Papa Franjo: ‘Molitva ulijeva svjetlost i toplinu – dar Duha daje im žar’

Foto: Fah

Čitajući Djela apostolska, otkrivamo koliko su snažni pokretači evangelizacije molitveni susreti, na kojima sudionici doživljavaju živu Isusovu prisutnost i bivaju taknuti Duhom. Članovi prve zajednice – a to vrijedi uvijek, čak i za nas danas – shvaćaju da govor o susretu s Isusom nije prestao u trenutku Uzašašća, već se u njihovu životu nastavlja. Pripovijedajući što je Gospodin rekao i činio, moleći da uđu u zajedništvo s Njim, sve postaje živo. Molitva ulijeva svjetlost i toplinu: dar Duha daje im žar”, rekao je papa Franjo na općoj audijenciji.

Njegove riječi prenosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Prvi koraci Crkve u svijetu bili su obilježeni molitvom. Apostolski spisi i veliki govor iz Djela apostolskih daju sliku Crkve u pokretu, onu koja je djelotvorna, koja na molitvenim sastancima nalazi temelj, osnovu i poticaj za misionarsko djelovanje. Slika prve zajednice u Jeruzalemu referentna je točka za sva druga kršćanska iskustva. Luka u Knjizi Djela apostolskih kaže: ‘Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama.’ (Dj 2,42).

Ovdje nalazimo četiri bitne karakteristike crkvenog života: slušanje nauka apostola, čuvanje međusobnog zajedništva, lomljenje kruha – Euharistija i molitva. One nas podsjećaju da postojanje Crkve ima smisla ako ostane čvrsto sjedinjena s Kristom. Propovijedanje i kateheza svjedoče o Učiteljevim riječima i gestama; ustrajno traženje bratskog zajedništva čuva od sebičnosti i partikularizma; lomljenje kruha ostvaruje sakrament Isusove prisutnosti među nama: On nikad ne će biti odsutan, On živi i korača s nama. I na kraju molitva, koja je prostor za dijalog s Ocem, po Kristu u Duhu Svetom. Sve što u Crkvi raste izvan tih ‘koordinata’, nema temelja, to je poput kuće sagrađene na pijesku (usp. Mt 7,24-27). 

Svaka situacija u Crkvi treba se vrednovati u svjetlu tih koordinata. Ono što ne ulazi u te koordinate, nalazi se izvan Crkve i nema eklezijalnost. Bog je taj koji stvara Crkvu, a ne galama, buka djêlā. Crkva živi od Duha Svetoga kojeg nam je Isus dao. Crkva je djelo Duha u kršćanskoj zajednici, zajednički život u Euharistiji, molitvi, uvijek. 

Isusova riječ ispunja smislom naša nastojanja. Budućnost svijeta gradi se u poniznosti. Ponekad osjećam veliku tugu kad vidim neke zajednice koje, s dobrom voljom, ali na svoj način hoće raditi za Crkvu. Misle na mnoge stvari i da je to ‘stvar’ koju ‘mi’ radimo, ali pitam se gdje je tu Duh Sveti, Euharistija, bratska ljubav? Izvan ove četiri koordinate Crkva postaje kao neka ljudska, politička zajednica, kao tvrtka, ali nema Duha Svetoga. Prisutnost Duha Svetoga važna je za ove četiri koordinate. Ako to nedostaje, nema Duha Svetoga, a ako nema Duha Svetoga, onda smo neka ‘dobrotvorna ustanova’, čak ‘crkvena stranka’, ali nismo Crkva. I zato Crkva ne može rasti s tim ljudskim stvarima. Crkva ne raste zbog prozelitizma, nego zato što je privlačna, to je rekao papa Benedikt XVI.

Čitajući Djela apostolska, otkrivamo koliko su snažni pokretači evangelizacije molitveni susreti, na kojima sudionici doživljavaju živu Isusovu prisutnost i bivaju taknuti Duhom. Članovi prve zajednice – a to vrijedi uvijek, čak i za nas danas – shvaćaju da govor o susretu s Isusom nije prestao u trenutku Uzašašća, već se u njihovu životu nastavlja. Pripovijedajući što je Gospodin rekao i činio, moleći da uđu u zajedništvo s Njim, sve postaje živo. Molitva ulijeva svjetlost i toplinu: dar Duha daje im žar.

U vezi s tim, Katekizam ima vrlo snažan izraz: ‘Duh Sveti […] koji tako Crkvu u molitvi podsjeća na Krista, vodi je k cjelovitoj Istini i stvara nove obrasce koji će izraziti nedokučivo otajstvo Krista na djelu u životu, u sakramentima i u poslanju njegove Crkve.’ (KKC 2625). Eto djelovanja Duha u Crkvi: sjećati se Isusa, ali ne poput mnemotehničke vježbe.

Kršćani, hodajući putovima poslanja, sjećaju se Isusa čineći ga tako nanovno prisutnim; i od Njega, od Njegova Duha, primaju ‘poticaj’ da idu, naviještaju i služe. U molitvi kršćanin uranja u Božje otajstvo koje ljubi svakoga čovjeka i želi da se Evanđelje propovijeda svima. Bog je Bog za svakoga i u Isusu je svaki zid razdvajanja u potpunosti, konačno srušen; kako kaže sveti Pavao: ‘Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno’ (Ef 2,14).

Tako je život prve Crkve karakteriziran neprekinutim nizom slavlja, saziva, vremena zajedničke i osobne molitve. A Duh je taj koji daje snagu propovjednicima koji su krenuli na put i koji zbog ljubavi prema Isusu plove morima, suočavaju se s opasnostima i podnose poniženja.

Bog daje ljubav i traži ljubav. Ovo je mistični korijen cjelokupnoga vjerničkog života. Prvi kršćani u molitvi, ali i mi koji dolazimo nakon više stoljeća, svi proživljavamo isto iskustvo. Duh sve oživotvoruje. I svaki kršćanin koji se ne boji posvetiti vrijeme molitvi, može vlastitima učiniti riječi apostola Pavla: ‘A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.’ (Gal 2,20). Samo u tišini klanjanja doživljava se sva istina ovih riječi. Trebamo ponovno otkriti kako se klanjati Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetomu, u tišini. Molitva klanjanja jest molitva koja nam daje prepoznati Boga kao poslanje, smisao cijele povijesti. To je živi plamen Duha koji daje snagu svjedočanstvu i poslanju.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/laudato.hr