Kaže se kako svako vrijeme ima svoju filozofiju. Ali, ako pogledamo oko sebe, pa čak i u sebe, teško da ćemo pronaći takvu evidenciju u našem vremenu. Svako je vrijeme u prošlosti dalo nekog velikog mislioca i neku filozofiju, u kojoj bi bio sabran duh epohe i mudrost generacija, no danas ne samo da nemamo velikih filozofa i filozofija, već je pitanje postoji li potreba za ikakvom filozofijom uopće? – pita se Borislav Ristić u kolumni za Večernji list.
Sve to kao da se, s jedne strane, uklapa u turobnu sliku sveopće dekadencije zapadne kulture, čija je filozofija još samo jedna žrtva. S druge strane, moguće je da je filozofija ispunila svoju svrhu i da naša kultura nema više potrebe za njom zbog toga što su posebne znanosti uspješno preuzele njezinu ulogu. Možda je filozofija doista bila samo porodilja znanosti, dok one sada žive neovisan život?
I doista, ako nas interesira ljudska duša danas je korisnije vidjeti što o tome kaže psihologija, nego čitati filozofske traktate o duši. Ako nas interesira “zvjezdano nebo iznad nas” nitko više neće gledati u filozofije prošlosti, kad je ono što o tome imaju reći moderna fizika i astronomija puno uzbudljivije. Filozofija je bila samo korisno sredstvo da se znanje postavi na noge, ali više od nje nema nikakve koristi.
Filozofija nam više nema što reći?
Filozofija nam nema što više reći o svijetu oko nas, kao ni o ljudskoj prirodi. O svemu tome nas puno bolje obavještavaju teorija evolucije i genetika. Iako postoji disciplina koja se naziva filozofija znanosti, ona je eventualno samo tužno svjedočanstvo o neuspjelom pokušaju filozofije da uhvati korak s modernom znanošću. Filozofi ne mogu pratiti najnovije spoznaje u znanosti, kamoli dati sintezu tih spoznaja.
Ali, kad govorimo o filozofiji kao o slici duha vremena, tu ne mislimo nužno na spoznaje koje nam filozofija nudi, već prije svega na njezin duhovni i moralni aspekt. Filozofija u svom temelju nikad nije bila prvenstveno stvar spoznaje, već stav, držanje prema svijetu. Taj su stav stari Heleni opisivali kao čuđenje, kršćani kao ljubav i nadu, dok su moderni filozofi radije govorili o sumnji, gađenju, strahu i strepnji.
Već i u ovoj deklinaciji filozofskih raspoloženja možemo zamijetiti porast izvjesnog defetizma i opadanje životnog elana u filozofiji. Dok evolucija filozofije ka znanosti može još djelovati kao prirodan razvoj stvari, okretanje filozofije od traganja za smislom i svrhom svijeta djeluje kao moralni bankrot duha. Povijest moderne filozofije predstavlja niz priznanja kako nam više nema što reći ni o svijetu, ni o njegovoj svrsi.
Filozofi koji su htjeli supstitut za religiju stvorili su ideologije i otvorili vrata suvremenim klaonicama čovječanstva
A sve je počelo prilično teatralnom i bučnom objavom razvoda između filozofije i teologije. Taj je brak, inače, od početka bio pun trzavica, ali i plodonosan. Filozofija je kritizirala teologiju i obrnuto, ali nikad se nisu odricali ambicije da budu svjetlo ljudskom razumu. A onda je filozofija samouvjereno ustvrdila kako razum već ima svjetlo, pa mu više ne trebaju nadnaravne svrhe u traganju za smislom postojanja.
Prvo je Hegel, zadnji filozof koji je pokušao izgraditi filozofski sustav, a za njim i njegovi epigoni, sve do Nietzschea, objavio smrt Boga. Zadatak filozofije je postao da pažljivo izbjegava svako spominjanje riječi “Bog” u svojim promišljanjima i ponudi svijetu supstitut za religiju i teologiju. Tako su nastale sve one monstruozne sekularne ideologije koje su dvadeseto stoljeće pretvorile u klaonicu čovječanstva.
Milijuni ljudskih života su uništeni u sumanutoj potrazi čovječanstva za svrhama koje su mu nudile ovi moderni supstituti za religiju. Komunizam i fašizam su danas izgubili na snazi, ali svijetom još uvijek vlada liberalna demokracija kao “treća glava” ovog modernog troglavog čudovišta. Njena objava rata religiji, prije svega kršćanskoj religiji, još uvijek ne otklanja strepnju od horizonta načičkanog siluetama s oblikom gljiva.
Zatvaranje akademskih institucija?
Car Justinijan je u svom poletu da obnovi slavu starog Rima kao jednu od prvih stvari na tom putu zatvorio Akademiju. Ispostavilo se kako je ta zabrana bila plodotvorna, jer je platonovska filozofska emigracija pohrlila stvoriti impresivno zdanje kršćanske teologije, čije je zdanje predstavljalo nadu i utjehu ljudskom duhu sve do kraja Srednjeg vijeka. Na žalost, nijednom modernom caru nije palo na pamet da ponovi Justinijanovu gestu.
Danas se samo možemo pitati bi li katastrofa koja je zadesila svijet bila izbjegnuta da je kralj Friedrich Wilhelm II zatvorio filozofske katedre na njemačkim sveučilištima? Današnje filozofske katedre više ne mogu ponuditi ništa što bi uvećalo katalog ljudskog znanja, a moralne nauke koji se tamo predaju trebalo bi čuvati čvrsto unutar četiri zida, kako njihove destruktivne vizije budućnosti ne bi predstavljale ugrozu svijetu.
Put koji je započeo s objavom smrti Boga završen je objavom smrti same filozofije. Tu je korijen krize zapadne civilizacije. Za nadati se je kako za nju uskrsnuća neće biti.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
