Katolička crkva i školstvo u povijesti svijeta, osobito povijesti zapadne civilizacije, neodvojivo su povezani. Još od srednjeg vijeka Crkva je igrala vodeću ulogu u obrazovanju, kao što su i vodeće uloge u Crkvi obnašali visoko obrazovani ljudi. Zaslugom Crkve u srednjem su vijeku u samostanima prepisivanjem očuvani tekstovi nastali u antici, temelji obrazovanja u razdoblju humanizma i renesanse, pa time i temelji današnje civilizacije.
Sve do nastanka državnih škola Crkva je davala jedinu priliku za obrazovanje siromašnijih slojeva, onih koji si nisu mogli priuštiti privatne učitelje. Knjige koje je izdavala Crkva, od teoloških i znanstvenih rasprava te gramatičkih priručnika do zbirki pobožnih tekstova, pjesmarica i „abecevica“ (početnica), osnova su kako obrazovanja širokih narodnih slojeva, tako i književnosti i kulture mnogih naroda.
Prve gimnazije u Hrvatskoj (početak 17 st.) – djelo crkve i isusovačkog reda
Doba 18. i 19. stoljeća doba je porasta svijesti o nužnosti obrazovanja i intenzivnih reformi školstva, a budući da su sveučilišta i gimnazije u Hrvatskoj uglavnom vezani uz isusovce.
Između ostaloga, Isusovci u Zagreb dolaze 1606. a već slijedeće godine osnivaju gimnaziju. Promicanje njihova studija filozofije na viši studij bilo je utiranje puta zagrebačkom sveučilištu. U Rijeci otvaraju gimnaziju 1627., u Varaždinu 1636., u Dubrovniku počinju graditi kolegij 1662. Na temelju stvorene infrastrukture isusovci organiziraju društvo i život koji i danas funkcionira na prostoru Republike Hrvatske. Kao rezultat svega, a i najvažniji aspekt, nastaje ljudstvo u obrazovnom, diplomatskom i u drugim sferama isusovačkog reda.
Dakle, 1607. godine otvorena je u Zagrebu prva gimnazija u Hrvatskoj. Pokrenuli su je isusovci, a nalazila se na današnjem Trgu Katarine Zrinske na Gornjem gradu, na lokaciji na kojoj je danas Gornjogradska gimnazija.
Nastava je bila organizirana prema poznatom isusovačkom „Ratio adaque institutio studiorum Societatis Jesu” iz 1599. U zagrebačkoj su se gimnaziji tijekom godina školovali vodeći hrvatski umovi, primjerice Tituš Brezovački, Janko Drašković, Vatroslav Lisinski, August Šenoa, Vatroslav Jagić, Ivan Kukuljević-Sakcinski, Ante Starčević, Miroslav Krleža, Izidor Kršnjavi, Ivan Krstitelj Tkalčić, Tadija Smičiklas, Antun Gustav Matoš, Stjepan Radić, Dragutin Domjanić i još mnogi drugi.
Svoju drugu gimnaziju u Hrvatskoj isusovci su otvorili u Dubrovniku 1619. godine.
Povijest akademskog obrazovanja u Hrvatskoj (17. st.) – začetnici crkva i isusovci
1662. godine u Zagrebu otvaraju Akademiju sa studijem filozofije i teologije koja poveljom cara Leopolda I. (1669.) dobiva sveučilišna prava i povlastice. To je prva naša ustanova iz 17. stoljeća na kojoj se stjecala viša naobrazba, a iz koje će zapravo izrasti moderno Sveučilište. 1776. filozofiji i teologiji dodan je studij prava.
Godine 1861. Hrvatski je sabor – na poticaj velikog mecene hrvatske prosvjete, kulture i umjetnosti biskupa Josipa Jurja Strossmayera – donio zakonsku osnovu o Sveučilištu u Zagrebu. Car Franjo Josip potpisao je godine 1869., prilikom boravka u Zagrebu, zakonski članak o Sveučilištu u Zagrebu, a pet godina kasnije izrađen je novi zakonski članak koji je zaslugom bana Ivana Mažuranića dobio vladarevu sankciju 5. siječnja 1874. Na osnovi toga svečano je 19. listopada 1874. otvoreno moderno Sveučilište u Zagrebu.
Crkva – nemjerljive zasluge za obrazovanost naroda i puka
Brojni crkveni dokumenti, kao što su zapisnici biskupskih vizitacija, izvješća o stanju župa te zapisnici samostana, kao i knjige koje preporuča Crkva i koje pišu njezini članovi, svjedočanstva su koja nam ne otkrivaju samo sliku svijeta poznatih osoba i stanja u državi, nego i života tzv. malih ljudi. Ti dokumenti i knjige svjedoče o brizi koju Crkva posvećuje obrazovanju, kako svojih pripadnika, tako i naroda općenito, svjesna da obrazovanost naroda potiče opći boljitak. Svjedoče također o mobilnosti pripadnika raznih crkvenih redova, o kretanju naroda i ideja unutar Habsburške Monarhije. U njima možemo pratiti i razvoj književnosti i jezika pojedinih naroda Monarhije, i to upravo u doba raznih narodnih pokreta i razvoja narodnih jezika. Prateći povijest obrazovanja za Crkvu i kroz Crkvu možemo pratiti razvoj misli značajnih povijesnih, crkvenih i javnih osoba. Uspoređujući događanja u Crkvi i školstvu u Habsburškoj Monarhiji (Hrvatskoj) s onima u ostatku zapadnog svijeta može se vidjeti koliko su nastojanja i ideje koje se školovanjem prenose uklopljene u opća europska kretanja, koliko su knjige kojima se služe svećenici moderne i internacionalne, u konačnici: koliko je Crkva kroz obrazovanje utjecala na oblikovanje osoba i zbivanja u povijesti Hrvatske 17., 18. i 19. stoljeća, piše Hrvatski institut za povijest.
