Markuševečki župnik: ‘Ovo vrijeme je prilika da uz Božju pomoć izgradimo bolju budućnost’

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

“Dragi župljani! Još jedna kušnja, koja nas je snašla u obliku jutrošnjeg potresa ostavila nas je bez naše crkve. Nije srušena, ali je jako oštećena iznutra. Također vrlika oštećenja primjećuju se i na župnoj kući. Za sada ostavljamo sve u takvom stanju, a kad se smiri i zemlja i naše duše razmatrat ćemo daljnje korake. U molitvi i nadi s Vama – Josip Đurbek, Vaš župnik.”

Zapis je to koji je na internetskim stranicama Župe sv. Šimuna i Jude Tadeja u Markuševcu upisao župnik župe vlč. Josip Đurbek na dan potresa 22. ožujka 2020. godine. Osam mjeseci poslije potresa, u Markuševcu su pokraj župne kuće postavljeni temelji i temeljna ploča za izgradnju privremenog bogoslužnog prostora. Tim povodom Zagrebačka nadbiskupija razgovarala je sa župnikom župe vlč. Josipom Đurbekom o stanju nakon potresa, situaciji oko župne crkve te pastoralnim izazovima s kojima se suočava svakodnevno.

> (FOTO) Obnova kulturne baštine: Provjerili smo kako napreduje restauracija i sanacija sakralnih objekata oštećenih u potresu

> Obnova sakralnih objekata: Očuvanjem kulturne baštine, čuvamo svoj identitet

> Profesori arhitekture i likovne umjetnosti: ‘Očuvajmo našu baštinu!’

Velečasni, epicentar potresa koji je 22. ožujka pogodio Zagreb i okolicu bio je na području Vaše župe. Mnogi su stradali i mnogo je toga stradalo. Kako ste vi proživjeli cijelu tu tragičnu stvarnost i kakva je situacija osam mjeseci nakon potresa?

Nesvakidašnje nedjeljno buđenje. Jaka buka. Trešnja. Nakon prestanka izlazak na dvorište. Sniježi. Odlazak u crkvu, sve u prašini zbog otpale žbuke. Ponovni potres, bježanje iz crkve. Povratak u kuću, sve u prašini. S prvim namjernicima ponovo u crkvu. Svi kipovi na mjestu osim palog sv. Josipa. Iz straha da ne padnu, skidamo ostale kipove sa oltara i polažemo ih na klupe. Uzimam ciborij s Hostijama i najnužnije stvari pa odlazim u Granešinske Novake, gdje ću stanovati idućih pet mjeseci.

Idućih dana sva šteta izlazi na vidjelo. Crkva nesrušena, ali opasno oštećena, kuća sva u pukotinama, oštećenog krova i opasno raspucanih i pomaknutih dimnjaka. Danima se pokušava sanirati krov i srušiti dimnjaci da ne nastane veća šteta. U strahu od urušavanja, ali i u strahu od zaraze COVID-om polako raščišćavamo crkvu i kuću. I kosimo travu po crkvenom dvorištu i voćnjaku (ove godine neobično puno raste). Kipove i slike iz crkve dali smo na „udomljavanje“ pojedinim vjernicima. Isto tako i stare knjige i neke vrijedne stvari.

Najteže pada bespomoćnost. Ne možeš ništa učiniti ni za crkvu ni za župu. Osim slaviti misu i moliti. U to vrijeme restrikcija, u Markuševcu, u kućnoj kapelici Male obitelji na Vincekovom brijegu slavila se svakodnevno sv. misa. Krajem ljeta uselio sam u unajmljeni stan u Markuševcu. Želim biti blizu. Moram spomenuti jedan simboličan detalj. Naime u potresu se s vrha tornja odlomio križ. No, ostao je visjeti na gromobranu dva metra iznad zemlje. Jedan visoko pozicionirani funkcioner kad je to vidio je rekao – Bog nije dopustio da Njegov križ padne na zemlju. Bilo mi je to zanimljivo čuti od njega.

Mnoge su obitelji zbog potresa ostale bez svojih domova. Kakva je situacija na području Vaše župe? Koliko obiteljskih domova je oštećeno u stanju ruševnosti i koliko ih je procijenjeno kao opasnim za život?

Nakon prvotnih pregleda na području Župe neuporabljivim je proglašeno oko 150 kuća dok je ozbiljnije štete pretrpjelo još dvjestotinjak kuća. Iako smo bili u epicentru, nijedna kuća se nije urušila i nitko nije stradao. Najčešće je izražen problem konstrukcija kuća te pucanja zidova. Iako su ostale proglašene sigurnim za stanovanje, nema kuće koja nije pretrpjela neku štetu.

Većina stradalnika našla je smještaj kod rodbine i susjeda, dok se manji broj smjestio u studentskom domu.

Centralni Caritas i vaš župni Caritas pomažu potrebitima od prvog dana. Na koje sve načine Vam se može pomoći?

Neposredno nakon potresa Župni Caritas, uz svesrdnu pomoć mjesnog Stožera civilne zaštite, stavio se na raspolaganje potrebnima. Uz brzu donaciju Caritasa Zagrebačke nadbiskupije i brojnih udruga, hranu i ostale potrepštine dobili su svi koji su iskazali bilo kakvu potrebu. Mjesni ugostitelji organizirali su svakodnevne tople obroke za one koji su ostali bez mogućnosti kuhanja u vlastitim domu.Veliku solidarnost pokazali su i ljudi međusobno, od otvaranja vlastitog doma za susjeda do fizičke pomoći pri raščišćavanju ruševina i obnove.

Kroz ljetne mjesece trošile su se prije pripremljene zalihe. Dolaskom zime počinje se primjećivati nedostatak hrane, troškovi grijanja za mnoge će premašivati njihova primanja, pogotovo onima koji su velika sredstva uložili u elementarni popravak kuća. Ljudi ne kriju razočaranje odnosom gradskih i državnih vlasti. Iako je Grad podijelio dosta građevnog materijala, odgodom donošenja Zakona o obnovi samo su se produljile patnje i odgodilo obnavljanje. Nije bolje ni po donošenju zakona koji će biti neprovediv. Na žalost, obnova se u većini slučajeva pretvorila u kozmetičko krpanje žbuke. Nedostaje novaca i majstora. Nadamo se da uskoro neće biti jakog potresa.

Uz čučersku i granešinsku župnu crkvu, u potresu je teško stradala i vaša župna crkva. Kakva je situacija sada po tom pitanju i kakva je njezina daljnja budućnost?

Prvi pregled statičara rezultirao je sa tzv. „crvenom naljepnicom“ na kojoj piše „neuporabljivo“. Nastala šteta vidi se tek izbliza, no u stvarnosti prijeti urušavanje svoda apside i crkvene lađe, istih onih koji su stradali i u potresu 1880. godine. Osim tog prvotnog pregleda, do sada nije učinjeno ništa drugo. Ljeto smo potrošili u očekivanju „Zakona o obnovi“, po njegovu donošenju, osim konzervatora pokretne imovine koji su popisali inventar, nitko ne poduzima ništa. Usmene najave su da će se crkva u sadašnjem obliku obnavljati. Župno vijeće bi se usudilo predložiti djelomično rušenje i nadogradnju većom crkvom…Trebat će dobro promisliti, ima li smisla ponovo obnavljati ono što je već dvaput stradalo na isti način? U borbi s konzervatorima smo nemoćni. Za sada ne postoje službena rješenja, ni preporuke, ni troškovnici obnove.

Pored župne crkve „privremeno neuorabljiva“ je i barokna kapelica Majke Božje Anđelske. I njezin svod prijeti urušavanjem, a razlog, kažu statičari, pored potresa je i popuštanje temelja. Htjeli smo je proljetos pretvoriti u župnu crkvu, ali od toga smo morali odustati. U potpunosti je neuporabljiva kapelica sv. Vida, Lovre i Ivana Krstitelja u Markuševečkoj Trnavi, dok je Kapelica sv. Križa i Ivanke Molla u Markuševečkom Popovcu pretrpjela manja oštećenja. Oštećenja je pretrpjela i župna kuća. Za sada je u njoj osposobljen Župni ured i u podrumu, u vjeronaučnoj dvorani napravljena je privremena kapelica u kojoj se održavaju svakodnevne sv. mise. Zbog veličine kuće i potrebnih detaljnih istraga oštećenja, njena obnova bit će duga i skupa.

Zbog nemogućnosti slavljenja bogoslužja u župnoj crkvi, bilo je potrebno izgraditi privremeni bogoslužni prostor. U kojoj je fazi izgradnja i kako Vam se može pomoći po tom pitanju?

Nakon proljetnog „otključavanja“ epidemioloških zabrana crkvenih slavlja opremili smo vjeronaučnu dvoranu u podrumu oštećene župne kuće i pretvorili je u novu crkvu sv. Šimuna i Jude Tadeja. Zbog njezine malenosti i određenih „mjera“ u nju može ući dvadeset ljudi. U njoj slavimo svakodnevne mise, krštenja, vjenčanja. Nedjeljne mise slavimo na vanjskom oltaru ispred oštećene crkve. Do sada smo (valjda Božjom dobrotom) imali lijepo vrijeme i podnošljive uvjete. U nedjelju Krista Kralja sveta misa je služena na -3° C. Zorno se vidjelo da bez krova nad glavom ne može dalje.

Nedugo nakon potresa nastala je ideja za gradnjom privremene crkve. Dogovoreno je da će crkva biti montažna, župa će se pobrinuti za zemljište, temelje i drugu infrastrukturu, dok će Nadbiskupija financirati konstrukciju same građevine. Planirano je da se u novu crkvu premjeste oltari, kipovi i namještaj iz stradale crkve. Plan je bio da se ta crkva izgradi kroz dva ljetna mjeseca. No sporost administracije, nerazumijevanje problema, možda i namjerno zavlačenje učinili su da su radovi krenuli tek početkom studenoga.

Uz pomoć Grada Zagreba župa je uspjela pripremiti temeljnu ploču i pristupne staze novoj crkvi i urediti infrastrukturu. Sada se čeka stvrdnjavanje betona kako bi se početkom prosinca počela montirati konstrukcija crkvene hale i njezino zatvaranje. Graditelji obećaju da bi za Božić mogli u novoj crkvi slaviti sv. misu.

Dosadašnji radovi koji stoje nešto manje od 400.000 Kn u potpunosti su iscrpili župnu blagajnu. Za potrebnu opremu, a i redovito župno djelovanje, iako su u cijeloj župi velike potrebe obnove i svakodnevnog preživljavanja, moramo tražiti pomoć.

Pohodeći vašu župu u nedjelju 14. lipnja 2020. godine i predvodeći euharistijsko slavlje spomena posvete Župne crkve svetih Šimuna i Jude Tadeja, naš nadbiskup kardinal Bozanić je pozvao vjernike da zajedno s njime mole Gospodina da otvori puteve nove nade te, usmjeravajući pogled prema onome pozitivnome, onome dobru kojeg puno ima među njima, iz nevolje pokaže put izlaza. Kako cijelu situaciju doživljavaju župljani? Na koji način organizirate pastoralni rad?

Na Cvjetnicu, u vrijeme zabrane misnih slavlja s narodom, nakon mise odgledane na televiziji, sreo sam pred zatvorenom crkvom jednu obitelj. Kažu da im je teško bez mise, crkvenog zajedništva, i da su barem izvana htjeli nedjeljom biti pred crkvom. Nedavno, na pitanje jedne novinarke, je li teško biti na misi vani pred crkvom (tada po ljetnoj vrućini) baka okružena s dvoje unuka izjavljuje da će na misu dolaziti i onda kada bude snijeg do koljena.

Mnogi s radošću primjećuju da se broj sudionika na nedjeljnim misama nije umanjio već i povećao. Izgleda da nas nevolje tjeraju na razmišljanje, veći angažman ali i na pogled prema gore. A ima li veće od susreta u Uskrslim koji je pobijedio sve muke i smrt!?

Svakodnevno svjedočimo da zatvorenost pred virusom i stradanja od potresa uzimlju svoj danak u nutrini ljudi i u njihovim međuljudskim odnosima, napose unutar obitelji. Svjedočanstvo istinskog vjernika zato je u ovo vrijeme prevažno. Raduje što je u ovo vrijeme ono više vidljivo i opipljivo, bilo u izrečenoj riječi, prisutnosti, životnom svjedočanstvu ili konkretnom djelovanju.

U nedostatku prostora, ali i zahtjeva raznih stožera glede epidemioloških mjera, od redovitog pastorala za sada se održavaju samo susreti s prvopričesnicima i krizmanicima. Nedavno smo u šali komentirali da nam je barem nešto ostalo od prošlih vjeronauka za odrasle, da nismo zaboravili pjevati ono što smo naučili na pjevačkom zboru… A kad bude ponovo moguće – jedva čekamo.

Zahvalni smo Kardinalu što je s nama podijelio tugu i muku postpotresnog stradanja i na riječima poticaja i nade koje nam je uputio. Jednako tako raduje nas svaki poziv, svako pitanje, svaka riječ razumijevanja i podrške koja pristiže s raznih strana.

Bolesti, potresi, patnje, nevolje prate ljudski rod kroz čitavu povijest. Osjetio ih je i Markuševec. Ali nije pao, nestao. Nakon prošlog potresa obnovljena je crkva. Bit će i sada. Bolesti su uzimale ljude ali su izliječene. Bit će i sada. Ljudi su gubili vjeru, ali ona je opstala. Bit će još žarča.

Došašće, vrijeme u kojem se čeka Onoga koji je kadar obnoviti sve bolesno, skršeno, porušeno, završava Božićem, dolaskom Boga koji mijenja svijet na bolje. Zato vjerujemo da ovo teško vrijeme nije na propast i uništenje nego prilika da uz Božju pomoć izgradimo čvršće zgrade i bolje ljude.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Zagrebačka nadbiskupija