“Crkva u Iraku mučenička je Crkva, i u tom hramu, koji nosi uspomenu na one mučenike upisane u kamen, odjeknula je radost susreta: moje zaprepaštenje što sam među njima stopilo se s njihovom radošću što je Papa s njima”, rekao je papa Franjo na općoj audijenciji.
Prenosimo je u cijelosti:
“Draga braćo i sestre, dobar dan!
Posljednjih dana Gospodin mi je dopustio posjetiti Irak, ostvarujući projekt svetog Ivana Pavla II. Nikad Papa nije bio u Abrahamovoj zemlji. Providnost je željela da se to dogodi sada, kao znak nade nakon godina rata i terorizma i tijekom teške pandemije.
Nakon ovog posjeta moja je duša ispunjena zahvalnošću Bogu i svima koji su to omogućili: predsjedniku Republike i vladi Iraka; patrijarsima i biskupima u zemlji, zajedno sa svim ministrima i vjernicima dotičnih Crkava; vjerskim vlastima, počevši od velikog ajatolaha Al-Sistanija, s kojim sam imao nezaboravan susret u njegovoj rezidenciji u Najafu.
Snažno sam osjećao pokornički smisao ovog hodočašća: nisam mogao pristupiti tom izmučenom narodu, toj mučeničkoj Crkvi, a da na sebe, u ime Katoličke Crkve, ne uzmem križ koji oni nose godinama; veliki križ, poput onoga postavljenog na ulazu u Qaraqosh. Osjetio sam to na poseban način vidjevši još uvijek otvorene rane razaranja, a još više susrećući i slušajući svjedoke koji su preživjeli nasilje, progone, izbjeglištvo… I istovremeno sam vidio oko sebe radost prihvata Kristova glasnika. Vidio sam nadu u otvaranje obzorja mira i bratstva, sažetog u Isusovim riječima koje su bile geslo Posjeta: ‘Svi ste vi braća’ (Mt 23,8). Tu sam nadu susreo i u govoru predsjednika Republike, pronašao sam ju u brojnim pozdravima i svjedočanstvima, u pjesmama i gestama ljudi. Čitao sam ju na sjajnim licima mladih i u živahnim očima starijih. Ti ljudi koji su čekali Papu i pet sati na nogama, žene s djecom u naručju. Čekali su. I u njihovim očima bila je nada.
Irački narod ima pravo živjeti u miru, ima pravo ponovno otkriti dostojanstvo koje mu pripada. Njegov vjerski i kulturni korijeni sežu tisućama godina unatrag: Mezopotamija je kolijevka civilizacije; Bagdad je tijekom povijesti bio grad primarne važnosti, koji je stoljećima posjedovo najbogatiju knjižnicu na svijetu. A što ju je uništilo? Rat. Rat je uvijek čudovište koje se, kroz mutacije vremena, mijenja i nastavlja proždirati čovječanstvo. Ali, odgovor na rat nije još jedan rat, odgovor na oružje nije drugo oružje. I ja bih zapitao: tko je prodavao oružje teroristima? Tko danas prodaje oružje teroristima koji i danas vrše nasilje, kao primjerice u Africi? To je pitanje na koje bih volio da mi netko odgovori. Odgovor nije rat, već bratstvo. To je izazov za Irak, ali ne samo za njega, izazov je za brojne sukobljene regije i, u konačnici, za cijeli svijet, bratstvo. Hoćemo li biti sposobni stvoriti međusobno bratstvo? Izgrađivati kulturu braće? Ili ćemo nastaviti logiku koja je započela s Kajinom: rat? Bratstvo.
Zbog toga smo se sastali i molili, kršćani i muslimani, s predstavnicima drugih religija, u Uru, gdje je Abraham primio Božji poziv prije otprilike četiri tisuće godina. Abraham je praotac vjere jer je slušao Božji glas koji mu je obećao potomstvo. Sve je ostavio i krenuo. Bog je vjeran svojim obećanjima i još uvijek danas vodi naše korake mira, vodi korake onih koji hode Zemljom pogledom usmjerenim prema Nebu. A u Uru, jer smo bili zajedno pod onim blistavim nebom, istim nebom na kojemu je otac Abraham vidio nas, svoje potomke, činilo se da je u našim srcima opet odjeknula ta rečenica: ‘Svi ste vi braća’.
Poruka bratstva stigla je s crkvenog sastanka u sirijsko-katoličkoj katedrali u Bagdadu, gdje je 2010. godine tijekom misnog slavlja ubijeno četrdeset i osmero ljudi, uključujući dva svećenika. Crkva u Iraku mučenička je Crkva, i u tom hramu, koji nosi uspomenu na one mučenike upisane u kamen, odjeknula je radost susreta: moje zaprepaštenje što sam među njima stopilo se s njihovom radošću što je Papa s njima.
Poslali smo poruku bratstva iz Mosula i Qaraqosha, na rijeci Tigris, u blizini ruševina drevne Ninive. Okupacija ISIS-a prouzročila je bijeg tisuća i tisuća stanovnika, uključujući mnoge kršćane različitih denominacija i druge progonjene manjine, posebno jezide. Drevni identitet ovih gradova je uništen. Sada se teško trude obnoviti ga. Muslimani pozivaju kršćane da se vrate i zajedno obnavljaju crkve i džamije. To je bratstvo. I nastavimo, molim vas, moliti za ovu našu ispaćenu braću i sestre, kako bi imali snage krenuti ispočetka. I, misleći na brojne iračke emigrante, želio bih im reći: ostavili ste sve, poput Abrahama; poput njega, čuvajte vjeru i nadu i budite tkalci prijateljstva i bratstva tamo gdje se nalazite. I ako možete, vratite se.
Poruka bratstva stigla je s dva euharistijska slavlja: bagdadskog u kaldejskom obredu i iz Erbila, grada u kojem su me primili predsjednik regije i njegov premijer, vlasti, kojima puno zahvaljujem što su me primili. Primio me je i narod. Nada Abrahama i njegovih potomaka ostvarila se u otajstvu koje smo slavili, u Isusu, Sinu kojega Bog Otac nije poštedio, nego ga je dao za spas svih. On nam je svojom smrću i uskrsnućem otvorio prolaz u obećanu zemlju, u novi život gdje se suze suše, rane zacjeljuju, braća se pomiruju.
Draga braćo i sestre, hvalimo Boga za ovaj povijesni posjet i nastavimo moliti za tu zemlju i za Bliski istok. U Iraku, usprkos tutnjavi razaranja i oružja, palme, simbol zemlje i njezine nade, nastavile su rasti i donositi plodove. Tako je i za bratstvo, plod palmi: ne stvara buku, ali je plodonosno i daje da rastemo. Bog, koji je mir, neka podari budućnost bratstva Iraku, Bliskom istoku i cijelom svijetu!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
