U ponedjeljak, 3. travnja 2017., u Staroj gradskoj vijećnici, u ‘Galeriji Kristofora Stankovića’ na Gornjemu gradu u Zagrebu, unutar programa ‘Pasionske baštine’, predstavljene su postaje Križnoga puta koje je izradio preč. gosp. Milan Juranić, župnik župe sv. Katarine u Zagorskim Selima i dekan Tuheljsko-pregradskoga dekanata.
Izložene se radove može pogledati do 18. travnja 2017.
O nastanku postaja i o svojim nadahnućima, na predstavljanju izložbe, govorio je umjetnik preč. Juranić koji je ispričao kako je zapravo otkrio svoj “poziv” za likovnim stvaranjem: “Moji poglavari u sjemeništu na Šalati očekivali su od mene da ću biti pisac, no nakon što sam na gornjem gradu jednom išao razgledati izložbu, otkrio sam da je moj poziv pisati kistom.”
O umjetničkim djelima svećenika Juranića govorio je gosp. Davorin Vujičić, dugogodišnji poznavatelj rada preč. Juranića koji je napisao i predgovor izložbenoj kataloškoj knjižici koji donosimo u cijelosti:
Ploče od lesonita, izrezane na mjeru i omeđene okvirima od drvenih letvica, dugo su čekale u spremištu župe Zagorska Sela da svećenik i umjetnik Milan Juranić stiša obveze, osjeti nadahnuće te ih pripremi kao slikarsku podlogu, da grubu materiju učini poligonom za duhovni uzlet te petnaest lesonitnih ploča oslika i pretvori u Križni put. Započeo je u listopadu prošle godine i u jednom dahu, akrilom, naslikao 14 postaja Kristove muke. I Uskrsnuće.
Poznavatelj i ljubitelj goleme pasionske baštine (ta, svećenik je i umjetnik!), njenih raznorodnih i raznolikih načina prikazivanja, Milan Juranić je bio svjestan da svoj Križni put mora temeljiti na vlastitom likovnom izrazu i emotivnom doživljaju tog jedinstvenog, čudesnog paradoksa: u određenom dijelu grada Jeruzalema, određenog dana, događalo se nešto što je svojim značenjem nadišlo okvire tog prostora i tog vremena.
Stoga Milan Juranić, unutar svojih okvira od drvenih letvica, nije slikao realistične likove u realističnom krajoliku (uistinu, što bi to značilo: koji likovi i u kakvom krajoliku?), nije težio izmišljanju fizionomija, anatomskoj doslovnosti ili detaljima draperije; slobodom gotovo djetinje imaginacije tražio je dojam stvarnosti drugačije od ove koju gledamo svakodnevno.
Stvorio je bijele, lomne likove u izlomljenom, perspektivno nedefiniranom prostoru ljubičastih, zelenoplavih i tamnih ploha; lica je naznačio lapidarnim linijama očiju, nosa i usta, pretvarajući ih u maske, a aureole izveo kao providne, nepravilne kružne površine koje se ponavljaju kroz prostor slike kao odjeci svetosti u vrijeme Korizme. Neke od postaja interpretirao je neuobičajen0: Pilat koji ne želi prljati ruke, nalik je dami; u sceni gdje Isusa svlače potencijalnu blasfemiju zamijenio je simbolima košulje i kocke, a prilikom Pribijanja na križ udaljio se od naturalističkog prizora muke te evocirao stare zagorske krajputaše u liku Trpećeg Kristuša.
Priznaje da Pasiju Mela Gibsona ne osjeća bliskom, smatrajući kako poanta nije u prikazu patnje – osobito ne one tjelesne – nego u transformaciji duha koja se pritom događa. Bliskiji su mu prikazi Raspeća u istočnoj crkvi ili djela Đure Sedera; dodali bismo tu i djela Ljube lvančića, Ive Dulčića ili Josipa Biffela, svakako kao duhovna suglasja prije nego pokušaj likovnog epigonstva. Jer, Milan Juranić već desetljećima inzistira biti samo ono što jest: svećenik i umjetnik u jednom kutku Hrvatske na prijelazu tisućljeća, koji nastoji proširiti zadane mu prostorno vremenske okvire autentičnošću svog svećeništva i vjerodostojnošću svoje umjetnosti.
