Priča iz Vukovara – kako su Međimurci branili grad heroj

„Darko Tišljarić iz Hodošana, pravi borac, imao je srce za tri čovjeka. Bio je ranjen, završio u bolnici, a kasnije su pronađeni njegovi ostaci na Ovčari. Josip Šajnović mi je umro na rukama, stradao je od mine. Nekoliko dana prije ošišao sam ga. Šalili smo se da je to zbog dolaska kući…“, rekao je vukovarski branitelj Željko Sršan iz Međimurja u razgovoru s Tomislavom Novakom za mnovine.hr.

Vukovarski branitelj i ratni vojni invalid Željko Sršan svoj ratni nadimak Genscher dobio je u ratu jer je imao plavu kosu, a ponosi se još jednim nadimkom koji je dobio u djetinjstvu. Kako je kao dječak stalno bio na ulici, otac mu je jednom rekao: “Hodi doma, nebuš stalno na vulici kak Campi” (njihov pas).

Djeca su to čula i tako mu je ostao nadimak Campi, koji je nosio sve do Domovinskog rata, a po tom ga nadimku počesto znaju i danas, iako ga suborci iz Domovinskog rata danas znaju pod nadimkom Genscher.

Ratni put Željka Sršana izuzetan je, u Domovinskom ratu je na prvim linijama bojišta proveo oko 1800 dana. Stupio je u redove hrvatske policije 15. siječnja 1991. godine ne da bi bio samo policajac, već da se bori za Hrvatsku. Primljen je u službu u PU Varaždin, Policijsku stanicu Čakovec, kao policajac pripravnik.

Triput je iz Čakovca odlazio u obranu Vukovara i istočnoslavonskog ratišta, najprije 1. srpnja, potom u kolovozu, a treći put 11. rujna 1991., kada je  privremeno premješten u PU Vukovar. Padom Vukovara 20. studenoga odveden je u srpski logor Stajićevo kod Zrenjanina. Preživio je logor i razmijenjen je 10. prosinca 1991.

Potom sudjeluje u akcijama oslobođenja i deblokade Dubrovnika 1992. godine. U policiji ostaje do 24. lipnja 1994., a potom postaje pripadnikom 7. gardijske brigade iz Varaždina. Kao pripadnik 2. bojne 7. gardijske brigade sudjeluje u akcijama brigade kako na Dinari, tako i u oslobođenju Knina od okupatora, kao i završnim akcijama Hrvatske vojske u BiH. Ranjen je i kao pripadnik 7. gbr, a godine 2002. je demobiliziran i umirovljen (želio je ostati u Hrvatskoj vojsci) kao ratni vojni invalid s invalidnošću od 50 posto.

Sa suprugom i dvoje već odrasle djece živi u Čakovcu. 2014. je postao predsjednikom udruge Vukovarski branitelji i logoraši Međimurja.

“Koja je fora pogoditi špric kantu!” – groblje tenkova

* Što je 1991. godine značilo otići u Vukovar?

– Mi mlađi policajci željeli smo svakako ići u obranu Vukovara. Iskreno, nije baš bila prevelika gužva u rujnu 1991. godine ići za Vukovar, oni stariji bili su oprezniji i iskusniji.

U obrani Vukovara gotovo sam cijelo vrijeme bio na Trpinjskoj cesti, spavao sam u kući Blage Zadra, a bio sam zadužen za projektile ‘osa’, za uništavanje tenkova. Uz mene, tu je bio i Branko Grabar (policajac iz Čakovca, danas u mirovini), te Marko Babić koji je umro nakon rata. Odazivao se na Šljuka 14. Četnici su mu ubili oca i majku. Mene je u šali zvao svojom ‘pješadijom’.

Uništili smo mnogo tenkova i još više žive sile. Po karakteru sam veseljak, imao sam dvadesetak godina i stalno sam se šalio kad nam je bilo najteže. To nas je držalo.

Tenkove smo zvali špric-kante, govorio sam mu u šali ‘koja je fora pogoditi špric-kantu’.

Na kraju smo ih svi zajedno, iako malobrojni, toliko pogodili da je Trpinjska cesta postala groblje tenkova.
Došao sam u ljetnoj policijskoj odori na njihov punkt. Blago Zadro me pogledao i rekao ‘Izgledaš kao poštar’ te mi dao maskirnu odoru.

Uvijek je bio bez oružja, s motorolom u ruci, jedino je oružje imao kad smo išli u akcije čišćenja. Bio je izuzetno smiren i hrabrio nas je, imali smo veliko povjerenje u njega.

Teško nam je pala njegova smrt, dva smo dana čekali da dođemo do  njegova mrtvog tijela. Mi svoje mrtve nismo ostavljali neprijatelju. Mrtvog Zadra stavili smo biljarski stol u kafiću Mustang, kako bi mu svi mogli odati počast.
S druge strane Trpinjske ceste, zapravo vrlo blizu nas, tenkove je uništavao naš Miro Radmanović, uništio je od devet do dvanaest tenkova, kako tko već broji. Šrapnel mu je otkinuo vrh ‘ose’. Skratili smo tu ‘osu’ za dvadeset centimetara, a potom isprobali može li se nišaniti. Uspjelo je.

Miro je ranjen zadnjih dana obrane Vukovara, čekali su tenkove u srpskoj kući, došao im je četnik s leđa, a Miro je dobio četiri metka. S tim je ranama bio s nama u logoru Stajićevo i ipak preživio.
Zasebna postrojba PU-a Varaždin imala je velike gubitke u obrani Vukovara, držali smo Sajmište i Trpinjsku cestu, imali smo 31 poginulog, od čega dva u proboju.

* Kako je otići više od dvadeset godina kasnije u Grad heroj?

– Svake godine sam kod prijatelja i suboraca gost u Vukovaru, i to dva dana, u Vukovaru i na Trpinjskoj cesti te u Borovu Naselju, gdje sudjelujem u mimohodima. Nažalost, više nas cijene u Vukovaru nego u Čakovcu ili Zagrebu. Svi u Vukovaru znaju za herojstvo hrvatskih branitelja iz Varaždina i Čakovca. Kaže mi stariji Vukovarčanin: ‘Ostao sam bez tri sina, ubili ih četnici, samo si mi ti ostao.’ Uvijek me rasplače kad dođem. Ostalo je povijest.

* Branitelji Vukovara na kraju su se morali predati. Je li to sva povijesna istina?

– To je samo djelomično točno, iz moje pozicije riječ predaja nije postojala. JNA i četnici sklonili su se kod Lužca i tako razdvojili obranu Vukovara na dva dijela. Mi smo ostali u Borovu Naselju, uz nas je bilo oko tri tisuće žena, djece i staraca. Četnici su gađali bolnicu u Borovu Naselju dio po dio, sve je gorjelo. Bilo je: ili idemo gasiti požar, a nemaš čime, ili se predati kako bi spasili djecu i žene. Sve iz Trpinjske ceste došlo je u kombinat Borovo. Zapovjednik Toni Novak zaustavljao me je, htio sam u proboj, gdje bih vjerojatno poginuo.
Tako smo se na kraju žrtvovali i predali se, kako bi spasili djecu, žene i starije, znali smo da će nas ili pobiti ili odvesti u logore, a tako je i bilo.

* Koliko je hrvatskih branitelja preživjelo na vašem punktu?

– Nominalno sam tada bio pripadnik 204. vukovarske brigade, gdje sam dobio i čin narednika. Ostali smo svaki u svojim ekipama, odnosno na punktovima, ja na raskršću Bosanske i Trpinjske ceste. Na tom punktu, koji smo držali do kraja, od 34 branitelja ostalo nas je na kraju šest živih.

Bio je tu i Darko Tišljarić iz Hodošana, pravi borac, imao je srce za tri čovjeka. Bio je ranjen, završio u bolnici, a kasnije su pronađeni njegovi ostaci na Ovčari. Josip Šajnović mi je umro na rukama, stradao je od mine. Nekoliko dana prije ošišao sam ga. Šalili smo se da je to zbog dolaska kući.
Zvonko Horvatić i njegova ekipa su se pak hrabro borili na Sajmištu u drugoj skupini, držali su se do zadnjega.

* Je li istina da je JNA tijela poginulih četnika bacala u Dunav?

– Doista su četnici i JNA ili ono što je ostalo od nje imali velike gubitke. Došlo bi i po dvjesto do tristo autobusa punih četnika iz cijele Srbije, sve je to išlo na nas. Iako malobrojni, pružali smo jaki otpor, pobili smo ih jako veliki broj. Znali smo gledati kako ih sakupljaju, nismo tada pucali. Sakupili bi mrtva tijela i strojevima ih bacali u Dunav. Zapravo smo najprije mislili da oni to bacaju u Dunav mrtva tijela hrvatskih branitelja, pa smo se počeli prebrojavati. Kad smo vidjeli da smo svi na broju zajedno s našim poginulima, shvatili smo da vojnim dozerima bacaju njihove mrtve u Dunav. Mi smo svoje mrtve uvijek izvlačili, ako je to bilo moguće.

Cijeli intervju možete pročitati OVDJE.