Quentin Tarantino redatelj je poznat po scenama koje obiluju neograničenim i besmislenim nasiljem.
Filmski kritičari rijetko odobravaju njegove filmove ili o njima kritički razmišljaju. Ipak, kako piše Bitno.net, nedavno je objavljena zbirka eseja “Tarantino i teologija” (urednici su Jonathan Walls i Jerry Walls) u kojoj se tvrdi da postoje dodirne točke između Tarantinovih likova i kršćanske teologije. Zbirka nastoji pokazati “kako različiti kutovi kršćanske teologije izgledaju gledani kroz oko Tarantinove kamere”. Promatrajući Tarantinove filmove onakvima kakvi jesu – prljavi, grubi i opaki – tih 13 eseja daje neke intrigantne pristupe kršćanskoj teologiji gledanoj kroz Tarantinovu kameru.
Transformacija motiva
U eseju Stari zavjet i Kill Bill Lawson Stone uspoređuje Beatrix iz Kill Billa s nekim junacima klasične književnosti kao što su primjerice Jošua i Beowulf. Stone nas podsjeća da nasilje nije uvijek i apsolutno zlo, te zaključuje da “transformacija motiva” prema sve krjeposnijem objektu stavlja priču u novi okvir. Nasilje tako čini “bremenitijim značenjem, ako ne potpuno opravdanim”. Na sličan način Josh Corman analizira narav Tarantinove umjetnosti što se okreće oko pravde. No s pravom ističe da Tarantinova tipična, nestrpljiva i nedovoljna pravda nije “prava pravda, koja obnavlja”. Prava pravda se “ne može postići pištoljima”.
Tarantino i humor
U eseju Nije smiješno Kevin Kinghorn izlaže studiju “suprotstavljanja humora i nasilja”. Kinghorn ne odobrava Tarantinovo nasilje. Ali tvrdi da nas njegovi filmovi mogu podsjetiti na troslojnost našeg smrtnog života. Iako nije uvjeren da Tarantinovo korištenje humora uspješno prenosi tu poruku.
U tim je analizama prisutna neporeciva i važna ambivalentnost prema Tarantinovim filmovima. Poput sjena koje ukazuju na prisutnost svjetla, tako nam tama i nasilje njegovih filmova pomažu vidjeti stvarnost istine u Kristu. Ali mi te sjene prepoznajemo kao sjene samo ako smo svjesni svjetla.
Narativna dvosmislenost
Studija Johna McAteera o narativnoj dvosmislenosti uz dijaloge Phila Tallona između tri fikcionalna lika na Tarantinovom setu dobro ilustrira tu ambivalentnost. Jeff Green u eseju Ljubav i meksički okršaji precizira kako je kod Tarantina problem jer se “postavljaju važna pitanja… ali odgovori se daju bez mnogo teološke preciznosti”.
U knjizi se od redatelja ne očekuje da dadne konkretne teološke odgovore. Ali neki eseji daju naslutiti da Tarantinovi filmovi mogu učiniti i više od sugeriranja istine. U tim se esejima traži nešto što Rebecca Ver Straten-McSparran zove “Pietom na Tarantinov način”. Na primjer, Brett McCracken bavi se “utjeloviteljskim” elementima u Tarantinovom filmskom opusu, što naziva “onime što pȕt čini pȕti”.
Digitalizirani suvremeni svijet
Bilo da se radi o mučenju, naglasku na prostoru i mjestu ili kućanskim i intenzivnim prikazima ljudi kako jedu i piju – Tarantino voli prikazivati tjelesnost ljudske egzistencije. To nas izaziva da se od “obestjelovljenog, digitaliziranog svijeta” suvremene zapadne kulture okrenemo k sve utjeloviteljskijem gledanju.
Emma Hinds-Greenaway analizira ulogu zvuka i glazbe u Tarantinovim filmovima. Zaključuje da nas “sjedinjenje slike i zvuka” u filmu može približiti složenom djelovanju dobroćudnoga Boga u nasilnome svijetu.
Mračno gledanje na svijet
Slično, u eseju Vidjeti crveno Rebecca Ver Straten-McSparran propituje uobičajenu pretpostavku da je krv “prazna pop-ikona” koja pljuska po ekranu bez ikakvog transcendentnog značenja. Uvjerljivo pokazuje da Tarantino u svojim filmovima predstavlja krv kao složen simbol, koji predstavlja život i smrt, patnju i otkupljenje, mržnju neprijatelja i ljubav majke.
Iako Tarantino nikad ne prestaje mračno gledati na svijet, eseji poput gore navedenoga argumentiraju da redatelj vidi stvari o kojima bi kršćani trebali pažljivije razmišljati. Esej Jonathana Wallsa Prepun metaka podsjeća nas “da su našem grješnom svijetu jako potrebna čuda”, potičući nas da razmatramo o Božjoj blizini i njegovim zahvatima u svijetu. Ogled Russella Hematija Kao muškarac, govori o važnosti dinamike skupine u naravi grijeha.
Važnost obitelji
Kao cjelina, knjiga Tarantino i teologija je novo promišljanje o tom redatelju. Kao neslužbeni zaključak, esej Abernathyja McGrawa Pouke za život iz Kill Billa usmjerava čitatelje na pet tema Tarantinovih filmova: svijet kao pozornica, reakcija na nepravdu, važnost obitelji, granice osvete i cijena spasenja. Svaka od njih, uz ostale teme obrađene u ovoj zbirci, zaslužuje daljnju analizu. Tarantino je jednom rekao: “Filmovi su moja religija, a Bog je moj gledatelj”.
Ako su Tarantinu filmovi religija, onda se dokazao kao veliki vjernik, stvorivši nagrađivane filmove s kinematografski odličnim zapletima, likovima i dijalozima. Kako nas McGraw podsjeća, “film nije vozački priručnik za cestu života”. Knjiga Tarantino i teologija svojim je čitateljima ukazala na nekoliko konkretnih načina za prosudbu o Tarantinovoj specifičnoj religioznosti, piše u tekstu na portalu First Things, koji je za Bitno.net prevela Ana Naletilić
Tekst se nastavlja ispod oglasa
