Prof. Sanja Vulić: Važno je njegovati hrvatski standardni jezik koji povezuje sve Hrvate

prof. Vulić
Foto: www.hrstud.unizg.hr

“Očuvanje jezika je jamstvo za očuvanje nacionalnoga identiteta, jasne svijesti o pripadnosti. U protivnom je to tek svijest o podrijetlu, bez snažnoga nacionalnoga osjećaja”, ističe prof. dr. sc. Sanja Vulić.

U okviru znanstveno-književne smotre Trideset treće Knjige Mediterana, koju tradicionalno u rujnu, priređuje Književni krug Split i Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU Split, pod visokim pokroviteljstvom HAZU, u Splitu, predstavljena je knjiga prof. dr. sc. Sanje Vulić, Blago rasutih. Jezik Hrvata u dijaspori. Dio I., koju su, uz autoricu, predstavile prof. emerita Ljerka Šimunković i prof. Gordana Laco, prenosi hrstud.unizg.hr.

> Prof. Vulić: Komu smeta HPC, kad su brojni istaknuti Hrvati bili pravoslavne vjere?

Prof. dr. sc. Sanja Vulić, redovita profesorica, predaje predmete sa sadržajima iz hrvatskoga jezikoslovlja i hrvatske dijaspore. Voditeljica je Ljetne škole hrvatskoga jezika i kulture za nastavnike i studente hrvatskoga jezika iz dijaspore te projekta Suradnja s hrvatskim autohtonim zajednicama u dijaspori.

Bila je voditeljica Hrvatskoga povijesnoga instituta u Beču (2007.-2011.) te prodekanica za međunarodnu suradnju na FHS-u. Autorica je i suautorica 12 knjiga, više od 190 znanstvenih radova, oko 300 stručnih i 500 kraćih radova popularnoznanstvenoga sadržaja. Dobitnica je nagrade Grada Zagreba i Nagrade Fakulteta hrvatskih studija.

Njezina knjiga u javnosti privukla je pozornost te je to Hrvatskom slovu bio povod za razgovor s prof. Vulić, o nastanku knjige i o načinima čuvanja hrvatskoga jezika u iseljeništvu.

U javnim medijima susrećemo s dva izraza, hrvatsko iseljeništvo i hrvatske manjinske zajednice. U čemu je razlika?

Prof. dr. sc. Sanja Vulić: Činjenica je da hrvatsku dijasporu sačinjavaju hrvatsko iseljeništvo i hrvatske manjinske zajednice. Među njima postoje velike razlike ne samo u povijesnom vremenu napuštanja matične domovine, nego i u razlozima i načinu odlaska, načinu života nakon odlaska, načinu čuvanja materinskoga jezika, a nerijetko i u odnosu prema matičnoj domovini.

Ali, posljednjih je desetljeća sve manje razlika u načinu života između manjinskih zajednica i iseljeništva jer ne postoje više izolirani mikrosvjetovi manjinskoga seoskoga stanovništva. I u manjinskim zajednicama sve manje ljudi živi od poljoprivrede, mladi se sve više školuju i napuštaju rodna mjesta, hrvatski se sve manje govori u obiteljima, a ulogu očuvanja jezika sve više preuzima odgojno-obrazovni sustav.

Ova knjiga je prvi dio dvoknjižja o jeziku Hrvata u dijaspori. Zašto ste je podijelili u dva dijela?

Prof. dr. sc. Sanja Vulić: Upravo zato što su hrvatsko iseljeništvo i hrvatske manjinske zajednice dva različita fenomena, odlučila sam se za dvije knjige, od kojih je u ovoj prvoj, objavljenoj ove godine u nakladi Književnoga kruga Split, u središtu pozornosti očuvanost hrvatskoga jezika u iseljeništvu, dok će u drugoj biti riječi o jezičnim značajkama u hrvatskim manjinskim zajednicama.

Premda knjiga nije koncipirana kao udžbenik, htjela sam svojim studentima kojima predajem Jezik Hrvata u dijaspori, olakšati učenje te sam na jednom mjestu sabrala većinu važnoga o toj temi. Mislila sam i na sve ostale koje zanima očuvanost hrvatskoga jezika u dijaspori. Zadovoljna sam interesom koji je knjiga pobudila.

O njoj ne samo da su izvijestili različiti portali u Hrvatskoj i u Austriji, nego su emitirani prilozi u radijskim emisijama namijenjenim Hrvatima izvan domovine, zanimanje je pokazao i Hrvatski radio u Mađarskoj, Radio Mir iz Međugorja, televizijska emisija Globalna Hrvatska. Sve se to u dva mjeseca otkako je knjiga objavljena i zaista me veseli.

Što se u knjizi razmatra: politički status pojedine manjinske zajednice ili povijesno kulturološki pristup pojmu autohtonosti pojedine manjinske zajednice?

Prof. dr. sc. Sanja Vulić: U ovoj prvoj knjizi nije riječ o hrvatskim autohtonim manjinskim zajednicama nego isključivo o iseljeništvu.

Knjigom ste odali priznanje onim Hrvatima koji su uz sve poteškoće s kojima su se susretali još očuvati i hrvatski jezik u tuđini?

Prof. dr. sc. Sanja Vulić: Da, želja mi je bila podsjetiti i odati priznanje hrvatskim iseljenicima koji su ulagali velike napore kako bi se hrvatski jezik očuvao među Hrvatima na različitim kontinentima. U doba kada Hrvatska nje bila samostalna država nastojali su osnivati tiskare i knjižare, tiskati jezične priručnike i školske knjige, pokretali su novine i časopise, radijske programe, organizirali tečajeve i dopunsku nastavu na hrvatskom jeziku za djecu i mlade, osnivali ili pokušavali utemeljiti katedre hrvatskoga jezika na sveučilištima, pisali književna djela… Često su to radili na štetu svoga slobodnoga vremena, nerijetko ulažući vlastite novce. Mnogi su zbog pretjeranoga napora ugrozili i zdravlje, a neke su progonile i jugoslavenske tajne službe.

Ističete da je važno njegovati hrvatski jezik koji povezuje sve Hrvate. Zašto? Kakva je očuvanost hrvatskoga jezika u hrvatskom iseljeništvu do kraja 20. stoljeća?

Prof. dr. sc. Sanja Vulić: Očuvanje jezika je jamstvo za očuvanje nacionalnoga identiteta, jasne svijesti o pripadnosti. U protivnom je to tek svijest o podrijetlu, bez snažnoga nacionalnoga osjećaja. Kad je riječ o dobroj organiziranosti dopunskih škola istaknula bih na sjevernoameričkom kontinentu kao važan događaj osnivanje saveza Hrvatskih izvandomovinskih škola Amerike i Kanade (HIŠAK) 1974., a 1978. pridružile su im se i škole iz Australije, a zatim i iz zapadne Europe.

Sredinom 80-ih godina prošloga stoljeća u HIŠAK je bilo uključeno više od stotinu izvandomovinskih škola. U Australiji je važan i Središnji odbor hrvatskih etničkih škola (SOHEŠ) koji je ustrojen 1977. Vrlo je važna i 1983. kada je uvedena kroatistika na studiju slavistike na Sveučilištu Macquarie u Sydneyju.

U Europi se hrvatski jezik najbolje čuvao u sredinama u kojima su djelovale hrvatske katoličke župe i misije, ili pastoralni centri. Posebice su bili brojni u Njemačkoj. Zahvaljujući njima organizirala se dopunska nastava na hrvatskom jeziku u doba SFRJ, kada to nije bilo moguće u suradnji s državom iz koje su Hrvati dolazili.

Koje su razlike u očuvanju hrvatskoga jezika između prvoga i trećega naraštaja Hrvata, u iseljeništvu , na pr. u Sidneyju?

Prof. dr. sc. Sanja Vulić: Tu se ne mogu donositi generalni zaključci jer na očuvanost jezika u trećem naraštaju u znatnoj mjeri utječe je li se jezik čuvao u pojedinoj obitelji ili ne, dok kod prvoga naraštaja ovisi o stupnju obrazovanja.

U knjizi Blago rasutih usredotočila sam se na istraživanje govora iseljenice prvoga naraštaja koja uopće nije znala engleski kada je došla u Australiju i iseljenice trećega naraštaja koja je od rođenja bilingvalna jer se u njezinoj obitelji govorio jedan hrvatski dijalekt, a odrasla je u okruženju gdje se govorio engleski koji je ujedno i jezik njezina školovanja.

Zato su razlike u načinu na koji su njih dvije očuvale hrvatski jezik možda na prvi pogled neobične, ali zapravo logične. Iseljenica prvoga naraštaja je učeći engleski jezik počela koristiti brojne engleske riječi i izraze i u komunikaciji na hrvatskom jeziku.

Bilingvalna pripadnica trećega naraštaja ne miješa ta dva jezika. Ili govori izvrsnim engleskim s kojim je odrasla i na kojem se školovala, ili govori hrvatskim dijalektom kojim je od rođenja komunicirala u svojoj obitelji s roditeljima, djedovima i babama. Ako neku riječ ne zna, ne poseže za engleskim ekvivalentom nego se nastoji opisno izraziti na hrvatskom jeziku.

Što možete reći o jezičnoj baštini hrvatskih autohtonih zajednica Srednje i jugoistočne Europe?

Prof. dr. sc. Sanja Vulić: Autohtone zajednice najvećim su dijelom živjele u selima, u svojim mikrosvjetovima u kojima su čuvali svoje mjesne govore. Zato su te zajednice prije svega zanimljive za jezična istraživanja s dijalektološkoga aspekta.

Što se dogodilo u Vojvodini? Skupina mjesnih govora proglašena je jednim jezikom, jezik Hrvata Bunjevaca. Odnos službenoga jezika i dijalekta? Dirali to u nacionalno tijelo jednoga naroda?

Prof. dr. sc. Sanja Vulić: Budući da Bunjevci govore novoštokavskim ikavskim dijalektom, a to je dijalekt kojim govore najveći postotak Hrvata, nedvojbeno je da su bunjevački govori hrvatski. Ustanovljenje bunjevačkoga jezika isključivo je politički čin, kao i ustanovljenje bunjevačkoga naroda.

Kad je o hrvatskom jeziku riječ uvijek valja iznova isticati da je pojam hrvatski jezik nadređen pojmu hrvatski standardni jezik. Hrvatski standardni jezik nam je iznimno važan, on je službeno sredstvo komunikacije na hrvatskom jeziku, plod intelektualne nadgradnje i važna kohezijska sila našega naroda, jamac našega zajedništva.

To ne znači da nam nisu važni naši hrvatski dijalekti i mjesni govori. Oni su također dijelom hrvatskoga jezika, kao i standardni jezik. Oni imaju svoje mjesto u našem životu i privatnoj komunikaciji, u dijalektnoj književnosti itd., ali nipošto im se ne smije davati isti status kao standardnomu jeziku. Veliki broj malih hrvatskih jezičića u konačnici vodi do komadanja ionako brojčano nevelikoga hrvatskoga naroda, a time i do njegova nestanka.

Što tu može učiniti pojedinac, država Hrvatske, Zajednice Hrvata u Vojvodini? Je li se zakasnilo?

Prof. dr. sc. Sanja Vulić: Osobno smatram da se zakasnilo, barem kada je riječ o Hrvatima u Vojvodini. Trebao bi se dogoditi neki vrlo oštri politički zaokret u Srbiji da se promijeni službeni stav te zemlje prema tzv. bunjevačkomu jeziku, što mi se ne čini realnim očekivati.

Usto valja imati na umu da država Srbija obilno novčano podupire bunjevačka društva bez hrvatskoga predznaka i to je razlogom zašto se nemali broj njih sada odriče hrvatskoga nacionalnoga imena.

Je li tu izvršeno nasilje nad hrvatskim kulturnim identitetom? Kad ne možeš ratom, onda kulturnim alatom, podvojenost, rashrvaćivanje. Što će biti sutra s Bunjevcima u Mađarskoj, Bokeljima u Boki kotorskoj…?

Prof. dr. sc. Sanja Vulić: Naravno, podijeli pa vladaj (divide et impera) je prokušana metoda, a nad Hrvatima se provodi ne samo u dijaspori nego i u Hrvatskoj. Ne postoji univerzalni recept koji bi bio isti za svaku sredinu i svaku državu.

U Boki kotorskoj su ostatci ostataka hrvatskoga naroda i nisam optimistična kad je riječ o njihovoj budućnosti. Kad je riječ o Mađarskoj smatram da bi država Hrvatska još snažnije trebala podupirati Savez Hrvata u Mađarskoj i Hrvatsku državnu samoupravu u Mađarskoj i zajedno s njima sprječavati odvajanje pojedinih hrvatskih skupina od hrvatskoga nacionalnoga korpusa.

Kako su danas hrvatski književnici iz iseljeništva zastupljeni u hrvatskom kanonu (Čižek, Nikolić, Vida, Kupareo? U SFRJ bili su na rubu, a pojedini su zbog političkoga ili vjerskoga opredjeljenja bili isključeni, poput Budaka, Ognjišta, Side Košutić, S naših njiva i Mate Ujevića, oca Hrvatske enciklopedije, o Bunjevcima, malo ili ništa. (U Nacionalnom centru Pompidou u Parizu, Hrvatsku je ’86“ predstavljao srpski pisac M. Crnjanski.) Je li se nešto promijenilo, budući da je i Marulić, otac hrvatske književnosti, skoro izletio iz kanona?

Prof. dr. sc. Sanja Vulić: Dobro ste primijetili da nije tu samo riječ o piscima koji su djelovali u dijaspori nego su i mnogi izvrsni pisci koji su živjeli i pisali u Hrvatskoj također bili u potpunosti prešućivani, kao da nisu postojali. Mnoge sam od njih otkrivala desetljećima nakon diplome. Pitate me što se promijenilo?

Danas možete studentima predavati npr. o pjesništvu Vinka Nikolića ili Mirjane Emine Majić (naravno, i mnogih drugih), što u SFRJ niste mogli. Međutim, maturanti iz srednjih škola izlaze sa sve manje predznanja. Velika je razlika danas u odnosu na znanje maturanata otprije pet godina, a kamoli onih prije deset ili petnaest godina.

Tako je sloboda koju teoretski nastavnik ima da može predavati sadržaje koje smatra vrijednim, u praksi vrlo ograničena nedovoljnim predznanjima. Uvijek postoji jedan manji broj onih koji pokazuju istinski interes, čitaju i istražuju o mnogim kroatološkim temama, i o hrvatskim književnicima u dijaspori.

Sretna sam što sam i dalje u kontaktu s mnogim mojim bivšim studenticama i studentima koji uvijek napominju koliko su im bili zanimljivi predmeti s temama iz dijaspore, a posebice terenske nastave u Austriji, Mađarskoj i Rumunjskoj koje sam za njih organizirala. Neki od njih su na istaknutim položajima u raznim ustanovama pa me pozivaju držati predavanja ili predlažu neki drugi način suradnje.

Državu Hrvatsku često prozivaju hrvatski mediji da manjinske zajednice u njoj nemaju povlastice. Ako pogledamo druge europske države i šire, njihove Parlamente, nigdje manjine nemaju tolika prava kao u RH, često su i povlaštenije od Hrvata? Što bi Hrvatska trebala poduzeti kada se radi o hrvatskim manjinama u drugim državama, imali se snage tražiti ista prava, na pr. u Srbiji?

Prof. dr. sc. Sanja Vulić: Smatram da bi jedino pravo rješenje bilo čvrsto ustrajanje na reciprocitetu čega u Hrvatskoj nema ni u naznakama.

Nedvojbeno je da bi bilo logično za Hrvate u Srbiji tražiti jednaka prava kakva imaju Srbi u Hrvatskoj. Ili pogledajte stanje u Sloveniji. Slovenci u Hrvatskoj su nacionalna manjina, a Hrvati u Sloveniji dobivaju tek mrvice. Ali, službena državna politika o tom odlučuje, a ne mi.

Je li službena uporaba standardnoga hrvatskoga jezika istisnula ča i kaj i zauvijek osiromašila hrvatsko jezično bogatstvo. (Šoltanska čakavica je nematerijalno kulturno blago. Što se od toga blaga ima, ako je čakavica mrtva?)

Prof. dr. sc. Sanja Vulić: Ne smije se zanemariti da je naziv čakavski u okviru povijesti hrvatskoga jezika novija tvorenica. Prvi se put pojavio 1843., a uveo ga je studiji o jeziku Antuna Mažuranića u Zakona vinodolskoga. Oko 1880. taj naziv sve češće počinju rabiti intelektualci, posebice filolozi i pjesnici. U narodu nazivi čakavski, čakavac i sl. postupno bivaju prihvaćeni tek tijekom 20. st.

A nazivi kajkavski, kajkavac, štokavski, štokavac nastali su analogijom prema čakavski i čakavac. Jezik za koji neki danas nameću naziv čakavski nije se tako nazivao, što pokazuje primjer zapadnougarskih Hrvata, kasnije nazvanih gradišćanski Hrvati.

Otprilike 90 posto njihovih govora pripada čakavskomu narječju, ali Hrvati u Gradišću za sebe kažu da govore po hrvacku, jer su tako naučili od svojih predaka. Pojam čakavski im je tuđ, osim pojedinim intelektualcima koji su ga naučili u Hrvatskoj.

Provela sam 90-ih godina prošloga stoljeća mnogo vremena istražujući govore tih Hrvata, razgovarajući s njima, posebice u selima, i nikad nisam čula da je netko sebe identificirao kao čakavca, a svoj govor kao čakavski, nego su uvijek rekli da su Hrvati i da govore hrvatski.

Tako je i u starim hrvatskim jezičnim spomenicima temeljenim na idiomima koje danas nazivamo čakavskima.

Prisjetimo se Razvoda istarskoga, Baromićeva brevijara itd. Zato su Anđela Frančić i Boris Kuzmić, koji su profesori povijesti hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, svoj udžbenik, koji su objavili 2009., naslovili Jazik horvatski.

U njemu su među inim tekstovi iz Marulićeve Judite, Zoranićevih Planina, ali i onih djela koje danas nazivamo kajkavskima kao što su npr. Pergošićev Decretum te Prekomurska pjesmarica.

Naravno, u knjigu Jazik horvatski uvršteni su i dubrovački i slavonski autori itd. Želim istaknuti da ni jedan narod na svijetu ne naziva svoj jezik po upitno-odnosnoj zamjenici niti sebe po njoj identificira.

Ako je Marulić svoj jezik nazivao jazik hrvacki od kuda nama pravo da taj jezik nazivamo drukčije? To ne znači da ne ćemo njegovati svoje dijalekte i mjesne govore. Hoćemo, ali kao hrvatske dijalekte i dio hrvatskoga jezika. Doduše, te hrvatske dijalekte u skladu sa sada već stoljetnom dijalektološkom tradicijom nazivamo po upitno-odnosnim zamjenicama ča, kaj, što.

Uostalom, osim čakavskih i kajkavskih valja poštivati i hrvatske štokavske mjesne govore i dijalekte koji se ne smiju poistovjećivati s hrvatskim standardnim jezikom. Ponavljam, pojam hrvatski jezik nadređen je pojmu hrvatski standardni jezik. Hrvatski dijalekti sastavnim su dijelom hrvatskoga jezika.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/hrstud.unizg.hr 

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.