O povjerenju
Čovjek živi od vjere i povjerenja ako može vjerovati u Boga, u ljude i u sebe. Povjerenje se odražava tamo gdje postoje znakovi ljubavi. Ljubav je pak egzistencijalni stav čovjeka prema drugom čovjeku, stav simpatije prema čovjeku kao biću i osobi. Ljubav je tamo gdje čovjek može reći „Lijepo je što postojiš“ ili pak“ Nemoj se truditi svejedno te volim“ili kao što Dostojevski može reći drugome „ Ti ne možeš ništa učiniti da te ja prestanem voljeti“. To je zahvaćanje čovjeka u njegovom temeljnom bitku i tu čovjek osjeća da ne može izgubiti ljubav drugoga. Tu on doživljava neugroženost i smisao života i djelovanja.
O agresivnosti
Čovjek doživljava bol i patnju ne smo na somatskom i psihičkom nego najviše na duhovnom području. Patnja se ne pojavljuje tek kada čovjek psihosomatski postane sebe svjestan, kad racionalno i emotivno procjenjuje svijet i okolinu, nego već davno prije toga, odmah nakon začeća. Ono što psihologija zove podsvjesnim ili nesvjesnim , u pneumatološkoj antropologiji a to znači u duhovnoj strukturi čovjeka, pokazuje se kao duhovna svijest ugroženosti , patnje i straha. Zato se patnja ne dokučuje psihosomatskom dijagnostičkom metodom. Nužno je razvijati pneumatološku metodu dijagnosticiranja kao i pružanja pomoći za egzistencijalne patnje.
Povrijedi li se duhovna struktura čovjeka nastaje strah. Povreda osobe, života, savjesti, intelekta, srca, karaktera, spolnosti, religioznosti, vjere, nade, slobode i ljubavi uzrokuje agresivnost jer je to temeljno ugrožavanje. Duh je forma tijela, on je izvor života, on čini čovjeka čovjekom. Zato svako razaranje duhovne strukture ugrožava život u temelju a čovjeka čini nečovjekom.
O slobodi
Bit slobode je, prema B. Ha’ringu u sposobnosti za dobro. Na njezinu bit ne spada da može počiniti zlo. Sloboda je samo tamo gdje se ima snage nadvladati zlo. Ravnodušnost prema dobru i zlu dolazi od ograničene slobode. Snaga za dobro dolazi od čovjekove sličnosti s Bogom. Slobodan čovjek ima udjela u Božjoj slobodi, sloboda je dakle Božanska moć. Kako je Bog kao apsolutno dobro upućen samo na dobro to je i njegova sloboda samo usmjerena na dobro. Prema tome, što čovjek više milosti prima od Boga, to je slobodniji. Moć slobode dana je kao u klici, ona se treba razvijati. Sloboda raste u ostvarenju dobra, i što više nadilazi čovjeka ona je jača. Ne raste li u smjeru dobra ona zakržlja, ako se upusti u grijehe i krivice tada postaje nesposobna za dobro. Na slobodi je da ona upravlja nagonima u nama a ne da oni nju vode. Prepusti li se nagonima, postaje nemoćna. Sloboda se potpuno gubi kada čovjek postaje rob nagonima.
O savjesti
Čovjek je moralno biće, on je u svom bitku usmjeren na dobro. Savjest je moralno osjetilo čovjeka koje zajedno sa slobodom i spoznajom vodi dobru bića. Drugi vatkanski sabor kaže: „U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našeg srca: čini ovo, a izbjegavaj ono. Čovjek ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. U pokoravanju tom zakonu je čovjekovo dostojanstvo i po tom zakonu će mu se suditi.“
Sveopće je uvjerenje svih naroda da čovjek u savjesti zamjećuje Božji glas. Nije go dobra volja čovjeka, niti neko dobro koje čovjeka izvana poziva, nego glas Nekoga u čovjekovoj nutrini, u njegovu duhu. Čovjek savjest ne može izbjeći. Ona ga hvali kad je učinio dobr, a ne da mu mira i počinka kada čini zlo. Savjest je čovjekovo duhovno osjetilo.
O odlukama
Za onim za što se čovjek odluči, usmjeravaju se njegove snage. Sloboda se događa u cjelini čovjekove egzistencije. Kada odluči načiniti neki korak, pokreću se fizičke i psihičke snage da ga ostvare. Čovjek dakle raspolaže silama za ostvarenje svojih slobodnih odluka. Zato je odluka bitna za sve što čovjek želi ostvariti. Kada se čovjek odluči protiv zlog djela, njegove se snage ne pokreću za zlom. Čovjekove sile, su dakle, podložne njegovim odlukama. Odluči li se za dobro, njegove će se snage okrenuti k ostvarenju toga dobra. Kad se čovjek odluči za slobodu, u njemu će se pokrenuti i njegova vjernička dinamika, te će okrenutošću Bogu, kao apsolutnoj slobodi, dobiti potrebne snage za liječenje od ovisnosti.
O čovjeku
Dok promatram samo muškarca i samo ženu, ne vidim čovjeka. U svakom od nas postoji muški i ženski element, npr. muško u meni je ono po čemu sam ono što jesam. Ono pak ženstveno je moja čežnja za onom drugom stranom, za majkom, za sestrom koja mi može dati ono što ja nemam. Žena treba pomoći muškarcu da siđe u svoju nutrinu, da osjeti i dodirne svoje srce, da smije biti slab i čak zaplakati. Muškarac opet treba pomoći ženi da se izvuće iz svojih nutarnjih gledanja stvarnosti i da svijet promatra trijezno, objektivno, izvana, proračunato i mirno. Bili bismo savršeni ljudi kada bismo dopustili da nas drugi spol mijenja i obogaćuje.
Tomislav Ivančić
