Prošle godine izišla je i u Zagrebu predstavljena monografija Macelj 1945. Damira Borovčaka u nakladi Udruge Macelj 1945. Mediji su izlazak i predstavljanje bojkotirali, osim portala hkv.hr i Radio Marije, a njima su se u bojkotu istine o Maclju pridružile stranačke i državne elite, sve osim ustanove Predsjednice Republike koja je poslala svojega izaslanika. Ovih dana predstavnici Udruge diljem Hrvatske predstavljaju monografiju koja je izišla u spomen žrtvama komunističkih zločina izvršenih prije sedamdeset i jednu godinu. Monografiju su u Zaprešiću 28. travnja 2016. predstavili članovi Udruge Macelj 1945. prim. dr. Stjepan Bačić, prof. dr. Andrija Hebrang i autor Damir Borovčak.
Punu dvoranu gradske vijećnice i predstavljače pozdravili su u ime organizatora Ivan Vukelić, predsjednik Udruge Hrvatski domobran Zaprešić i Damir Benčević dogradonačelnik Zaprešića.
Pronađeno je 1163 žrtve, 12.000 još čeka ekshumaciju!
Dr. Bačić je podsjetio na tijek povijesnih događaja vezanih uz velezločin počinjen neposredno po završetku Drugoga svjetskoga rata na Maceljskoj gori početkom lipnja 1945. Opisao je brojne aktivnosti udruge, bez kojih bi istina o Macelju ostala u mraku većem negoli što je sad. Udruga je zaslužna što su posmrtni ostatci ekshumirani iz tek nekoliko grobnica izvučeni s tavana zagrebačke patologije, zatim za izgradnju zajedničke grobnice, dostojan sprovod i izgradnju spomen crkve Muke Isusove gdje se prve nedjelje u lipnju, godišnje komemoriraju žrtve.
U dosadašnjim iskapanjima, koja su naprasno prekinuta političkim odlukama, dosad je pronađeno 1163 ljudska ostatka. Većina ima rupu u lubanji od metka ili joj nedostaje dio lubanje od udarca sjekire. Ti su posmrtni ostatci dostojanstveno pokopani u zajedničkoj grobnici u Macelju. Sprovod je vodio kardinal Josip Bozanić godine 2005. Najveći dio od oko 130 jama – masovnih grobnica, još nije istražen, kazao je dr. Bačić. To znači, poštovani čitatelji, da oko 12.000 žrtava još čeka dostojan ukop.
Nalogodavac masovnih zločina bio je Josip Broz Tito
Dr. Hebrang je rekao kako je Macelj tek jedan segment komunističkih zločina poraća. U Sloveniji postoji više stotina masovnih grobnica Hrvata, u Hrvatskoj također više stotina, a tragovi „križnoga puta“ idu i dalje kroz Bosnu i Hercegovinu sve do Makedonije. Svi napori da se dođe do istine o razmjerima zločina uspješno su u Hrvatskoj blokirani, a blokade su istovjetne i u Sloveniji. Blokade su u proteklih dvadeset i šest godina dolazile s lijeva i s desna. Bez istine o tim događajima Hrvatska će ostati duboko podijeljena, zaključio je Hebrang.
Danas je poznat nalogodavac poratnih zločina, to je nedvojbeno Josip Broz Tito, nastavio je Hebrang, kazavši da je Tito nedodirljivo polazište i mnogih današnjih političara, posebice Mesića i Pusićeve. Dodao je kako danas imamo i rezultate minimalnih, djelomičnih, iskapanja na temelju kojih možemo zaključiti da su na Macelju, po završetku rata, sustavno ubijani razvojačeni domovinski vojnici i civili, uključujući djecu i svećenike. Imamo također i izjave očevidaca, kako onih koji su sudjelovali u zločinima, tako i preživjelih žrtava i slučajnih svjedoka. Ali imamo i medijsku i političku cenzuru u osvjetljavanju istine. O zločinima u Macelju imamo dokaze kakvih, primjerice, u Jasenovcu nema.
I Bačić i Hebrang u svojim odmjerenim i potkrijepljenim izlaganjima posebno su istaknuli kako rad Udruge Macelj 1945. nema za cilj zazivanje novih podjela ili mržnje, već samo i isključivo traganje za punom istinom. Spomenuli su se i nezaobilazne uloge prvoga predsjednika udruge, gospodina Stjepana Brajdića (1926. – 2013.), preživjelog gotovo golobradog mladića s Bleiburga 1945. Preživio je križni put, potom je osuđen na smrt… što me podsjetilo na nekoliko dragocjenih razgovora s njim. Iz Brajdića, doista, nije izlazio ni tračak ikakve mržnje, ali je u njemu plamtio žar za istinom, onom koju su desetljećima skrivali Tito, njegov jugokomunizam i njihove sluge za Judine škude.
Treba podsjetiti zaboravne, osobito drugarice i drugove od kojih se neki danas grade građankama i građanima, kako je područje Macelja na kojemu je bez ikakva suda pobijeno oko trinaest tisuća nedužnih ljudi, zločinačkim umom proglašeno Titovim lovištem, što je tipična komunistička perverzija. Tito je, koliko je poznato, na Macelju tri puta bio u lovu! Nije li to najbolja slika komunističkog antifašizma?! Onoga „antifašizma“, koji ovih dana cijelu državu nastoji proglasiti fašističkom i ustaškom, samo zato što trenutno nije na vlasti i neometano ne raspolaže hrvatskim državnim proračunom.
Tko je revidirao povijest? Jugokomunisti!
Posebice potresno bilo je multimedijalno izlaganje Damira Borovčaka, koje po mom osobnom sudu zavrjeđuje ući u tzv. kurikul (kojega u sadašnjem obliku nazivam kukurikulum), tj. plan i program za više razrede srednje škole. Naime, Hrvatima se nameće da su genocidan narod, a zapravo je nad njima počinjen genocid, najveći zločin u Europi poslije Drugoga svjetskoga rata, za kojega je čak i jedna Srebrenica kap u moru. U poraću su u komunističkom genocidu nad hrvatskim narodom ubijani svi: muškarci, žene, djeca, starci, čak i nerođena djeca u majčinoj utrobi. Načini ubijanja nadmašuju zdrav razum.
Borovčak je na temelju dokumentarnih fotografija vezanih uz križni put, masovna smaknuća, rezultate iskapanja i kasnije događaje vezane uz pronađene posmrtne ostatke na Macelju, uspio dočarati i rekonstruirati cijeli razvoj događaja sve do objašnjenja tehnologije masovnih ubijanja, izjava svjedoka i fotografija počinitelja Titove zločinačke zapovijedi. Neki iz publike hvatali su se zgroženi za glavu suočeni s neoborivim činjenicama i razmjerima zločina. Nije to lako slušati i gledati. Iako sam s cijelom problematikom iznesenoj u monografiji dobro upoznat, moram priznati na trenutke gutao sam knedle. Supruga mi je rekla, pa kome se mi ispričavamo za navodnu reviziju povijesti, oni se moraju ispričati hrvatskom narodu što su revidirali povijesnu istinu.
Iz gotovo jednosatnoga izlaganja nemoguće je izdvojiti najzanimljivije, ili najpotresnije detalje. Za me je najžalosnija činjenica što je sve to, nažalost, široj javnosti gotovo nepoznato. Ovdje stoga navodim samo neke detalje. Jama u kojoj su na Macelju pronađeni ostatci dvadeset i jednoga svećenika krije istinu da su ubijani na „humani“ način. Metkom u čelo. Već susjedna jama svjedoči o drugoj metodologiji. Žrtve su vezane žicom provučenom kroz dlanove. Tako su krvnici stvorili parove. Čemu? Prvoga iz para nad jamom umorili su udarcem sjekire u glavu. Tako umorena žrtva svojom je težinom u jamu povukla drugu žrtvu, još živu. Štedjeli su strjeljivo!
Mesić skočio u zaštitu masovnog ubojice
Pletenice hrvatskih žena pronađene u Hudoj jami (Slovenija) pripadaju hrvatskim ženama iz Posavine. Oni koji su preživjeli Hudu jamu križnim putem došli su do Macelja, a od Macelja dalje otišlo ih je 13.000 manje. Jedan detalj ostat će mi trajno u sjećanju. Lubanja, mumificirana, u zubima skriva vjenčani prsten. Žrtva je očito znala što ju čeka i na taj je način pokušala sačuvati svoj identitet. I doista po prstenu (i tabakeri) s ugraviranim danom vjenčanja jedna je hrvatska udovica poslije 28.000 dana, u dobi preko devedeset godina, saznala da joj je suprug skončao na Macelju. Nikad se nije udavala i nikad nije imala djece. Današnji demografski slom velikim dijelom posljedica je desetkovanja hrvatskoga naroda godine 1945. i kasnije.
Jedan od ubojica s Macelja za nagradu je dobio vilu u elitnom dijelu Zagreba. Kad se saznalo da je masovni ubojica, narod je prosvjedovao pred njegovim ulaznim vratima. U zaštitu ubojice skočio je nitko drugi negoli ondašnji predsjednik (slobodne?, demokratske?) države Stjepan Mesić. Ubojica je umro prirodnom smrću, kao uzoran građanin. I tu ću prestati s nabrajanjem detalja s preporukom čitateljima da svakako nabave ovu vrijednu monografiju i prenesu potomstvu činjenice koje ona donosi. Rat za istinu, očito je, u Hrvatskoj će još neko vrijeme trajati. U njemu će orijentir biti i maceljski „mučenici za vjeru i dom“.
Da je tomu tako svjedoče i neke fotografije iz monografije. Primjerice ona na kojoj pred oltarom u Macelju (5. lipnja 2005., pripreme za izgradnju grobnice i pokop ekshumiranih žrtava), stoje dva reda praznih stolaca namijenjenih službenim predstavnicima države. Nijedan, ali, nijedan jedini tadašnji državni dužnosnik nije se odazvao pozivu da nazoči komemoraciji žrtvama! Dosad nijedan predsjednik države, osim Kolinde Grabar-Kitarović koja je na Macelj došla bez pratnje medija – gotovo skrivečki, nije došao na Macelj, nijedan šef vlade, također. Je li Macelj hrvatski teritorij? Jesu li tamo hrvatske žrtve? Je li se tamo dogodio nekažnjeni zločin? Tko će se hrvatskom narodu ispričati za poratne zločine, za sustavnu reviziju istine i pretvaranje laži u istinu?
Današnje stanje: Titu ulica, Stepincu šipak
Na ukopu ekshumiranih žrtava (2005.) na Macelju kardinal Bozanić je rekao: „Ovdje, u Maceljskoj šumi, u vrijeme Titova režima izvršen je pokolj brojnih hrvatskih vojnika i civila, među kojima bijaše svećenika i bogoslova, a za čije žrtve do danas nitko nije odgovarao. Sve se to dogodilo u ime ideologije koja je unaprijed planirala krvavi obračun s neistomišljenicima i koja je stvarajući svoju viziju raja na zemlji ovima ovdje priredila pakao. I ne samo njima! Godine 1945. ideolozi komunizma u našoj su zemlji nametnuli sustav koji je nagoviještao svekoliki razvoj i napredak, a zapravo je duboko u svojoj biti prezirao čovjeka“.
I danas se malo toga od te ideologije u nas promijenilo, („dobro su i sad umreženi“ – kazao mi je jedan hrvatski branitelj neposredno uoči predstavljanja), zato i nije moguće civilizirano zatvoriti povjesnicu Drugoga svjetskoga rata i poraća. Tako su i predstavnici Udruge Macelj 1945. dolazeći u zaprešićku Gradsku vijećnicu morali proći Ulicom maršala Tita (!) da bi došli do dvorane na Trgu žrtava fašizma (!!).
Da stvar bude gora, upravo je u Ulici maršala Tita počelo mučeništvo blaženoga kardinala Alojzija Stepinca. Kamenovan je u Zaprešiću 4. studenoga 1946. u organizaciji OZNE i Komunističke partije. Stepinac za razliku od svojega krvnika nema ulicu u Zaprešiću, a nije da to nismo tražili (pa potom nadrapali). I tu je krug zatvoren. Valja nama, koliko koštalo da koštalo, izaći iz tog kruga. Pitanje odgovornosti za zločin u Macelju nitko se u Hrvatskoj još ne usudi postaviti.
Pisati o monografiji Macelj 1945. a ne spomenuti fra Dragu Brgleza nije moguće. Autor je više tekstova objavljenih u monografiji, ali i jedan od najzaslužnijih što danas na Macelju imamo crkvu Muke Isusove. Predstavljanje u Zaprešiću započelo je Lijepom našom. Završilo je s Bože čuvaj Hrvatsku. Na zapadnoj strani zajedničke grobnice na Macelju piše:
Kada mi trava pokrije grob,
majko, ne plači mi ti,
pamti da Hrvatska neće biti rob,
nit’ će je nestati.
* Za hkv.hr napisao Nenad Piskač.
* Fotografije s predstavljanja: Zdravko Čepo, član udruge Macelj 1945.
* Dokumentarne fotografije: monografija Macelj 1945
