U povodu Uskrsa, temeljnog blagdana kršćanske vjere, Hrvatsko kulturno vijeće objavilo je opsežan razgovor s đakovačko-osječkim nadbiskupom mons. dr. Đurom Hranićem.
Poštovani oče nadbiskupe, nalazimo se u Velikome tjednu, vremenu neposredno pred najveći kršćanski blagdan Uskrs. Uskrs je blagdan nade, a nas zanima Vaše mišljenje kako rasplamsati nadu u sadašnjim vremenima u kojima, osudili bismo se reći, postoji puno strahova i razočarenja?
U ovome je svijetu prisutna snaga grijeha i mi proživljavamo dramu Velikog petka. Mnogi su se umorili pod nedaćama neuređenoga društvenog sustava. Druge su izranjavali bičevi korupcije i nepravdi. Treći su potpuno posustali pod teretom nezaposlenosti i siromaštva. Brojni su izgubili nadu da će doći bolja vremena te smo svjedoci velikog vala iseljavanja, ne samo mladih, nego i čitavih obitelji. Neki se, poput apostola na Veliki petak, u strahu za budućnost svoje djece, razbježaše diljem svijeta u potrazi za boljim životom. Mnogi su se u svemu tome zatvorili za dar života i/li bježe u svoju privatnost.
Depopulacija Slavonije, ali i cijele Hrvatske, poprimila je tako zabrinjavajuće razmjere. K tome ovih tjedana kriza i neizvjesnost s Agrokorom i još više s radnicima u Konzumu i u suradničkim tvrtkama tzv. dobavljača, teroristički akti, političke i društvene podjele koje tako snažno očituje i kampanja pred lokalne izbore. Kao da nas obuzimaju osjećaj bezizlaznosti, bol razapinjanja i krici umiranja na Veliki petak te muk Velike subote.
No, u toj situaciji još snažnije odjekuje uskrsna poruka: Raspeti je uskrsnuo. U ovome je svijetu prisutna ne samo snaga grijeha, nego i snaga Kristova uskrsnuća. Bog nije napustio ovaj svijet, nego je njegov gospodar i spasitelj. On u svojoj ljubavi uvijek pronalazi put da pobijedi dobro.
Koliko god da je lijepo imati visok životni standard i bogat stol, stabilnu i perspektivnu privredu, ali nas ljudima nade ne čine materijalna dobra, nego nas preobražava vjera u uskrsnuće, u život koji nadilazi naše ovozemne horizonte i mogućnosti. Nadom nas ispunja vjera da će pravda jednoga dana biti zadovoljena jer svi ćemo stati pred sudište Božje. Ta nas vjera ispunjava nadom u bolji svijet, u ostvarenje kraljevstva Božjega i oslobađa od sebičnosti, egoizma, samodostatnosti, od napasti privrednog kriminala i korupcije, od gramzivosti i materijalizma – za duhovne vrijednosti: za poštenje, čestitost, samoprijegor, solidarnost, dobrotu i ljubav.
Uvjeren sam zato da se nadu u nama ljudima rasplamsava samo evangelizacijskim radom i snaženjem vjere u Isusa Krista.
Vjernici s radošću slave Uskrs, no neki su duhovni pisci primijetili da bi vjernici ponekad rado preskočili Veliki petak, tj. spomen na Isusovu muku i smrt, na Isusovu žrtvu za sve ljude. Je li uzrok tome želja za komoditetom današnjeg čovjeka koji sve manje cijeni žrtvu za drugoga? Nedostaje li i hrvatskome društvu više požrtvovnosti i solidarnosti koje su krasile cjelokupni hrvatski narod u prošlosti, a u našem sjećanju posebice početkom devedesetih?
Usudio bih se reći kako su Uskrs, kao i Božić, svetkovine radosti i života te su kao takve bliže ljudskom srcu. Stvoreni smo na sliku Božju i težnja prema dobrome, lijepome, daru života i vječnosti upisana je u našu narav. Taj sklad s Bogom i svijetom, čovjek je, na žalost, svojim grijehom narušio i unio nered koji rađa trpljenjem i križem te dosegnuo svoju puninu na Veliki petak. On je plod našeg grijeha i svega ružnoga što to sa sobom nosi. Razumljivo mi je stoga što ljudi podsvjesno od bježe od Velikog petka jer on je plod naše zloporabe slobode i kao takav nije upisan u našu narav. Međutim, on je plod i velikog Božjeg milosrđa prema čovjeku grešniku. On je trajni poziv da svakodnevno preispitujemo sami sebe i odgovorimo na poziv Božje ljubavi. A svi znamo kako je ljubav divna, ali istovremeno i teška jer traži odricanje i predanje drugome. I tu se nalazi paradoks Velikog petka.
U nama je još uvijek i onaj stari čovjek koji i dalje teži samopotvrđivanju svoje slobode, iako je svjestan da ga to ne može usrećiti. Radije se zatvara u svoj komoditet i individualizam koji je protivan njegovoj naravi slike Božje i boji se otvoriti Božjoj ljubavi jer se tada mora odreći svoje samodostatnosti. Bježi od žrtve ljubavi jer je zahtjevna i traži odricanje, iako je to spasonosno darivanje koje nas otvara vječnom životu. Tomu smo pomalo svjedoci i u našem hrvatskom društvu. Kada nas je devedesetih godina snašla velika nevolja i prijetila smrtna opasnost po naše obitelji i sama sloboda cijelog naroda bila ugrožena, pokazali smo veliko srce i solidarnost.
Danas, kada nas pomalo zahvaća duh zapadnog konzumerizma i individualizma, kao da to pomalo zaboravljamo. I svojevrsno socijalno raslojavanje hrvatskog društva pridonijelo je da se mnogi osjećaju razočarano i povlače u svoju privatnost. U prvi plan stavljaju se prava, dok istovremeno nitko ne govori o dužnostima. Ipak, mogu posvjedočiti i divnim primjerima, malih, običnih ljudi koji su zadržali svoje veliko srce i danas iskazuju veliku solidarnost sa siromašnima i nezaposlenima. Nažalost, njihovi primjeri nisu zanimljivi sredstvima društvenog priopćavanja.
Biskup Josip Stadler rodio se u Sl. Brodu, potječe iz Đakovačko-osječke biskupije. Poslije školovanja u Brodu, Požegi, Zagrebu i Rimu ostavio je neizbrisiv trag u Sarajevu. Bio je veliki štovatelj Blažene Djevice Marije i posebice sv. Josipa. Ove godine obilježavamo 330. obljetnicu proglašenja Sv. Josipa zaštitnika hrvatskog naroda po odluci Hrvatskog sabora iz 1687. god. Vjerojatno je tu odluku poznavao i biskup Stadler. Možemo li na životnom primjeru biskupa Josipa Stadlera graditi nadu, vjeru i pouzdanje u sv. Josipa zaštitnika hrvatskog naroda u budućnosti?
Možemo samo zamisliti vrtlog emocija koji je Josip osjetio kad mu je Marija rekla da je trudna, a on zna da ju nije niti dotaknuo. Kao i Marija, i Josip živi tjeskobu do dna, bez želje da tu svoju tjeskobu ispuni optužbom na Marijin račun i da time riješi svoj problem. Budući da zna da on nije otac Djeteta kojega Marija nosi pod srcem, on traži mudro rješenje. Vidi ga u tome da ostavi prazan prostor, odnosno da otpusti Mariju, da se udalji od nje i ništa ne govori i da ju tako spasi od optužbi da je nevjerna, ali i da istodobno drugima omogući da oni zaključuju kako je u stvari on nečastan mladić koji je obeščastio i potom ostavio djevojku. Dakle, nelagodu i težinu situacije preuzima na sebe. I time pokazuje svoju muževnost i zaštitničku snagu istinske ljubavi. No, on je i duboko žalostan što njegov brak s Marijom nije ostvariv i zato unatoč trudnoće uzima Mariju k sebi. Tako postaje njezin životni suputnik, svjedok njezina djevičanstva, zaštitnik njezine časti. S Marijom dobiva i iščekivani dar Boga čovječanstvu.
Nadbiskup Stadler je bio čovjek koji je također morao proživljavati mnoge tjeskobe i brige. U svojim tjeskobama i pastirskim brigama utjecao se kao vjernik Božjoj pomoći po zagovoru svojega nebeskoga zaštitnika sv. Josipa i nadahnjivao se na njegovu vjerničkom primjeru. Vjera je nadb. Stadleru, nakon obnove crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini, kad je bio postavljen da bude prvi pastir obnovljene Vrhbosanske nadbiskupije, davala snagu za hrabre i proročke poteze, za kakve je snagu imao sv. Josip. U tom smislu sigurno možemo reći da je i životni primjer nadbiskupa Josipa Stadlera sigurno poticaj da nadu i pouzdanje možemo postići i u budućnosti po zagovor sv. Josipa, zaštitnika hrvatskog naroda.
Nedaleko Đakova u selu Drenju žive doseljeni Zrinjani, prognani u rujnu 1943. iz vjekovnih prostora svoje rodne Banovine. Bio je to pokolj, istrjebljenje muškog dijela stanovništva, imovina Zrinjana nije ni do danas vraćena njihovim potomcima temeljem presude suda u Dvoru 1946. g. Zrinjani su tada proglašeni državnim neprijateljima i tako stigmatizirani žive sve do danas. Njihov potomak je novi krčki biskup fra Ivica Petanjak. Molimo, možete li nam pokušati komentirati te događaje.
Primjer Zrina puno govori. Moramo se prisjetiti da je grad Zrin bio sjedište hrvatskih velikaša iz obitelji Zrinskih i kasnije Frankopana. Njihova pogibija bila je slom hrvatske države jer je oduzimanjem njihove imovine, koja se poklapala s tadašnjim granicama hrvatske države, i potom dodjelom te imovine strancima, Hrvatska praktički izgubila svoju suverenost u okviru Habsburške monarhije. Car je njihovim pogubljenjem u Bečkom Novom Mjestu obezglavio hrvatski narod u političkom i gospodarskom smislu. I zato nastaje kult Zrinskih i Frankopana kao izričaj narodnih težnji za ponovnom uspostavom hrvatske države.
U staroj Jugoslaviji, povratkom njihovih posmrtnih ostataka u zagrebačku prvostolnicu, dodatno je osnažen njihov kult i postao je temelj borbe protiv velikosrpske hegemonije i šestojanuarske diktature. Tek u tom vidu postaje nam jasan zločin protiv Zrinjana u Drugom svjetskom ratu. Bio je to zločin protiv hrvatske države i nacionalnih interesa. Željelo se uništiti samo središte kulta Zrinsko-Frankopana kao izričaja težnje hrvatskog naroda za samostalnošću. To nam istovremeno razotkriva i namjere komunističkih vlasti koje će postati očite dvije godine kasnije u strašnom pokolju Hrvata i drugih naroda na Bleiburgu i Križnom putu kako bi se uništio najvitalniji dio naroda i onemogućila bila kakva mogućnost stvaranja nacionalne države. Zrin je u tom smislu simbol hrvatske neovisnosti i četničko-partizanski zločin je nastojanje da se uništi san o hrvatskoj državi. To što im do danas nije vraćena imovina samo svjedoči da još uvijek ima onih koji ne žele hrvatsku državu.
Molimo Vas odgovor na još jedno pitanje iz teške hrvatske prošlosti: U Macelju su 4. na 5. lipnja 1945. mučki od partizana smaknuti svećenici i Đakovačko-osječke biskupije: teolog i gimnazijski profesor dr. Josip Gunčević zaređen za svećenika u Đakovu, vlč. Vjekoslav Terzić rođen u Slavonskom Kobašu, o čijem pastoralnom radu nema puno podataka i bogoslov Đakovačke biskupije Dragan Čapo, rođen u Kaptolu. Kako tumačite činjenice ubojstva i imate li više podataka o dva svećenika i bogoslovu iz Đakovačko-osječke biskupije, koji su završili svoj život na stratištu u Macelju?
Prije nekoliko godina započeli smo istraživanje o stradanjima naših svećenika tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata. Do danas smo nešto učinili, ali još uvijek sudbina mnogih svećenika ostala je nepoznata. To je naš dug prema predšasnicima i moramo im se na dostojan način odužiti. Vrijedan doprinos dao je naš pokojni svećenik mons. Antun Jarm koji je u svojoj knjizi Pribrojeni zboru mučenika prikupio podatke o stradanjima pedesetak naših svećenika, od kojih je većina ubijena, među kojima neki na vrlo okrutan način. Za Gunčevića i Terzića navodi da su ubijeni u Maceljskoj šumi zajedno s drugim svećenicima, ukupno njih 21.
Prema nekim svjedocima, prvo su si morali iskopati grob, a potom su bez suda ubijeni i zakopani bez ikakvih grobnih obilježja. O tim žrtvama možemo više saznati i u monografiji Macelj 1945. autora Damira Borovčaka, gdje na str. 84. piše kako je 1992. godine otkrivena jama označena brojem IV.D, u kojoj su bili pokopani pobijeni svećenici, bogoslovi i civili. Sveukupno su otvorene 23 jame u kojima je pronađeno 1163 kostura. Međutim, u okolici ima još oko 130 neistraženih jama te će broj žrtava biti mnogo veći. Tragična je činjenica da se barem za 15 egzekutora znaju imena, ali naše pravosuđe nije ništa poduzelo.
U novije vrijeme istraživanjima ratnih i poratnih žrtava se bavi i vlč. Ante Pavlović, koji je istodobno i član Komisija HBK za istraživanje ratnih i poratnih komunističkih zločina, a svoj doprinos pruža i naš umirovljeni nadbiskup Marin. Ovdje svakako trebamo spomenuti i veoma vrijedan znanstveni doprinos prof. dr. sc. Miroslava Akmadže i dr. sc. Slađane Josipović Batorek u njihovoj knjizi pod naslovom Stradanja svećenika Đakovačke i Srijemske biskupije 1944.-1960. Mnoštvo podataka možemo pronaći i u vrlo vrijednoj knjizi Ante Bakovića “Hrvatski martirologij“ u kojoj navodi stradanja više od 660 svećenika, časnih sestara i bogoslova iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Zanimljivo je primijetiti da su partizani pobili više svećenika nego sovjetska armija u cijelom Istočnom bloku. Sve to svjedoči kako je komunistička Jugoslavija nastala na zločinu.
Naši slavonski ravničarski dijelovi Hrvatske dugo su bili pojam razvijenog poljodjelstva Hrvatske. No, stanje je danas upravo dijametralno suprotno. Čini se da je u tijeku novi povijesni egzodus, tužni su podaci o mladim ljudima koji svakodnevno napuštaju prirodno bogatu Slavoniju. Što su tome uzroci i kako vidite izlaz iz današnjeg pogubnog demografskog stanja?
Drama hrvatskog sela započela je nakon Drugoga svjetskog rata oduzimanjem zemlje i sustavnim uništavanjem sela. Poučeni iskustvom političke snage Hrvatske seljačke stranke, neovisni (i bogati) poljodjelac bio je prijetnja političkim ciljevima komunističke vlasti te se stvarala radnička klasa koju je bilo lakše uvjetovati mjesečnom plaćom. Na selu je mogao opstati samo onaj koji je osam sati radio u kombinatu ili tvornici, a nakon posla obrađivao zemlju. Drugim riječima, samo od zemlje se teško živjelo te su nositelji poljoprivredne proizvodnje postali veliki PIK-ovi.
I nakon uspostave hrvatske države, mentalitet je ostao isti. Izostala je agrarna politika koja bi poticala mala obiteljska gospodarstva, a poticalo se stvaranje nekoliko velikih privatnih proizvođača koji su morali zamijeniti dosadašnje PIK-ove. Mali poljoprivrednici i nadalje su se suočavali s mnoštvom problema, od dobivanja poticaja do zakupa državne zemlje. Ulaskom u Europsku uniju ti su se problemi samo povećali jer nepripremljeni i sa usitnjenim posjedima nisu mogli konkurirati velikim proizvođačima. Istina, veliki proizvođači imaju puno bolje prinose na manjim zemljišnim površinama te su konkurentniji na međunarodnom tržištu. Međutim, zaboravilo se da je poljoprivreda za svaku zemlju strateški važna grana gospodarstva i da za nju ne vrijede samo tržišna pravila.
Slučaj Agrokor, koji ovih dana potresa državu, samo pokazuje koliko je za jednu državu opasno kada se oslanja samo na velike proizvođače. Europa je to prepoznala, i za razliku od Hrvatske, mnoge države Europske unije ulažu velika sredstva u razvoj sela sa svrhom da zadrže ljude i potiču obiteljska gospodarstva, budući da to daje i stabilnost zemlji. S druge strane, i velika industrijska poduzeća, kojima su se ponosili slavonski gradovi, nestala su uslijed ratnih razaranja ili zbog loše privatizacije. Ne treba nas stoga čuditi što mladi ljudi odlaze jer nemaju posla, kako na selu, tako i u gradu.
Slavonija je danas najsiromašnija regija u Hrvatskoj i regija s najvećom stopom nezaposlenosti. Žalosno je što odlaze mladi ljudi, ali i cijele obitelji, jer će to imati dalekosežne posljedice za demografski i gospodarski razvoj Slavonije. Nadam se da će najavljeni Projekt Slavonija zaustaviti ove trendove, jer nam se inače ne piše dobro. Naime, dugogodišnja nebriga državne vlasti za Slavoniju stvorila je ove probleme i bez pomoći države nećemo ih uspjeti riješiti. Kapitalne investicije, bolje korištenje europskih fondova, strategija ruralnog razvoja, agrarna politika, bolja zakonska zaštita domaćih proizvođača, razvoj prehrambene i drugih grana industrije, bolja prometna povezanost, samo su neke od mjera koje mogu pomoći nužno potrebnom razvoju Slavonije.
Prošle godine upozorili ste također da neki napuštaju svoju domovinu iz čistog pomodarstva i da treba imati hrabrosti ostati na svome ognjištu. Smatrate li da dio ljudi ima iluzije o životu u inozemstvu i da nam nedostaje i zahvalnosti prema zemlji koja nas je unatoč svim svojim manama othranila i podigla?
Domovina koju imamo Božji je dar i na tom daru trebamo biti zahvalni, ali i odgovorni. Istina, postoje objektivne okolnosti koje su utjecale na današnju situaciju depopulacije Slavonije. Prije svega, Domovinski rat ostavio je svoje posljedice. Duge godine progonstva i težak proces mirne reintegracije, spora obnova i izostanak ulaganja u gospodarstvo razlog su da se mnogi nisu više vratili na svoja ognjišta te se broj stanovnika na našim selima prepolovio i prije ovog najnovijeg vala iseljavanja. Naime, jedan dio naših ljudi, tijekom progonstva pronašao je posao negdje drugdje ili su tamo ostali kako bi bili uz svoju djecu koja su u međuvremenu odrasla i zasnovala vlastite obitelji. S druge strane, izostanak agrarne politike i svi problemi vezani uz život na selu, natjerali su preostale mlade ljude da bolju budućnost potraže u gradovima koju, na žalost, zbog propasti mnogih poduzeća, tamo ne nalaze. Sa žalošću stoga promatram naša opustjela sela i slušam svećenike kako govore o sve manjem broju djece u školama i porastu sprovoda jer je na selima ostalo uglavnom staračko stanovništvo.
Međutim, postoje i mnoga područja naše neodgovornosti te sada žanjemo njezine plodove. Izostanak bolje povezanosti obrazovnog sustava sa potrebama gospodarstva stvorio je velik broj onih koji ne mogu pronaći zaposlenje u struci. Česta promjena zakona, nesigurnost radnih mjesta, stečajevi, ovrhe i blokade računa, samo su dodatno natjerala ljude da negdje drugdje potraže svoju sreću. Otvaranje granica ulaskom u Europsku uniju omogućio je pak određenom broju ljudi odlazak na sigurnija i bolje plaćena radna mjesta. U tom smislu, mogu razumjeti one koji godinama traže posao, a ne mogu ga dobiti ili, ako rade, nisu dovoljno plaćeni da mogu dostojno uzdržavati svoju obitelj te su prisiljeni otići u potragu za sigurnijom budućnosti.
Ali, na žalost, ima i onih koji iz pomodarstva odlaze jer nemaju hrabrosti suočiti se sa izazovima te biraju lakši put. Njima sam uputio poruku da se olako ne odriču onoga što nam je Bog podario i da kršćanska vjera uvijek pruža nadu u bolju budućnost. Istina, to traži i određeno odricanje i skromniji način života.
Svojevremeno ste govorili o koruptivnom mentalitetu te političkoj podobnosti u ustanovama i institucijama u đakovačkim gradskim poduzećima, što je pojava koja se poput virusa širi u svim krajevima Hrvatske. Kako je došlo do toga da korupcija, nepotizam i ostala protuzakonita i kriminalna ponašanja toliko moralno i etički rastoče ne samo političke strukture, nego i hrvatsko društvo?
Borba protiv korupcije bila je jedna od glavnih zadaća i obveza u procesu pristupanja Europskoj uniji jer ona rastače same temelje pravne države i demokratskog uređenja društva. Na žalost, nešto smo na tom planu učinili, ali još uvijek nedovoljno. Naš problem nije obična korupcija, nego politička korupcija za koju Kompendij socijalnog nauka Crkve kaže da je najgori oblik korupcije. Ovaj oblik korupcije potiče negativnu selekciju, podanički mentalitet i podobnost, nepotizam i rođaštvo, ortakluk te to postaju poželjni oblici ponašanja. Možeš biti ne znam koliko sposoban, vrijedan i uspješan, ali ako nemaš podršku politike ne možeš napredovati. To djeluje frustrirajuće i obeshrabrujuće na običnog čovjeka te i oni pribjegavaju starom načelu: „Snađi se druže!“ te korupcija poprima zastrašujuće razmjere.
Takav mentalitet glavna je kočnica društveno-političkom, ali i gospodarsko-socijalnom i kulturnom razvoju države jer rastače povjerenje u državne institucije i politiku kao primarno odgovornu za opće dobro. Dok to ne promijenimo te rad i marljivost, poštenje i moralni integritet osobe, uspješnost i kvaliteta rada ne postanu temeljni društveni kriteriji nećemo izgraditi društvo po mjeri čovjeka. I Crkva mora dati svoj doprinos tom procesu, osobito sa svojim socijalnim naukom.
Rekli bismo da se kriza vrijednosti dobrim dijelom prelila i sa Zapada, koji nam je dugo bio uzor. I današnja loša demografska slika velikim je dijelom posljedica mentaliteta na Zapadu koji je papa Ivan Pavao II. nazvao „kulturom smrti“, a njegov nasljednik papa emeritus Benedikt XVI. govorio je o „diktaturi relativizma“. Čini se kako je dekristijanizacija Zapada, kako su neki upozoravali, uistinu dovela do procesa u kojem Zapad sve više društveno raslojava, a njegove proklamirane vrijednosti postaju sve upitnije.
Tko god je živio na Zapadu tada je mogao vidjeti kako na Zapadu ima mnogo toga lijepoga i dobroga. Dovoljno se prisjetiti kako mnoge zemlje Europske unije imaju vrlo dobro organiziranu zdravstvenu skrb i socijalnu politiku, mnoge imaju i vrlo razvijenu obiteljsku i demografsku politiku, snažno gospodarstvo koje je izgrađeno na kulturi rada i pravnoj državi. U tom smislu, zanimljivo je primijetiti kako svi žele živjeti na Zapadu. I mi sami željeli smo ući u Europsku uniju. Stoga ne možemo generalizirati i paušalno osuditi Zapad za sva zla koja do nas dolaze.
Problem dolazi od onih koji Europu žele graditi bez vjere u Boga. I danas ima onih koji žele jesti sa stabla spoznaje dobra i zla i radije se klanjati „zlatnom teletu“ materijalizma i novca, moći i vlasti, individualizma i konzumerizma te, poučeni biblijskim iskustvom, možemo reći kako to nužno rađa „kulturu smrti“. U tom smislu možemo govoriti o dekristijanizaciji zapadnog društva i otuđenju od svojih kršćanskih korijena. Iz određenih krugova, taj mentalitet „kulture smrti“ i „etičkog relativizma“ pomalo ulazi i u naše društvo i nalazi svoje pobornike. Usudio bih se reći kako su dojučerašnji komunisti samo jednu ideologiju zamijenili drugom i postali veliki pobornici sekularne države. Kako i danas imaju vodeću ulogu u javnom i političkom životu, na sva usta govore kako je vjera privatna stvar pojedinca i kako je treba potisnuti iz javnog života.
Suočavamo se s prikrivenim oblicima totalitarne misli koja se očituje u isključivosti i netolerantnosti, nametanjem permisivnih zakona i osporavanjem prava na priziv savjesti, sve češćim kršenjem vjerske slobode, osobito nametanjem obrazovnih programa koji sadrže za kršćane neprihvatljive sadržaje, sve češćim osporavanjem prava na javno očitovanje vjerskog uvjerenja. Međutim, u kojoj mjeri će uspjeti i nametnuti svoje ideje, ovisi i o nama. Ukoliko se kao kršćani snažno zauzmemo u promicanju kulture života i civilizacije ljubavi, tada ove ideje neće uspjeti u svome naumu. Sve ovisi o tome hoćemo li biti osobe snažne vjere i živjeti dosljedno kršćanskom pozivu te poput kvasca izgrađivati društvo prožeto kršćanskim vrijednostima ili ćemo se suobličiti mentalitetu ovoga svijeta i iznevjeriti svoj poziv. A pozvani smo biti sakrament spasenja u svijetu, svjedoci Božjeg milosrđa i navjestitelji uskrsne radosti u kojoj se očituje punina ljudskog dostojanstva i svetosti.
I za kraj, možete li izdvojiti ovogodišnju uskršnju poruku za naše čitatelje?
U ovome je svijetu prisutna ne samo snaga grijeha, nego i snaga Kristova uskrsnuća. Bog je gospodar povijesti i on u svojoj ljubavi uvijek pronalazi put da pobijedi dobro. Po krštenju je u svakoga od nas položena klica uskrsne preobrazbe, a po potvrdi smo primili sedam darova Duha Svetoga. Vjera u uskrsnuće nas ispunja nadom protiv svake nade. Poručujem, stoga, svima: Hrabri budite! Budite ljudi vjere i nade!
Vjera nas potiče da se zauzmemo za opće dobro i da prihvatimo svoju odgovornost za dobrobit društva i ljudi oko nas; da u sebi probudimo kreativnost ne očekujući da drugi riješe naše probleme, ali da surađujemo s njima u stvaranju zdravog društva i promicanju općeg dobra. Nada, utemeljena na Kristovom uskrsnuću, snaži duh zajedništva i solidarnosti, promiče kulturu života, snaži bračnu ljubav i otvara je za dar darivanja novoga života, utvrđuje nas na putu praštanja i pomirenja, otvara nas za nove putove i za nova rješenja. Svima omogućuje da se otvorimo Božjoj snazi koja je uvijek jača od ljudske slabosti i nadilazi naše ovozemaljske mogućnosti. Ne dopustimo da nam se kaže: „Što stojite i gledate u nebo?“ (usp. Dj 1,6)
Kristova uskrsna pobjeda nad grijehom i smrću nam poručuje da prava, velika čovjekova nada, koja opstaje unatoč svim razočaranjima i životnim poteškoćama, može biti samo Bog, koji nas ljubi „do kraja“, do smrti na križu. I zato onaj, koga Božja ljubav dotakne počinje shvaćati da život „nije nešto što smo sami u sebi proizveli i što potječe od nas samih: to je odnos. A život u cjelini odnos je s Onim koji je izvor života. Ako smo povezani s Onim koji ne umire, koji je sam Život i sama Ljubav, tada smo u životu“ (Spe salvi, 27). Tada ‘živimo’, jer s Bogom stupamo u odnos po zajedništvu s Isusom, a to zajedništvo za sobom povlači i zajedništvo s drugima, sa svima, u izgradnji boljeg svijeta. Božje kraljevstvo, stoga, nije neki nestvarni svijet, nego se ostvaruje ondje gdje se ljudi ljube i njegova ljubav dopire do nas. „Samo nam njegova ljubav omogućuje da iz dana u dan budemo vedra duha i ustrajni, ne gubeći polet nade, u svijetu koji je, po svojoj naravi, nesavršen“ (Spe salvi, 31).
Tekst se nastavlja ispod oglasa
