačkih vještina i u tom pravcu se usavršio u vrsnog diverzanta.

Kad je počeo Domovinski rat, on je bio već spreman vojnik, specijalac-diverzant, i general Ivo Jelić imao je u njega imao ogromno povjerenje i Goran je postao prvi zapovjednik specijalaca za posebne namjene u 4. brigadi. 

I krenuo je, od Kruševa, preko Zadra, Karina, Biograda, Čepikuća, sve do nesretnog položaja kod Stona…

“Ti pjevaj, a ja ću tjerati četnike”

“Bilo je ključni izdržati taj prvi udar. Kad bi došao kući s terena, a to bilo maksimalno dan, dva, ne bi puno pričao. Vidio je što rade četnici, i rekao bi mi; Nemaj brige, živoga me neće uhvatiti! Ali bi i rekao da su kukavice, da bježe od borbe prsa o prsa.Znao bi doći s terena onako blatnjav u teatar i čekati me dok silazim s pozornice, to su scene koje su stalno sa mnom. Govorio bi: ‘Ti pjevaj, ja ću tjerati četnike.’

Kad je spasio suborca u Zadru bio je izrešetan gelerima. Jedva su ga spasili, a još ranjen napustio je bolnicu. Govorio sam mu, ajmo Gorane izvaditi te gelere, ajmo i u Zagreb ako treba, a on bi rekao: Izvadit ćemo ih kad prođe rat… Pričao sam puno puta s njegovim suborcima, bio je uvijek prvi u akciji, uvijek sve za suborca, prijatelja. Takav je bio i kao dijete, mladić, a onda i u ratu”, prisjetio se sina otac Ratomir.

“Najteže je roditelju sahraniti dijete, ali u toj nesreći imam sreću što mu bar mogu otići na Lovrinac zapaliti svijeću. Puno je onih koji to ne mogu, koji ne znaju gdje su njihovi najmiliji i koji žive s pitanjima kako su poginuli. Po tom pitanju ništa se ne radi. Goran bi da je živ teško trpio neke stvari u današnjoj Hrvatskoj. A živio je i dao je život za nju, i ja osjećam koliko se žrtvovao, koliko je želio slobodnu domovinu-  ispričao nam je Ratomir Kliškić, koji je svom sinu napravio spomenik na mjestu pogibije u Bistrinama kod Stona, a izdao je i monografiju u čast uspomeni na svog sina, istinskog heroja Domovinskog rata.

*U spomen Goranu Kliškiću i zlatnoj generaciji hrvatske mladosti koja je obranila i spasila Hrvatsku

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.