Svojevremeno je Vladimir Šeks na javnoj TV priznao kako zapravo stoje stvari s političkim procesima i demokratskom praksom u Hrvatskoj: “Nije moć u Hrvatskom saboru ni parlamentu! To je jedna velika iluzija. Politička moć se u cijeloj Europi skriva u neformalnim grupama političkih gremija koji donose stvarne političke odluke koje se samo tehnički provode preko izvršne vlasti i Vlade u svakoj državi. Sumrak parlamentarne demokracije je već dugo vremena na djelu u cijeloj Europi, pa tako i u Hrvatskoj!”
Taj nas citat uvodi u knjigu dr. Anđelka Milardovića pod naslovom Simulacija demokracije, u izdanju zagrebačkog AGM-a. Cilj te knjige bio je istražiti demokraciju u doba tehno-kulture, a riječ je uglavnom o vremenu na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće, vremenu simulacije svega postojećega.
Za autora je simulacija demokracije zapravo velika politička predstava, koja se odigrava preko izbora, kojima se tepa da su „praznik demokracije“. A u demokratskom političkom teatru “šeću se političke maškare obučene u šarena konstruirana demokratska odijela različitih boja – crvena, plava, žuta, crna, zelena i narančasta. Svatko igra svoju ulogu. No treba zaviriti, što zapravo stoji iza ovakvih odijela i krinki i uloga.”
3“Demokracija se glumi”, kaže Milardović, “jer je u realnom svijetu zapravo nema ili je ima malo. U pravilu je defektna. Bilo u Hrvatskoj, bilo na razini Europske unije. Ako je to Ono čega nema – to se zapravo simulira. Odnosno, proizvodi se pričin nečega nepostojećega”.
Ako se pak orijentiramo na Hrvatsku i tzv. ove prostore, koji su trebali izaći iz komunizma i jednoumlja, zanimljive su autorove opservacije o demokratiziranju u trenutku “velikog tranzicijskog spektakla”. Taj tranzicijski spektakl demokraciju je iznio zakonski, ustavno, ali je u praksi iznio oligarhiju, i to onu koja je izvedena iz stare komunističke nomenklature, kojoj višestranački izbori služe da se demokratski legitimiraju i da prikriju stvarni odnos moći na političkoj sceni.
“Ti se odnosi moći razotkrivaju pod utjecajem Webera i Schumpetera kada sam demokraciju definirao kao vladavinu većine u kojoj većina bira manjinu, da bi manjina vladala većinom. I to je na neki način bit simulacije demokracije. Simulira se ono čega nema, da bi se uvjerilo kako toga ipak ima”, piše Milardović. “Maskiranje stvarnog stanja vladavine oligarhije u demokraciji odvija se tehnikama političkog marketinga, koji na površinu izbacuje sustav političkih slika bez ikakvog političkog sadržaja. U simulaciji demokracije politika postaje forma bez sadržaja.”
Knjiga se čvrsto drži teze da je simulirana demokracija ozbiljan političko-etički problem jer izražava krizu parlamentarne demokracije, a istodobno je svjesno skrojeni zastor za maskiranje vladavine oligarhije.
U hrvatskom modelu ta je oligarhija medijski predstavljena kao nova elita, a zapravo su kapital ili stekli položajem u bivšem sustavu ili kao tranzicijski profiteri. Zadržali su kapital, informacije, društvene veze i medije. Tzv. zlatna mladež, djeca rođena sa zlatnom žlicom naslijedila su opljačkano bogatstvo i danas se predstavljaju kao uspješni poduzetnici i stupovi društva. Uz pokroviteljstvo „duboke države”, kako kaže Milardović, koja im je išla na ruku zbog uspješnih usluga. Njih u korona-krizi ili korona-diktaturi hrvatska vlada prve spašava, pod egidom „očuvanja radnih mjesta”. Jer, da djeca ne bi izgubila olako stečenu zlatnu žlicu.
Autor stoga zaključuje da su svojim dosadašnjim djelovanjem političke stranke s oligarhijskim tendencijama izazvale nepovjerenje građana i političku apstinenciju. Izbori su pretvoreni u spektakl ili strogo kontroliranu predstavu.
