Početak korizmenoga vremena obilježen je slavljem koje nosi ime po pepelu – pepelnica. U hrvatskoj se predaji koristi i drugo ime: čista srijeda. Ta dva imena pobuđuju širu znatiželju o razlozima zbog kojih su početku korizme davana razna imena, ali su i dobro polazište za ono što bih želio naglasiti u ovome prilogu. Naime, ističući materiju pepela može se previdjeti sadržaj cijeloga vazmenoga ciklusa, sa svojim središtem u Svetome trodnevlju i u proslavi Uskrsnuća.
Početak oblikovanja Pepelnice treba potražiti u staroj pokorničkoj praksi. Izvorno sakrament pomirenja/pokore nije bio slavljen na način koji nam je danas blizak. U tome razvoju možemo primijetiti trostruki korak u razvoju (P. Visentin): od javnoga/zajedničkoga do privatnoga/pojedinačnoga slavlja; od pomirenja s Crkvom, davanoga jedanput u životu, do čestoga slavljenja sakramenta, shvaćenoga kao pomoć u životu pokornika; od dugotrajne pokore i iskupljenja koje prethodi odrješenju, do zadovoljštine koja slijedi nakon odrješenja.
Slavlje Pepelnice, kako piše E. Beraudo nastaje u okviru slavlja javne pokore. Ona je obredno označavala početak pokorničkoga hoda (koji je bio i višegodišnji) onih vjernika koji su svoj duh i tijelo usmjeravali prema slavlju pomirenja i odrješenja koje se slavilo na završetku korizmenoga vremena, to jest do popodneva na Veliki četvrtak. S vremenom se gesta pepeljenja proširila na sve vjernike, a i liturgijska obnova Drugoga vatikanskog sabora smatrala je važnim zadržati tu gestu na početku korizme.
Pepeo u biblijskoj teologiji
Biblijska teologija otkriva dvostruko značenje obrednoga korištenja pepela.
On je ponajprije znak slabosti i krhkosti čovjeka. Abraham se, posredujući za milost prema Sodomi, obraća Bogu ovako: »Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu«, opet progovori Abraham. – »Ja, prah i pepeo!« (Post 18, 27). Patnik Job, spoznajući krajnju granicu vlastitoga života, s osjećajem potpune predanosti i odbačenosti, kaže: »U blato me je oborila dolje, gle, postao sam k’o prah i pepeo.« (Job 30, 19). I na drugim se mjestima u Svetome pismu nalazi jednaka slika ljudske nedostatnosti, simbolizirana pepelom, kao na primjer: »Kad se ona utrne, pretvorit će se tijelo u pepeo, a duh će se rasplinuti kao lagan zrak« (Mudr 2, 3); »Što se toliko oholi prah i pepeo – kad već za života ima crvljiva crijeva?« (Sir 10, 9; usp. Sir 17, 27).
Kao drugo, pepeo je također izvanjski znak pokajnika koji se kaje zbog svoga zlog postupanja i odlučuje se na obnovljeni put prema Bogu. Osobito je poznat biblijski tekst koji ¬govori o obraćenju Ninivljana na Jonino propovijedanje (usp. Jn 3, 5-9): »Ninivljani povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega. Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo.« (Jn 5-6). Slično je i u Juditinu pozivu (usp. Jdt 4, 11).
Simbolika pepela
Pepeo upućuje na umiranje. On je plod izgaranja, pretvaranja iz jednoga oblika materije u drugi te je sasvim razumljiv tijek ‘od ognja do pepela‘. No, u religijskome smislu u više kultura nailazimo na odgovor koji je sukladan ljudskoj čežnji i slutnji o besmrtnosti. Ona je u kršćanskoj vjeri dobila svoje ispunjenje u vazmu Isusa Krista, u otajstvu njegova utjelovljenja, muke smrti i uskrsnuća.
U židovstvu je pepeo korišten kao spomen na Hram stradao u požaru te se kod vjenčanja na glavu mladenaca posipao pepeo da bi označio ponovno uzdizanje i obnavljanje Hrama.
Pepeo je bio viđen kao simbol Božje, Stvoriteljeve mudrosti, baš kao i ptica ibis prema Knjizi o Jobu (Job 38, 36), gdje se pokazuje ljudska ograničenost i Božje gospodstvo. Na to se nadograđuje poistovjećivanje s Isusom, zbog toga što se ukazivao trećega dana nakon smrti, te je usvojen kao kršćanski simbol besmrtnosti i uskrsnuća. Dante u svome spjevu ovako piše o Feniksu: »Mudraci vele da ovako plane / i ptica feniks, da oživi prije / nego što ljeto petstoto joj svane. / Trava ni zrnje za nju hrana nije, / već uz amomum tamjanove kapi, / a pred smrt se u nard i mirtu krije.« (Pakao, XXIV, 106-111).
Pepeo je tako promatran poput ‘organske prašine’, kao materijal preporođenja. Sve što je stvoreno treba postati prahom, ali će se u drugome koraku iz prašine ponovno dići i oživjeti.
Tako će se i kod kršćana naći običaj činjenja pokore u pepelu i kostrijeti, kako to donosi Knjiga o Joni: »Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo.« (Jon , 6) Pepeo je bio naročito prisutan u obredu posvete crkve, kada je cijeli pod crkve bio posut pepelom i po njemu ispisivala abeceda, odnosno alfabet, kako bi se simbolički uprisutnila istina da je Krist početak i završetak, da obuhvaća svu stvarnost te da je bez njega sve stvoreno samo prah i pepeo. U pokorničkome značenju pepeo je bio korišten tako da je stavljan u hranu, da bi se naznačila svijest o smrtnosti i spremnost na ‘gubitak okusa svijeta’.
Simbolika pepela danas
Živimo u vremenu u kojemu način života ne pogoduje približavanju nekad razumljivim simboličkim poveznicama svakidašnjice i vjerskih sadržaja. Nadolazećim naraštajima slika pepela bit će razumljiva na razini izričaja i to nakon tumačenja, ali se stvarnost nastanka pepela i životna blizina s njime ne može podrazumijevati. Pitanje je, dakle, koliko je pepeo danas prva istoznačnica s pojmom uništenja, suočavanja s nestajanjem, a još više koliko može nositi sadržaje s kojima je pepeo vezan u starini. Uza sve to ili baš zato što se dogodio i stanoviti odmak od svakodnevice, simbolika pepela je zadržana i ona je liturgijski prihvatljiva.
Pritom valja napomenuti da niti jedan liturgijski simbol nije ‘sam po sebi razumljiv’, nego mu je potrebna primjerena mistagogija. Simbol u sebi sadrži dio koji je neposredno ‘razumljiv’ i dio koji posreduje sadržaj otajstva snagom objave. U pepelu se neposredno vidi anorganski ostatak nakon izgaranja organskih tvari. To pak posreduje lako razumljiv sadržaj znaka prolaznosti i raspadljivosti života. Od toga nastaje ‘objaviteljska vrijednost’ geste posipanja pepelom po glavi, kao izražaja žalovanja i kajanja u kulturi Staroga zavjeta, ali jednako tako kod starih Egipćana, Arapa i Grka. Tu gestu u kršćanstvu prate snažne riječi o spomenu na stvorenost iz zemaljskoga praha.
Jednostavna, ali nadasve znakovita i dirljiva liturgija Pepelnice čuva dvostruko biblijsko značenje pepela (znak slabosti i krhkosti čovjeka i znak kajanja) koje je vidljivo u molitvenim obrascima, od kojih je posebne pozornosti vrijedna stara: Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti. Kao što tumači A. Nocent, stari je izrijek usko povezan s gestom pepeljenja, polaganja (impositio) pepela, dok drugi, noviji izrijek (Obratite se i vjerujte evanđelju.) bolje izražava pozitivni vidik korizme koja započinje baš tim slavljem. Bilo je prijedloga da se ta dva obrasca spoje te tako zajedno odraze puninu značenja pepelnice, na primjer: Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti. Stoga: obrati se i vjeruj evanđelju!
Sâm obred pepeljenja, premda se nalazi smješten nakon homilije, ima pokornički značaj, zbog čega se u euharistijskome slavlju ispušta pokajnički čin. Zapravo je na stanovit način ‘premješten’. Postoji mogućnost pepeljenja i izvan misnoga slavlja i to tako da se poštuje sljedeći ustroj: ulazna pjesma, znamenovanje križem, pozdrav i uvod, zborna molitva, čitanja, homilija, pepeljenje, molitva vjernika, (svečani korizmeni) blagoslov i otpust. Premda je pepeljenje moguće imati u okviru svake euharistije toga dana, dobro je naznačiti vjernicima koje je slavlje za cijelu zajednicu, kako bi bila očitija eklezijalna dimenzija obraćeničkoga hoda.
Pepeo postavlja pitanje smisla čovjeka
Čovjek koji se spominje svoje smrtnosti postavlja si pitanje kako je i radi čega, s kojim smislom, živio svoj dosadašnji život. Tko na to pitanje iskreno odgovara, svjestan je svojih granica, slabosti i svojih promašaja. Pepeo je od davnina, očito protegnut kroz puno kultura, znak kajanja, obraćenja, pokore i čišćenja.
Pri posipanju pepelom u obredu Čiste srijede običava se pepelom na glavi vjernika ostaviti trag u obliku križa, moleći za pročišćenje srca. Ta je gesta kristološke naravi, jer je Isus Krist Božja ljubav postala čovjekom, Ljubav koja je križ – nekoć znak sramote, prokletstva i mržnje – preobrazila u znak pomirenja i blagoslova. Zato mi kršćani pod taj znak stavljamo cijeli svoj život. U korizmenome vremenu, a osobito na Veliki petak, pjeva se u čast svetoga križa Gospodinova i njegove ljubavi koja poziva: »Obratite se i vjerujte evanđelju.« (Mk 1, 15). U Isusu Kristu Bog je ljudima objavio svoje milosrđe, prima njihovo kajanje, dobru volju i odluku te im daje snagu da svoj život preusmjere u skladu s Božjim pozivom.
Tko prima znak križa od pepela, moli Boga da dani korizmenoga pokorničkog vremena budu vrijeme obraćenja, prosvjetljenja i čišćenja te duhovne plodnosti. Spominje se smrti, ali ne kao središta, nego se još više spominje života koji donosi obilan rod; života koji Isus poziva na uskrsnuće, što – povezani – lijepo izriču dva Isusova izrijeka: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.« (Iv 11, 25) i »Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.« (Iv 15, 5).
Pepelnica nam doziva u srce da idemo ususret Vazmu, ne samo u određenome vremenu liturgijske godine, nego uvijek, cijelim svojim životom.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
