Na svetkovinu Srca Isusova, u petak 16. lipnja, u crkvi sv. Ivana Nepomuka, Stupnik – Lučko, u okviru molitve vjernika na kolektivne nakane, pripadnici armenskoga naroda koji žive u Hrvatskoj, sudjelovali su u molitvi za svoje sunarodnjake u pokrajini Artsakh, koja se više od šest mjeseci nalazi u potpunoj blokadi, bez struje, hrane, vode, prometne povezanosti, a uništavaju se i drevne crkve, kulturni i povijesni spomenici.
Artsakh je država koju je priznala tek Armenija i nekolicina zemalja, a nalazi se na današnjem teritoriju Azerbajdžana, na kojemu već tisućljećima živi armenski narod. Nestabilno primirje, s povremenim oružanim sukobima i nemirima, traje od kraja 1990-ih, točnije, nakon raspada bivšeg SSSR-a, kada su i te dvije bivše sovjetske republike postale samostalne države. Artsakh je armenski naziv za u Hrvatskoj često korišteni ruski termin ‘Samostalna oblast Nagorno Karabakh’.
Molitvu je na hrvatskome jeziku pročitala gđa Marijana Rašić, čija je pok. majka Gayane Vardanyan iz Armenije došla u Hrvatsku, a Marijana je župljanka župe sv. Ivana Nepomuka u Stupniku-Lučkom.
Isti tekst molitve na armenskom jeziku pročitala gđa Alina Gishyan, koja živi u Dugoj Resi. Na kraju misnoga slavlja, koje su pjevanjem oplemenili župni i dječji zbor, Gospodnju molitvu ‘Oče naš’, na armenskom jeziku i napjevu ‘Hayr mer’ otpjevali su članovi Armenske zajednice u Hrvatskoj uz orguljsku suradnju Eve Kirchmayer Bilić.
Prva kršćanska država – Armenija
Nakon misnog slavlja ona je održala predavanje-prezentaciju ‘Prva kršćanska država – Armenija’ u župnoj dvorani, te je brojnim župljanima približila drevnu povijest toga naroda, smještenog uz planinski masiv Ararat, na kojemu se, nakon potopa, zaustavila Noina arka, gdje je započela ‘ponovna’ povijest čovječanstva i nastajanje novih naroda.
Armenci svoju domovinu nazivaju Hajastan, prema Noinom prapraunuku Haiku, a nama u Hrvatskoj, pa i Europi ostala je gotovo nepoznata armenska bogata povijest, obilježena neprekidnim napadima i osvajanjima velikih osvajača, koji su upravo preko teritorija nekada velikoga teritorija Armenije, koji se i nalazi/o na mjestu spajanja istoka i zapada. Mučeništvo, patnja i stradanje konstanta su armenske povijesti, a genocid nad armenskim narodom iz 1915., kada je pobijeno više od 1 500 000 Armenaca, ostao nepriznat i nepoznat velikom dijelu čovječanstva.
Apostoli Tadej i Bartolomej bili su prvi donositelji Radosne vijesti u Armeniju, koja je već 301. godine (dakle prije Milanskoga edikta iz 313.) kršćanstvo proglasila državnom religijom, a njezino je sjedište u Ečmijadzinu – ‘Armenskom Vatikanu’. Ta je prva kršćanska Majka crkva sjedište Armenske apostolske crkve u kojoj se čuvaju i relikvije koplja kojim je Krist bio proboden, drvo Noine arke i Kristova križa, te Kristove trnove krune.
Armenski narod do danas njeguje i svoje pismo i jezik, a brojne sličnosti između armenske i hrvatske kulture, arhitekture i umjetnosti i povijesti još čekaju svoje istraživače, te je i ovaj dirljiv susret jedan od poticaja nastavka i širenja armensko-hrvatske suradnje.
Armenska zajednica u Hrvatskoj zahvaljuje župniku vlč. Dubravku Škrlin – Hrenu što je omogućio predstavljanje Armenije u svojoj župi.
Misno slavlje na svečanoj misi uz blagdan Srca Isusova predslavio je vlč. Mijo Matošević, župni supsidijar u miru uz asistenciju župnog vikara vlč. Ivana Zovka.
