IKA donosi razgovor glavnog urednika Glasa Koncila Branimira Stanića sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem u povodu objavljivanja nove enciklike u kojoj je papa Franjo citirao hrvatske biskupe, a koji će biti objavljen i u Glasu Koncila od 11. listopada.
Ovih dana svjedočimo rijetko viđenu interesu u hrvatskoj javnosti zbog jednoga odjeljka u novoobjavljenoj enciklici pape Franje »Fratelli tutti«. Riječ je o broju 253 u kojem Papa citira pismo biskupa Hrvatske biskupske konferencije iz 1995. godine napisano u povodu 50. obljetnice završetka Drugoga svjetskoga rata. Otkad je 1993. godine osnovana Hrvatska biskupska konferencija jedini hrvatski biskup koji je član Stalnoga vijeća u kontinuitetu, sve do danas, zagrebački je nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Stoga ga je nakon što je objavljena enciklika glavni urednik Glasa Koncila zamolio za razgovor u kojem bi rastumačio kako je došlo do pisma iz 1995. godine i u čemu je njegova aktualnost u drugom desetljeću 21. stoljeća te ponudio svoje viđenje o mogućim razlozima uvrštavanja dijela toga pisma hrvatskih biskupa u Papinu novu encikliku.
Uzoriti gospodine kardinale, nova enciklika pape Franje »Fratelli tutti« već u prvim danima nakon što je objavljena u crkvenoj i društvenoj javnosti diljem svijeta ocijenjena je kao velika, povijesna, važna, epohalna… Kakvi su Vaši prvi dojmovi?
Papinu novu encikliku doživio sam kao iznimno potreban odgovor Crkve na izazove sadašnjega vremena. Odgovor je to Crkve koja gradi bolju budućnost za sve, Crkve koja se ne povlači pred teškoćama, nego se hrabro suočava s izazovima, Crkve koja ne gleda na svijet i čovjeka svisoka, nego silazi do korijena višestruke krize u kojoj smo se našli. To je Crkva koja liječi i koja traži braću i sestre koji će biti saveznici u dobru. Takva Crkva ispunja svoje poslanje jer okrjepljuje čovječanstvo uvijek ozdravljujućom snagom evanđelja. Enciklika pape Franje, uvjeren sam, sve više će dobivati na vrijednosti kako se s vremenom, sloj po sloj, bude otkrivao njezin sadržaj. Ti se slojevi nižu od suočavanja s oku nezamjetnim koronavirusom koji ulazi u tkivo čovjeka do digitalnih medija koji toliko povezuju, a opet fizički mogu razdvajati ljude; od globalnih ekonomskih izazova koji idu na štetu siromašnih do lokalnih specifičnosti zemalja trećega svijeta koje su univerzalno bogatstvo; od nezaštićenih migranata do zaštićenih političkih elita…
>Razriješene nedoumice oko doprinosa pape Benedikta XVI. knjizi o svećeničkom celibatu
Poštujući vjekovno načelo da Crkva živi od tradicije, ne odriče se svoje baštine te ju prenosi, možete li evocirati sjećanja na to kako je uopće došlo do Pisma hrvatskih biskupa u povodu 50. obljetnice završetka Drugoga svjetskoga rata? Naime, pitamo Vas to jer bili ste član Hrvatske biskupske konferencije i te 1995. godine kada je pismo objavljeno. Dopustite možda i preizravno pitanje: Kako ste Vi osobno sudjelovali u oblikovanju pisma koje je Papa citirao u enciklici?
Inicijativu da hrvatski biskupi objave pismo u povodu pedesete obljetnice završetka Drugoga svjetskoga rata pokrenuo je biskup Srećko Badurina i podržao kardinal Franjo Kuharić, tadašnji zagrebački nadbiskup i predsjednik HBK-a. Prvi nacrt pisma pripremio je biskup Badurina. U ono je vrijeme biskup Badurina gotovo redovito na sjednicu Stalnoga vijeća u Zagreb putovao tako da bi iz Šibenika autobusom doputovao do Crikvenice, gdje bi ga redovnički subrat dočekao i autom dovezao u Krk u samostan otaca trećoredaca, a potom bismo nas dvojica autom do Zagreba. Više se puta rado prisjećam korisnih misli iz naših razgovora i analiza domaćih i općih, crkvenih i društvenih prilika. Kada je riječ o nacrtu spomenutoga pisma, imali smo jedan dan vremena da u Krku prije puta u Zagreb analiziramo i dorađujemo Badurinin prijedlog. Taj radni prijedlog prihvatilo je Stalno vijeće i predalo na izradu u redovitu proceduru HBK-a. Pismo Hrvatske biskupske konferencije povodom pedesete obljetnice završetka Drugoga svjetskoga rata objavljeno je s nadnevkom 1. svibnja 1995. godine, a supotpisali su ga svi tadašnji aktivni članovi HBK-a.
Kako tumačite da je baš to pismo hrvatskih biskupa papa Franjo citirao, i to u dijelu enciklike u kojem se razlažu »putovi novoga susreta«, to jest u kontekstu opraštanja, u odnosu na zaborav, na (ne)kažnjivost i pravednost i u vrjednovanju nepravda iza kojih stoje različiti počinitelji…?
Vjernički gledano, više toga daje mi naslutiti da nije riječ o pukoj slučajnosti jer čini se da je na djelu ipak Božja providnost. Naime, u enciklici koja započinje riječima sv. Franje Asiškoga i koja je nadahnuta njegovom ljubavlju i žrtvom za sve stvoreno papa Franjo je citirao pismo hrvatskih biskupa koje je inicirao biskup Badurina. A on je svećenički red primio kao sin sv. Franje, kao hrvatski franjevac glagoljaš. Vjeran svojemu svetačkomu uzoru, na ideju da se napiše spomenuto pismo došao je u doba kad je bio biskup ranjene šibenske Crkve koja je krvarila jer je velik dio njezina teritorija bio okupiran, mnogi vjernici ubijeni, tisuće prognane i izbjegle, crkve spaljene, razorene… I on je u tom ambijentu uspio smoći snage ići dalje, izdići se iznad užasa u kojem je kao pastir živio i svratiti pozornost na veliku ranu hrvatskoga naroda i čovječanstva uopće, koju je nakon svih užasa rata otvorio i završetak Drugoga svjetskoga rata. Kraj toga rata mnogi narodi Europe doživjeli su kao veliko olakšanje, kao uspostavu mira i slobode, a hrvatski vjernici kao nov početak progona, zatvora, ubijanja nevinih ljudi, kako stoji i u pismu hrvatskih biskupa.
Poziv: »Idi i popravi moju Crkvu« koji je čuo sv. Franjo Asiški oživotvorio se tako i preko pisma hrvatskih biskupa koji su u doba ranjene Crkve u Hrvatskoj čišćenjem spomena na desetljetne rane na vjerničkom tkivu, pozivajući na pravednost, ali i svesrdno opraštanje i vrjednovanje dostojanstva svih žrtava bez obzira na nacionalni ili vjerski predznak, pokazali da se samo preko rana, preko križa, dolazi do istine, do obnove. Opet vjernički gledano, nisam siguran možemo li u kontekstu Papina spominjanja pisma hrvatskih biskupa i uzevši u obzir pozadinu njegova nastanka olako prijeći preko činjenice da je biskup Badurina preminuo 17. rujna 1996. godine – na spomendan Rana sv. Franje.
Iako je riječ o tek nekoliko redaka prilično duge enciklike, može li se ipak reći da je spominjanjem pisma hrvatskih biskupa Papa na neki način odao poštovanje njihovu zauzimanju za mir, pomirenje, ispunjenje pravednosti u odnosima između dvaju naroda, hrvatskoga i srpskoga?
Svaka Papina enciklika tiče se čitave Crkve, a ne samo partikularnih Crkava. Zato sve što Papa u tom dokumentu piše treba prvo gledati tako da se pitamo zašto je to dobro za čitavu Crkvu. Primijeni li se to načelo i na dio enciklike u kojem je Papa spomenuo pismo hrvatskih biskupa, neprijeporno je troje. Prvo, hrvatski biskupi i u doba najvećih stradanja tijekom Domovinskoga rata nisu iznevjerili evanđeosko načelo ljubavi prema bližnjemu i prema neprijatelju. Drugo, takvo mirovno nastojanje hrvatskoga episkopata postalo je dragocjena baština kojom se može ponositi čitava Crkva i četvrt stoljeća nakon što je to pismo objavljeno. I treće što želim naglasiti, kada je 1. svibnja 1995. godine objavljeno, pismo nije u hrvatskoj javnosti naišlo na veći odjek, jer objavljeno je u turbulentnim vremenima nakon što je u akciji »Bljesak« oslobođen dio hrvatskoga teritorija, a uoči akcije »Oluja« koja je slijedila tri mjeseca kasnije. No gledano iz sadašnje perspektive, pismo je preko svojih poruka imalo gotovo proročku snagu za nošenje s izazovima mira, pomirenja, opraštanja i ispunjenja pravednosti u godinama koje su slijedile. Danas, 25 godina kasnije, pokazalo se da poruke koje su zahvaćale muku hrvatskoga naroda imaju snagu zaliječiti muke mnogih drugih naroda koji danas prolaze kroz slične izazove. Tako to biva kad jedna partikularna Crkva, slušajući poticaje Duha Svetoga, vjerno hodi sa sveopćom Crkvom.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
