Teško je znati što umirući misle na samrti ili bolesnici u životnoj opasnosti. Najbliži im u tim trenutcima trebaju, koliko mogu, biti blizu i pružiti utjehu. Većina bolesnika u Hrvatskoj su vjernici i zasigurno žele da im Bog bude blizu, a da im Crkva pruži svete sakramente. U vrijeme pandemije sve to postaje teže. Mnogim bolesnicima nije dopušten pristup svećenika. Za sve se može naći nekakvo opravdanje, ali to je goruće pitanje sa samo jednim odgovorom: bolesnici, a osobito umirući, imaju pravo na svećenika i duhovnu okrjepu.
> Pitali smo: Kako oboljeli od koronavirusa u dvije zagrebačke bolnice mogu do svećenika?
> Iskustvo potvrđuje: Svećenik na odjelu za COVID-19 nije luksuz, već čimbenik oporavka
U tom smislu praksa je dosta upitna. Izgleda da mnogi nisu svjesni činjenice da je u životu najteže umrijeti. Tako pitanje bolesnih i umirućih postaje goruće u kontekstu njihovih osnovnih ljudskih prava koji su definirani i ugovorima o dušobrižništvu bolesnika između Svete Stolice i Republike Hrvatske.
Saznali smo, ipak, kako to izgleda u splitskoj bolnici Firule. Na nekoliko pitanja ljubazno nam je telefonski odgovorio bolnički kapelan don Šimun Doljanin. On iz vlastitog iskustva svjedoči, ali samo za bolnice na Firulama i Križinama u Splitu, jer on je tamo na dispoziciji bolesnicima: „Mogu doći svim bolesnicima koji me pozovu ili to učine njihovi najbliži. Meni je dopušten pristup i na Covid-odjel, ponajprije zato što sam i sam prebolio koronu. Mogu samo reći da se radi o traumatičnu iskustvu i da je bolest dosta opaka. Ja sam se osjećao kao da sam zatrovan nekim bojnim otrovom. Moja iskustva potvrđuju poznatu činjenicu da je u tim trenutcima bolesnicima velika potpora posjet svećenika, a sveti sakramenti blagotvorna utjeha.“
Don Šimun nam je pojasnio i situaciju bolesnika koji su na respiratoru i kompleksnost toga medicinskog postupka liječenja. Opisuje probleme s kojima se tada susreće: „Golem problem su upravo bolesnici na respiratorima, jer respiratori agresivno djeluju na pluća. Bolesnici to teško podnose, pa su stalno pod sedativima i umirujućim sredstvima. Neki to ne mogu izdržati i događa se najgori ishod.“
Don Šimun svjedoči i o onima koji uspješno prevladaju poteškoće: „Jednoj starijoj gospođi, naizgled zamrloj od sedativa, udijelio sam bolesničko pomazanje. Na uho sam joj šaptao riječi molitve i utjehe. Osjetio sam da me je čula. Nakon nekoliko dana ona se oporavila i otišla kući. Ima naravno i onih koji odu u Kuću Očevu, a mi činimo sve da ih ohrabrimo i pripremimo za najgori mogući scenarij, ali i za ozdravljenje.“
Don Šimun nastoji koristiti sve moguće ideje da bolesnicima pomogne, a jedna od važnih sastavnica pristupa njima je i pozitivna doza humora. Po njegovu svjedočenju mnogi se i u tjelesnom kolapsu blago nasmiješe.
Evo još malo detalja iz njegova iskustva: „Na odjel krećem poslije skrušene molitve. Svjestan sam da riječi svećenika koji u ime Krista i Crkve k njima dolazi imaju izuzetnu važnost. Kada dođem na odjel najprije sam optimistično glasan, a onda pojedincima, ovisno o njihovu stanju, počnem šaptati na uho. Uglavnom im, poslije ljudskog ohrabrenja, kažem da im po ovlasti koje mi je dala Crkva i papa dajem sveto pomazanje i odrješenje i da mogu mirno u raj. Zaželim im ozdravljenje i pripomenem da Kristov mir koji primaju, kad ovo prebrode, i poslije sačuvaju u životu, da osnaže vjeru i zahvalnost Bogu.“
Na koncu razgovora don Šimun je uz pozdrav čitateljima našega portala ponovio utješnu činjenicu: „Mislim da nitko tko je ovdje tražio sakramente nije ostao bez njih. To je i meni radost i satisfakcija. Crkva nije i neće zaboraviti svoje najslabije, a to su naši dragi bolesnici i umirući.“
Zahvaljujemo don Šimunu na ljubaznosti, a ostaje nam nada da će se odgovorni za pastoral bolesnika uspješno dogovoriti i ovo goruće pitanje konstruktivno riješiti.