U Glini je jutros ispred policijske postaje svečano otkriven Spomenik Domovini autora, kipara Ivana Kujundžića.
Kip je postavljen prije otprilike mjesec dana, unatoč, kako je Kujundžić tada pisao na Facebooku, ‘spletkama oko protokola’ i otkazivanju svečanog otkrivanja spomenika.
Svečano otkrivanje ipak se dogodilo u utorak 8. kolovoza.
”Ovo je metaforički je pozdrav Domovini, pozdrav prvim notnim zapisima s Runjaninove partiture hrvatske himne Lijepa naša skladane baš ovdje u Glini, kao Apoteoza od Zrinskih do Jelačićeve pukovnije u vremenu i u povijesnom kontekstu pa do naših dana evocira hrvatske kćeri i sinove, koje su promišljali Hrvatsku i vodili ju ka slobodi na čelu s Dr. Franjom Tuđmanom”, napisao je kipar Kujundžić na Facebooku.
Donio je i osvrt književnice Lilijane Domić na ovaj spomenik.
– Kad kamen propiva himnom!
(Izdvojeno iz teksta:) Dva datuma, dva dragulja iz krune hrvatske novije povijesti – 25.lipnja, 1991., s Deklaracijom oo nezavisnosti Republike Hrvatske i 08. kolovoza,1995., s predajom JNA, potpunom pobjedom Republike Hrvatske, u Oluji, kipar Ivan Kujindžić povezuje u državotvornu cjelinu. Ove lijepe činjenice estetski uvjerljivo upisao je u svoj Spomenik Domovini, u Glini.
>Spomenik Domovini u Glini postavljen unatoč otkazivanju svečanog otkrivanja
Nemjerljiva je prostorna, geografska strateška važnost Banovine i Gline u Obrambenom oslobodilačkom Domovinskom ratu.
Stoga je potrebno pamtiti poziciju Banovine i Gline, od Zrinskih do Jelačićeve pukovnije i Runjaninove skladbe, u vremenu i u povijesnom kontekstu pa do naših danima sa onim ljudima, ljudinama, koje su promišljali Hrvatsku i vodili ju ka slobodi. Neposredno poslije objave Deklaracije o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, objavljena je 25. lipnja 1991. pale su prve žrtve, u napadu na Policijsku postaju, u Glini, napadnuta je Republika Hrvatska.
Morali smo prihvatiti takozvani „moratorij na odluku o nezavisnosti“ koji je provedbu Deklaracije odgodio do 8. listopada 1991.
U Glini se danas otkriva spomen obilježje, djelo kipara Ivana Kujundžić, visoko estetizirani spomen u istarskom kamenu. Obilježava pobjedu, temeljenu na žrtvi u zastrašujućim napadima na Banovinu i Glinu, napadima koji su bili „odgovor“ na Deklaraciju o hrvatskoj nezavisnosti.
Taj nasilnički odgovor agresora, uz laži, (uz negativnu propagandu protiv hrvatskoga naroda), želio je poništiti Ustavom zagarantirani čin nezavisnosti. Samoodređenje do odcjepljenja. Napadi su naravno ciljali na strateški prevažan prostor. Stoga Kujundžićev Spomenik , u Glini, u aversu (na prednjoj strani), s urezanim prvim slogovima i tonovima himne, -Lijepe naše-, otkriva još jedan datum 8.8.1995., kad je Kordunski korpus JNA, vojno posramljen i poražen, poslije operacije „Oluja“ položio oružje i predao se Pobjedniku -HV- hvatskoj oslobodilačkoj vojsci.
U aversu spomenika vidimo simbole slobode, Mihanovićevu i Runjaninovu himnu riječju i glazbom, koje izviru, kako sam autor Kujundžić kaže iz ekspresije probodene osi u kamen. Malo je kazati da je slavlje nezavisnosti već upisano u riječi himne.
Jer, spomenuta dva datuma, dva dragulja iz krune hrvatske novije povijesti 25.06.1991. sa Deklaracijom o nezavisnosti Republike Hrvatske i 08.08.1995. sa potpunom pobjedom nad Neprijateljem kipar Ivan Kujindžić povezuje u državotvornu cjelinu. To valja ponavljati i ponavljati: jer su tako trajno obilježene svetinje hrvatske povijesti.
Povezujući ih došli smo do svojevrsne apoteoze, jer proslavio je Ivan Kujundžić ovim umjetničkim djelom blistavi krajnji čin pobjede, granate je preoblikovao u vatromet zvijezda, kugle, u suze radosnice, učinio je da kamen propjeva himnom: i doista, propjevao je kamen sa urezanim prvim taktom Lijepe naše.
Nije pretjerano reći svi smo danas sudionici Apoteoze. (…) (leksikografski citat: U prenesenom značenju apoteozom se naziva diviniziranje, veličanje, uzdizanje neke osobe ili pojave. Ikonografski to je također završni, skupni prizor nekoga scenskoga djela, slavlje… U mitologijama drevnih naroda, npr. Egipćana, Asiraca, Grka, Rimljana apoteoza često prati mitske osnivače gradova i zemalja, koji sa kultom junaka postaju besmrtni).
Suvremena povijest sublimirala je pa i asimilirala apoteozu. Tako civilizacijske točke prijepora, (ratova) etički i estetski u pravednoj konačnici uvijek svjedoče mjesta pravde, mjesta identiteta, mjesta za apoteoze (…) Ovoga trenutka sudionici smo dakle – Hrvatske apoteoze – jer je u njoj sadržan krajnji čin domovinske zahvalnosti podizanje spomenika zasluženoj pobjedi koja ima svoju povijest, svoja pravila a to su uvijek – svjedočanstva u istini, počastima i slavi Domovine.
Tako je kipar Ivan Kujundžić trajno skulpturom, biljegom u prostoru, biljegom snažnih simboličkih vrijednosti, snažne poruke označio još jedan prevažan sveti hrvatski prostor.
O radu na način likovne interpretacije:
Pred nama je spomen obilježje žrtvama, na Banovini, u Glini, rad akademskog kipara Ivana Kujundžića, lijepa jednostavna pravokutna kubusna, kristalična forma, sam autor govori o svojim kamenim biljezima kao o menhirima. Ja bih dodala – biljeg za Glinu je poput megalita i menhira, zaogrnut plaštom hrvatskog štita, moguće i nalik stećak.
Lingvisti kažu da je „stećak“ izveden iz riječi „stojećak“. Znamo to su nadgrobni spomenici, a spomenička obilježja poglavito ona posvećena žrtvi i junaštvu su više od toga. Slaviti žrtvu pojedinačno ili kao pojam znači izdići žrtvu do ideala slobode, dobrote, mira (čitamo je i sofisticiranoj pretvorbi – u Apoteozi). Za život u slobodi i suživot u miru to je također poruka: vrijedi/vrijedilo je, žrtvovati se u obrambenome osloboditeljskom Domovinskom ratu.
Nažalost lakše je govoriti o žrtvama i idealima nego o spomenicima. Tu se uvijek započinje od tumačenja koje nam u obliku (kadkad metodološki nečitjivih) pravila zadaje medij suvremene umjetnosti. Zadaje nam, na primjer -apstrakciju-, dok spomenik žrtvi navodno voli -figuraciju.
Spomenik u Glini
Ovaj Kujundžićev spomenik govori jezikom apstrakcije – ali nije zato „lošiji“ u poruci. Uostalom ima Ivan Kujundžić „utakmica u rukama“ i u -figuraciji-, u realizmu. Ako pak tumačimo umjetničke porive za realizmom ili simbolizmom, ili apstrahiranjem, ovaj spomenik u Glini svjedoči -in medias res- ili „u sridu“ – još jednu mogućnost slavljenja slobode a ta je da umjetnici djeluju u – slobodi kreativnosti.
Ne moraju spomeničko obilježje definirati u figuraciji niti u apstrakciji jer tako zahtijeva netko ili nešto odnosno ideologija. Tko osporava „slobodu kreacije“ osporava svaku slobodu.
Ivan Kujundžić je akademski kipar, diplomirao je na jednoj od najprestižnijih likovnih akademija u Europi na ALU, u Zagrebu, koja se naslanja na dugu tradiciju majstorskih radionica u Europi i Hrvatskoj… Posljednje radionice nalazimo u sklopu ALU; majstorsku radionicu Augustinčića i Kršinića, Krste Hegedušića i poslije njega Ljube Ivančića. (Danas ALU ukida svaki spomen na „majstorstvo“, no to je druga priča). A kod čitanja spomenika Ivana Kujunđića valja započeti pričom o majstorstvu: izborom kamena koji potječe iz Kanfanara u Istri.
Tu je potom obrada kamena u iznalaženju ikonografskih sažetaka: u aversu je površina glatka smirena sa urezana 4 tona uz četiri sloga Hrvatske himne : Lije-pa na-ša -…
Kujundžićev novi, simbolički sažetak. Prostudirana glazbotvornost skulpture očituje se u svojevrsnoj vizualnoj lakoći. Uzdignuta kao parapet, kao Bašćanska ploča, kao stećak, otvara Knjigu (novije) hrvatske povijesti…
Da i ne znamo ništa o prvim slogovima Hrvatske himne doživljaj lakoće, uzdizanja, sklada, vidljivosti, ćutilnosti priziva osjećaj glazbotvorstva. Onda ti usjeci, znakovi na bridu koji prate prijelaz u revers. U reversu (poleđini) su biljezi, metalni biljezi koji vizualiziraju granatiranje Grada Gline, grada i kraja u vrijeme obrambenoga oslobodilačkog Domovinskog rata, gdje se svaki udar na Glinu i Hrvatsku pretvara, u kondenzirani nacionalni naboj, Bljesak i konačno Oluju.
Kugla je forma sažimanja, ona zadržava svaku energiju, prije svega energiju života. Možda će se ovi skladni biljezi ovi u „zlatnom rezu“ položeni znakovi, od usjeka u kamenu do rosfraj kugli nekome učini odveć estetizirani ali, njihova čistoća otvara apstraktni pojmovnik koji je očišćen od simbola krvi i patnju žrtava, izdiže na razinu memorije – u slavi.
Tako svi ovi, u kiparsku interpretaciju uhvaćeni stvarnosni detalji, snagom imaginacije Ivana Kujundžića preoblikovali su se u svjedočanstvo o dobru, u svjedočanstvo o pravednom otporu zlu, u sjaj aureole nedužnih žrtava, u suze zahvalnice, u Memoriju, u svojevrsnu apoteozu. Jer apoteoza dolazi na kraju, u sjaju, ona je kruna pobjede i mi smo joj danas sudionici….
Dakle, jedna zaboravljena ikonografska priča koja u novom vremenu dobiva novo značenje ali uvijek u njenoj biti ostaje ona pretvorba koja svjedoči pobjedu nad zlom, nad neredom. Koliko samo asocijacija, interpretativnih mogućnosti nudi ovo spomeničko obilježje a nalazimo se pred jednim apstraktnim, geometrijskim, u detaljima decentnim biljegom, skulpturom. Tako je to – kad kamen propiva himnom, 8.8.2023 u Glini, u središtu hrvatske nacionalne povijesti.
*Ivan Kujundžić je akademski kipar autor kipa dr. Franje Tuđmana u Imotskom, Alozija Stepinca u Velikoj Gorici, poprsja Bruna Bušića. Autor je niza portreta i skulptura realiziranih za javne prostore. Ivan Kujundžić je također – spiritus movens – u istraživanju i interpretiranju starije i novije hrvatske povijesti sa realiziranim Multimedijalnim projektima: Prvi hrvatski Sabor koji je izveden 1996. na Duvanjskom polju i Vukovarski rekvijem u suradnji sa Davorom Bobićem i HTV-om. Ciklusom magalita, Tau Kristoloških oblika te u zadnjem ciklusu Atoma i molekula Energy-Art. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
