U Rijeci je u subotu u 81. godini iznenada umro Andrija Vučemil, pjesnik, kazališni redatelj i socijalni radnik, dugogodišnji istaknuti član Društva hrvatskih književnika, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti BIH (HAZU BiH), te pokretač časopisa Književna Rijeka i Naša ognjišta.
Andrija Vučemil rodio se 26. kolovoza 1939. u Oplećanima na Duvanjskom polju. Hrvatski jezik i književnost diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Rijeci, a sociologiju u Ljubljani. Radio je kao socijalni radnik i kazališni redatelj u Rijeci.
Kao mladić, za vrijeme jugokomunističke diktature Josipa Broza Tita, pet je godina proveo na robiji na Golom otoku nakon čega je 1969. objavio zbirku pjesama ‘Na smrt naslonjen’. Tada mu se zabranjuje dalje javno djelovanje i objavljivanje, pa povremeno režira i objavljuje pod pseudonimom Ante Majin i Bogumil Ljubiša.
Godine 1996. postao je glavnim urednikom časopisa Politički zatvorenik, a u javnom književnom životu nije mogao biti pristan sve do 90-tih godina.
Godine 1990. Matica hrvatska u Zagrebu objavljuje mu Duvanjsku rapsodiju i od tada aktivno sudjeluje u društvenom i kulturnom životu Hrvatske. Član je Društva hrvatskih književnika, predsjednik Ogranka DHK-a u Rijeci od 1995. do 2000. godine, bio je član Upravnog odbora DHK u Zagrebu i dopredsjednik DHK Herceg-Bosne. U proljeće 1996. godine uz potporu Odjela za kulturu grada Rijeke, Ministarstva kulture i Primorsko-goranske županije pokreće časopis za književnost i prosudbe o književnosti Književnu Rijeku kojoj je glavni urednik do lipnja 2000. godine.
Neka djela su mu doživila i prijevode na druge jezike.
U intervjuu za portal Fra3.net, opisao 2014. godine svoj boravak na Golom otoku:
“Ja sam kao mladić u Imotskom stvarao organizaciju Hrvatska revolucionarna mladež. U Imotskom je bilo naše središte, ali imali smo po cijeloj Hrvatskoj naše ljude.
Nismo znali jedni za druge i u slučaju uhićenja nisi mogao izdati puno jer si znao samo jednog do sebe, eventualno dvojicu. No, što se dogodilo? Kad su bile one prve studentske demonstracije, godine 1959, šuškalo se da nešto postoji u Hrvatskoj. Tada je UDBA uhitila oko 2000 u Hrvatskoj. Naravno, klupko se odmotalo i mi smo završili u zatvoru. Ali, svatko od nas je znao što ne smije priznati priznati pa i pod cijenu života.
Kada sam ja došao na Goli otok imao sam samo dvadeset godina i otprilike pedesetak kila. Tu su bili neki stari informbirovci, npr. Vene Marovski, najveći makedonski pjesnik – tvorac makedonskog jezika, Milivoj Stevanović – glavni urednik Tanjuga, onda dr. Kire Kostovski i brojni drugi. Oni nisu mogli shvatiti da nas, tzv. klerofašiste kako su nas zvali, Goli otok ne može slomiti, da mi ne mijenjamo svoje stavove. Ja onda njemu kažem: Vene, ja sam vjernik, ja imam vjeru, ja vjerujem u Boga, u Isusa Krista, vjerujem da čovjek ne može biti pobijeđen od čovjeka. Meni oni mogu odsjeći nogu, ali ne moju dušu. Ja znam gdje je moja duša, kamo ona stremi. Mogu raditi od mene što hoće, ali ja neću izdati svoju vjeru, vjeru mojih otaca, pljuvati po vlastitoj Domovini… Njima je to bila zagonetka, ali ubrzo su nas počeli jako cijeniti“, istaknuo je Vučemil u intervjuu za Fra3.net.
