Predsjednik Društva hrvatskih književnika (DHK) Božidar Petrač istaknuo je kako smo u današnjim teškim hrvatskim, europskim i svjetskim prilikama, okruženi raznim lažnim idolima, posvemašnjom korupcijom i ljudskim egzistencijalnim brigama i tjeskobom, recesijom, depresijom i raznim vrstama krize, duhovne, moralne, gospodarske, političke i kulturne.
„U doba kad proračunska sredstva jedva dosežu 0,49% te izgleda kao da će se kulturni djelatnici oko toga međusobno trviti do istrjebljenja, postavljam svima nama temeljno pitanje: što nam danas znači Marulićeva Judita?“ kazao je Petrač danas na svečanoj sjednici Upravnog odbora DHK u povodu Dana hrvatske knjige i obljetnice osnutka DHK.
Zapitao se je li Judita naš luč, naš kovčeg zavjetni ili tek pusta uspomena da ju je otac hrvatske književnosti dovršio na današnji dan 22. travnja 1521. i koja zapravo nema za nas današnje nikakva posebna značenja? To je pitanje na koje valja odgovoriti trijezno i objektivno, a ne preko njega prijeći, bez riječi, bez jasnih odgovora.
Naglasio je kako društvo hrvatskih književnika potiče veliku i svečanu proslavu 400. obljetnice Marulićeve Judite i umjetnoga hrvatskoga pjesništva koja je održana 12., 13. i 14. studenoga 1901. u Zagrebu. U Ljetopisu Društva hrvatskih književnika u Zagrebu za godine 1900.-1903., među ostalim, piše: „Kada je potaknuta misao, da se proslavi četiristogodišnjica hrvatskoga umjetničkoga pjesništva, hrvatski ju je narod diljem svih hrvatskih zemalja prigrlio pravim oduševljenjem. Osobito je poziv, što ga je izdao središnji odbor u Zagrebu, naišao na sveopći odziv. Odazvaše mu se rodoljubnim ushitom naši književnici; ali mu se odazva osobito grad Split. Kraljevski, starodrevni ovaj naš grad nije samo prema svojim silama svečano proslavio četiristogodišnjicu, nego je na slavlje u Zagreb poslao naročito dično odaslanstvo.
„I u istinu, ako je četiristogodišnjica proslavljena diljem čitave Hrvatske, sasvim je prirodno, što su ju osobitim načinom i pijetetom proslavili Split i Zagreb: negdašnja prijestolnica hrvatskih kraljeva i današnja prijestolnica svih Hrvata.“ Zavio se Zagreb trobojnicama, zasjalo sunce nad bijelim kućama – pohrlili sa svih strana gosti, da budu sudionici rijetke slave – svjedoči ljetopisac“, kazao je Petrač.
Kao drugog, velikog svjedoka i sudionika toga događaja Petrač je naveo Silvija Strahimira Kranjčevića koji izgovara 15. prosinca 1901. svečanu besjedu na Marulićevoj proslavi u Sarajevu koju je priredilo sarajevsko Hrvatsko pjevačko društvo „Trebević“, dok je za veliku zagrebačku proslavu napisao brzojav sljedećega sadržaja: „Uz spomen blagovijesti naše umjetne pjesme molim Boga da njezin nepolomni barjak pod sve brojnijim lovorima povede narod za sretnim zadatkom. Slava Maruliću! Živila svijesna Hrvatska!“
„Čelna osobnost hrvatskoga modernizma i cjelokupne hrvatske književnosti 20. stoljeća Antun Gustav Matoš, čiju 100. obljetnicu ove godine obilježujemo, u nekoliko navrata piše o Maruliću. Najprije 1901. u tekstu Domaće ognjište – riječ je o listu za obitelj koji izdaje Hrvatski pedagoški zbor, a uređuje za Gospojinski klub Učiteljske čitaonice Milka Pogačić – naglašuje: „Domaće ognjište je dakle u prvom redu list hrvatskih matera. Majka, hrvatska majka treba da mu je prvi i najviši kult, hrvatska majka prošlosti i sadašnjosti, naša majka kakova jest i kakova bi trebala biti“, rekao je predsjednik DHK-a.
Petrač se prisjetio i Tina Ujevića, koji je osim svoje čuvene pjesme Oproštaj, piše sljedeće riječi: „Narod je kao hrast koji se ne ruši od jednog udarca; i što bi za naš narod bilo najfatalnije, to bi bila letargija mira i zadovoljstva.“
Kazao je kako smo letargiji mira, šutnje i zaborava vazda skloni kao i nepodnošljivu samozadovoljstvu, ali i bezrazložnom nezadovoljstvu. To i jest za nas najfatalnije. Na drugom mjestu pak Ujević piše: „Varaju se vladari država i knezovi ovoga svijeta kada misle ubijstvom i prolijevanjem krvi da mogu zarobiti dušu, srca i mozgove. Uistinu, uistinu oni su slijepi, bijedni i bezumni kada misle da čovjek – makar bio on i Kaiser – može lako oteti ono što je božje i što pripada Bogu. Jer ona luč što je blistala u rukama Marulića i Zoranića, jer skladno slovo Ivana Gundulića (…) neće pasti u ruke neprijatelja i ljudi koji govore nerazumljivim jezikom. Ta luč, to je kovčeg zavjetni.“
Dok, na žalost, ne možemo naći nijedan kovčeg zavjetni, nijednu luč, nijednu pohvalnicu glede Marka Marulića u djelima Miroslava Krleže, ali ni u samoj Krležijani nema njegove natuknice – Marulić kao vrijednost za Krležu ne postoji – možemo takvih luči i pohvalnica u izobilju naći u Tonča Petrasova Marovića, možda najvećega marulofila među suvremenim hrvatskim pjesnicima postmodernistima. Koliko u njegovoj poeziji – ta ne naslanja li se Marovićeva Suprotiva na Marulićevu Suprotivu Turkom – toliko u njegovim esejima u kojima je Marulova Judita „tečevina zauvijek“: „Meni se pak dosta dugo (…) činilo da je sva naša književnost napisana lošije, površnije – negoli smo živjeli, a živjeli smo i umirali tragično (…) Takvom mi se činila i Judita. Ali samo do određene godine, i ona arhetipske, usudno stjecišne situacije kada mi se – poput žive rane na slabinama – otvorilo (dogodilo) zbilo ono aristotelovsko ponovno prepoznavanje: anagnorisia. (…) Judita – lik biblijske, za Nebo i za mač Onoga Koji Jest zaručene, udovice i Marulovo, za hrvatsku književnu baštinu počelno i portalno djelo ukazala mi se kao vrelo i uvir, kao korito krvi jedne književnosti i narodonosno pulsirajuće bilo…“ Odnosilo se to na godinu 1971. i 450. obljetnicu Marulove Judite. Pa onda još i točnija tvrdnja: „Ako hrvatska književnost smije polagati pravo na to da imade svog klasika, uzeta u (…) značenju toga eminentno eliotovskog pojma, onda je to (…) Marko Marulić Pečenić Splićanin“.
Dakle, odgovor je jasan naglasio je Petrač: „Marko Marulić je hrvatski klasik u punom značenju te riječi. Zato nam je važan, zato nam je važan Dan hrvatske knjige, zato nam je važan nadnevak utemeljenja našega Društva. Dan koji posvješćuje našu književnu, duhovnu, kulturnu i svaku drugu tradiciju, jer nas obriče da zdušno radimo na jačanju svijesti o značenju književnosti kao vrijednosti, jer nas obriče da u književnosti i umjetnosti tražimo i nalazimo pravi otpor i istinsku suprotivu duhu vremena koji se hrani sebičnošću i profitom, lagodnošću i hedonizmom.“
Na kraju Petrač se pozvao i na riječi AGM-ove, napisane o Uskrsu iz 1912. koje na Matoševu grobu 17. Ožujka, kako kaže, nije izgovorio: „Samo život duha je od vrijednosti. Taj glas duše javlja se u nama kao glas savjesti. Glas savjesti je glas božji i onaj koji taj glas vječno sluša sin je božji, dijete je božje, on je i sin i dijete duha. U svakome, pa i u najgorem čovjeku, tinja u duši ta sveta vatra, u svakome je čovjeku bog, i zato treba ljubiti svakog čovjeka i zlo vraćati dobrim. Dobro čini zbog dobra i zbog ničega drugoga (…) Dobrota je više od inteligencije, a savjest je više od razuma. (…) Savjest je jedino što nas dijeli od životinja. Savjest je svjesno osjećanje da su svi ljudi jedno, jedna velika zajednica, jedan veliki čovjek; savjest je svijest da je naša pojedinačna duša – duša humaniteta i da je duša dio duše božje“.
Petrač vjeruje da će kao Društvo hrvatskih književnika, ispunjeni ovih dana posebnim raspoloženjem i osobitim vrjednotama minulih blagdana, jače, upornije, zdušnije, jednodušnije, a ipak pluralno i različito raditi za boljitak hrvatske književnosti te da će uz uzajamno poštivanje različitosti – jer smo različiti – graditi moralno i duhovno snažniju, socijalno osjetljivu i solidarnu Hrvatsku, služiti oslobođenju od raznih podjela, na opće dobro našega naroda i svih naših građana. Zašto, da parafraziram Heinera Müller, ne bismo književnošću i umjetnošću probudili čežnju za novim stanjem svijeta?
