Nižu se reakcije nakon najava da bi jedan park u Zagrebu mogao biti nazvan po Miri Furlan, glumici koja je preminula 2021., što se posebno potiče iz redova zagrebačke vladajuće stranke Možemo.
> Park u Zagrebu dobit će ime Mire Furlan? Rada Borić: ‘Ona to svakako zaslužuje’
> Ivan Hrstić: Kako se smrt Mire Furlan pretvorila u dnevnopolitički spektakl?
> Zašto Plenkovićeva ministrica šuti i ne brani hrvatsku kulturu i Hrvatsku od laži o Miri Furlan?
Zanimljiva je činjenica da su među prvim postupcima ekstremno lijeve vladajuće zagrebačke stranke po dolasku na vlast najava preimenovanja i novih imenovanja trgova, ulica i parkova.
Ono što je još primjetnije jest činjenica da, primjerice, u ovom slučaju, izostaje bilo kakav sustavan pristup. Tako se stječe dojam da odluka o izboru da se park nazove upravo po Miri Furlan leži u potrebi da se glumicu, čiji je suprug bio srpski redatelj i koja je djelovala i u Beogradu, zbog okolnosti da je početkom Domovinskog rata napustila Hrvatsku i zagrebački HNK, prikaže kao žrtvu “nacionalističke mržnje”, “antisemitizma” i “isključivosti” kojom je, kako tvrde pobornici te ideje, tadašnja Hrvatska obilovala. Brojni hrvatski i strani mediji nakon njezine su smrti podcrtavali upravo tu okolnost iz njezina života jednostrano pišući o hrvatskoj politici i ozračju u Hrvatskoj u tim danima na način kako ju je pred svjetskom javnošću tada htjela prikazati i Kontraobavještajna služba agresorske JNA.
Istovremeno, posebno u posljednjem desetljeću, brojni su umjetnici i velikani koji su svojim značajem svojih ostvarenja zadužili hrvatsku kulturu, a čija se imena gotovo i ne spominju, a još se manje ozbiljno i sustavno razmatraju u raspravama o ovakvim imenovanjima.
Sve nam to daje za pravo pitati se je li motiv za imenovanje parka po Miri Furlan potaknut njezinim glumačkim i umjetničkim zaslugama, ili on zapravo leži u sasvim drugim potrebama – onim političkim i ideološkim, tj. u potrebi da se, na taj način, određeni dio hrvatske povijesti prikaže neistinito jednostrano i zanemarujući i iskrivljujući činjenice.
Među brojnim komentarima na ovu najavu, pronašli smo i spomen mnogih zaslužnih osoba u Hrvatskoj, preminulih posljednjih godina, čijim se imenima još uvijek ne nazivaju parkovi i ulice. Među njima smo izdvojili samo neke…
Fabijan Šovagović (1932.-2001.)
Fabijan Šovagović bio je hrvatski kazališni i filmski glumac, redatelj i pisac. Smatra se jednim od najvećih hrvatskih glumaca, čija su ostvarenja tijekom desetljeća obilježavala i određivala smjer i kvalitetu hrvatskoga glumišta.
Rođen je 4. siječnja 1932. u Ladimirevcima kod Valpova, kao najmlađi od četvero djece. Događaje ratnoga djetinjstva Šovagović je kasnije opisao u drami “Sokol ga nije volio”. Srednju školu građevinskog smjera završio je u Osijeku, ali je prevladala ljubav prema kazalištu.
Ujesen 1953. upisuje studij glume na Akademiji kazališne umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao je 1957. i dobio stalni angažman u Zagrebačkom dramskom kazalištu (ZDK), koje će kasnije ponijeti prezime osnivača Branka Gavelle.
Prvu profesionalnu ulogu ostvario je za vrijeme studija u Krležinoj „Golgoti“, kao Radnik desne grupe. Do 1965. na daskama ZDK-a odigrao je dvadesetak uloga. Krajem 1966. postaje članom Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, nakon što je neko vrijeme imao status slobodnog umjetnika. Do 1972. je na daskama najveće kazališne kuće glumio u dvanaest predstava.
Šovagović se sedamdesetih godina pridružuje putujućem “Teatru u gostima” pod vodstvom Relje Bašića. U četiri sezone odigrao je oko 700 predstava u djelima Kundere, Nasha, Mrożeka i Kušana. Godine 1979. godine ponovno postaje dijelom ansambla Dramskoga kazališta Gavella i piše dramu “Sokol ga nije volio”, koja će premijeru doživjeti u sezoni 1981./82. u režiji Božidara Violića, te biti izvedena više od 250 puta. Šovagović je nastupao i na daskama Zagrebačkoga kazališta mladih, Teatra ITD, Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku, s “Histrionima” i drugima.
Pred filmskim kamerama glumio je sedamdesetak puta, najprije s manjom ulogom u “Svoga tela gospodar” Fedora Hanžekovića 1957. godine, kao i u glasovitom „H-8“ Nikole Tanhofera godinu dana kasnije. Najviše, po pet filmskih ostvarenja snimio je s Antunom Vrdoljakom, Krstom Papićem i Zoranom Tadićem. Nezaboravne su i Šovagovićeve uloge u televizijskim serijama.
Posebno mjesto pripada filmskom uprizorenju Šovagovićeva “Sokola” koje se događalo 1987. na lokacijama rodnog kraja, najviše u Selcima kod Bizovca. U režiji Branka Šmita uz Fabijana je debitirao sin Filip, a kao statisti se u velikom broju pojavljuju Šovini rođaci i prijatelji iz Ladimirevaca. Film je u kinima nakon premijere 1988. vidjelo više od trideset tisuća gledatelja, što je za hrvatsku kinematografiju bio odličan prosjek. Zbog „Sokola“ je s redateljem bio prisiljen ići i na informativne razgovore u tadašnju miliciju.
U proljeće 1990. Fabijan je doživio prvi moždani udar i narušeno zdravlje pratit će ga sve do smrti. Godine 1991. odglumio je sporedne uloge u “Čarugi” Rajka Grlića i “Đuki Begoviću” Branka Schmidta, uz kojega će doživjeti i novi moždani udar na početku Domovinskoga rata u Našicama. Pojavljuje se i u nezaboravnom spotu „Zlatnih dukata“ u pjesmi Miroslava Škore „Ne dirajte mi ravnicu“, kada je bez glume zaplakao na potresne stihove. Svoju posljednju veću filmsku ulogu odigrao je 1994., također u Schmidtovom “Vukovar se vraća kući“.
Ivo Gregurević (1952.-2019.)
Ivo Gregurević (Donja Mahala, 7. listopada 1952. – Zagreb, 1. siječnja 2019.), bio je hrvatski filmski, kazališni i televizijski glumac.
Gregurević je rođen 1952. u selu Donja Mahala nedaleko Orašja, u obitelji majke Jele i oca Marka Gregurevića, koji je bio zemljoradnik.
Diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Na filmu debitira 1977. godine (Ne naginji se van, Bogdana Žižića) glavnom ulogom provincijalca na radu u Njemačkoj, karakterističnom za njegov glumački profil, da bi tijekom 80-ih i 90-ih godina ostvario niz iznimno zapaženih velikih uloga na filmu. Vrsno je tumačio pomalo grube, ponekad i opasne “narodske tipove” poput otmičara u Osuđenima Zorana Tadića 1978., konduktera u Kraljevoj završnici Živorada Tomića 1987. te istražitelja u Životu sa stricem Krste Papića 1988. godine, a u slavonskom stilu i naslovna razbojnika i ljubavnika Jovu Stanisavljevića (“slavonskog Robina Hooda”) u Čarugi Rajka Grlića 1991. godine. S uspjehom je nastupao i u kazalištu te na televiziji. Osim što se bavio kazalištem, filmom i televizijom, snimao je i televizijske reklame.
Od 1995. bio je jedan od organizatora Dana hrvatskog filma u Orašju.
Mustafa Nadarević (1943.-2020.)
Mustafa Nadarević (Banja Luka, 2. svibnja 1943. – Zagreb, 22. studenoga 2020.) bio je hrvatski i bosanskohercegovački filmski, kazališni i televizijski glumac te kazališni redatelj.
Mustafa Nadarević rođen je u Banjoj Luci 2. svibnja 1943. godine u obitelji oca Mehmeda Nadarevića i majke Asje Memić. Zbog bombardiranja grada, zajedno s obitelji seli u Zagreb. Otac mu je bio domobranski narednik, a majka prvo domaćica pa zatim blagajnica mesarsko-pekarskog poduzeća “Mićo Šurlan” u Bosanskom Novom. U Zagrebu je pohađao prvi razred osnovne škole, zatim seli u Bosanski Novi gdje ostaje sedam godina, a potom seli u Rijeku. Gimnaziju je završio u Rijeci.Prve glumačke korake napravio je u kazališnoj grupi “Viktora Cara Emina”. Na studij odlazi u Zagreb, gdje diplomira na Akademiji dramskih umjetnosti. Kazališnu karijeru započeo je u Zagrebačkom kazalištu mladih.
Od 1969. do 2018. godine član je drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Gostuje u HNK “Ivan pl. Zajc” u Rijeci, u HNK u Splitu te na Dubrovačkim ljetnim igrama. Ostvaruje značajne uloge u domaćem (Bodgan u Hvarkinji, Pomet u Dundu Maroju, Miletić u Ostavci, Leone u Gospodi Glembajevima i drugim) i stranom repertoaru (Lorenzacco u Lorenzaccio, Cyrano u Cyranou de Bergeracu, Figaro u Figaro se ženi i Figaro se rastaje, M.P. Murphy u Letu iznad kukavičjeg gnijezda).
Ostvario je cijeli niz uloga u televizijskim filmovima i serijama, a na filmu se posebice proslavio ulogom ujaka u Otac na službenom putu E. Kusturice te ulogama u filmovima Miris dunja M. Idrizovića, Već viđeno G. Markovića, Glembajevi A. Vrdoljaka, Praznik u Sarajevu B. Filipovića, Gluvi barut B. Čengića, Savršeni krug A. Kenovića i inima.
Na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu predavao je dvije godine, a na sarajevskoj jedan semestar. Odlukom Ministarstva kulture Republike Hrvatske, 2006. godine proglašen je nacionalnim prvakom. Godine 2012. oženio se slovenskom dizajnericom Slavicom Radović, s kojom je prethodno živio 20 godina; iste je godine, 7. lipnja, umrla u 48. godini života. Iz prvoga braka, Nadarević je imao kćer Nađu, a iz drugoga kćer Nanu i sina Ašu.
Joško Juvančić (1936.-2021.)
Joško Juvančić (Dubrovnik, 1936. – Dubrovnik, 24. ožujka 2021.) hrvatski kazališni redatelj i kazališni pedagog. Rodio se u Dubrovniku 1936. godine. U Dubrovniku je završio osnovnu i srednju. Studirao je književnost na Filozofskom fakultetu. U Zagrebu je studirao režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu.
Nakon što je diplomirao bio je asistent Gavelli te poslije Spaiću. Radi kao profesor glume od 1960. godine do danas. Pod njegovom je paskom školovano mnoštvo danas poznatih i cijenjenih hrvatskih glumaca. Bio je dekanom Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu od 1984. do 1986.
Kazališne je predstave prvo režirao u dubrovačkom kazalištu. Hrvatsko ga kazališno gledateljstvo primjećuje sredinom 1960-ih kad je režirao u zagrebačkim kazalištima u Teatru &TD, Gavelli i HNK.
Posebno poglavlje njegovog umjetničkog rada u svezi je s Dubrovačkim ljetnim igrama. Na istima je nazočan u umjetničkom rukovodstvu bez prekida nekih dvadesetak godina. Od 1986. je godine i umjetničkim direktorom Igara i umjetničkim ravnateljem dramskog programa.
Dobio je mnoge prestižne hrvatske nagrade: nagradu Vladimir Nazor, nagradu Dubravko Dujšin 1982., nekoliko nagrada Hrvatskog društva dramskih umjetnika (Nagrada hrvatskog glumišta za najboljeg redatelja 1998./1999. i 2003./2004., Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini 1998./1999. za Vojnovićevu Dubrovačku trilogiju i 2003./2004. za Vojnovićev Ekvinocijo, obje na Dubrovačkim ljetnim igrama, Nagrada Marul za režiju 1992. za Gundulićev Osman u Zagrebačkom kazalištu lutaka), nagradu za najbolju predstavu u cjelini 2009. na Festival hrvatske drame za djecu “Marulić” za višestruko nagrađenu predstavu Plakir, 1996. Veliku nagradu za najbolju predstavu u cjelini na Danima satire Fadila Hadžića za Goldonijeve Ribarske svađe i dr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
