Jednodnevni kolokvij “Hrvatski književnici i Ovidije. U povodu dvijetisućite obljetnice smrti (17./18. – 2017./2018.)” održan je u petak u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (HAZU) i Zagrebu.
Predstojnica Katedre za poredbeno proučavanje hrvatske književnosti na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Cvijeta Pavlović napomenula je kako svijet ove godine obilježava “Ovidijevu godinu”, sjećajući se tako velikoga rimskog pjesnika Publija Ovidija Nazona, koji je umro prije dvije tisuće godina – 17. ili 18. godine poslije Krista.
Ovidije je, istaknula je, iznimno važan za sve europske, a posebno mediteranske književnosti.
Ovo je prigoda da pogledamo iz bližega njegovo značenje za hrvatsku književnost, rekla je dodavši kako je Ovidije imao znatan utjecaj i na starije hrvatske pjesnike.
Višegodišnji profesor na Katedri za hrvatski jezik i kulturu na Waterloo Sveučilištu u Kanadi Vinko Grubišić u svom je izlaganju “Paeligini, Ilirija i Ovidije” istaknuo kako Ovidijevo rodno mjesto nije bilo baš odveć udaljeno od Splita, odnosno tadašnje Salone i istočne Jadranske obale, odnosno od Ilirika.
Podsjetio je kako su neki proučavatelji italskih plemena vjerovali da su Peligni/Paeligni, od kojih potječe Ovidije, bili ilirskog podrijetla.
Grubišić je naveo niz motiva iz njegovih tekstova koji se odnose na Iliriju te podsjetio kako Ovidije u jednom tekstu za vrijeme progonstva na Crnom moru moli cara da ga, ako već neće vratiti u Rim, premjesti u neki grad sličan Rimu.
Napomenuo je također kako je Ovidije tijekom života u progonstvu susretao različita plemena i narode koji su živjeli oko Crnoga mora te istaknuo i da je, prema vlastitu priznanju, naučio jezike tamošnjih naroda – sarmatski i getski.
Sarmati su bili ratoboran narod, koji neki povjesničari dovode u vezu s Hrvatima, napomenuo je dodavši kako je književnik Ignjat Đurđević smatrao da je Ovidije poznavao slavenski jezik.
Grubišić smatra kako zasad nema dovoljno dokaza za tvrdnju da su Paeligini, od kojih potječe Ovidije, doista bili ilirskoga podrijetla.
Akademkinja Dubravka Oraić Tolić podsjetila je kako su tragovi Ovidijeva utjecaja u hrvatskoj književnosti vidljivi još od srednjega vijeka, od “Rumanca trojskog”, Jurja Šižgorića i Marka Marulića, Petra Hektorovića, Hanibala Lucića, Petra Zoranića, Ilije Crijevića, Ivana Česmičkog ili Janusa Pannoniusa, Mavre Vetranovića i Marina Držića, Barne Karnarutića, Ignjata Đurđevića, Šimuna Zlatarića, Pavla Rittera Vitezovića i Antuna Nagya pa sve do Vladimira Vidrića, Antuna Branka Šimića i Ive Andrića.
Prof. Darko Novaković je na temelju analize tzv. Glasgowskih stihova” utvrdio Ovidijev utjecaj na Marka Marulića, posebice u njegovoj “Davidijadi”. Ocijenio je kako je riječ o Marulićevoj “taložnoj lektiri” koja je utjecala na njegovo književno djelo.
Akademik Tonko Maroević raščlanio je Ovidijev utjecaj na hvarski književni krug – Hanibala Lucića, Petra Hektorovića, Mikšu Pelegrinovića i Jeronima Bartučevića, koji se, smatra, očitovao u prevođenju njegovih djela te u međupjesničkoj kominikaciji.
Profesorica Cvijeta Pavlović upozorila je na utjecaje Ovidijevih “metamorfoza” u “Planinama” Petra Zoranića.
Kolokvij “Hrvatski književnici i Ovidije. U povodu dvijetisućite obljetnice smrti (17./18. – 2017./2018.)” održan je pod pokroviteljstvom HAZU, uz suradnju predstojnice Katedre za poredbeno proučavanje hrvatske književnosti (Odsjek za komparativnu književnost) Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Cvijete Pavlović i dopisnog člana HAZU, dugogodišnjeg profesora na Katedri za hrvatski jezik i kulturu na Waterloo Sveučilištu (Kanada) Vinka Grubišića.
Ovidije Nazon, Publije (Publius Ovidius Naso) rimski je književnik (Sulmon, danas Sulmona, 20. III. 43. pr. Kr. – Tomi, danas Constanţa, ? 17). Podrijetlom iz ugledne provincijske obitelji viteškoga staleža: Obrazovao se u Rimu, gdje je isprva obnašao niže dužnosti u javnoj službi, no ubrzo se sasvim posvetio pjesništvu.
Car August prognao ga je 8. godine na crnomorsku obalu. Kao razlog progonstva sam Ovidije navodi “pjesmu” – zacijelo Ljubavno umijeće (Ars amatoria) – i “pogrešku” – vjerojatno umiješanost u nepoznati skandal u carskoj obitelji. Iako je u trenutku odlaska u progonstvo Ovidije slovio za najvećega živućega rimskog pjesnika, ni August ni njegov nasljednik Tiberije nisu ga do kraja života pomilovali.
Osim izgubljene tragedije “Medeja” njegovim mladenačkim radovima pripadaju ljubavne elegije, koje je počeo pisati već kao osamnaestogodišnjak (Ljubavne pjesme – Amores, danas poznate prema drugom izdanju, oko 16. pr. Kr.). “Heroide” su zbirka fiktivnih poslanica u elegijskim distisima što ih svojim odsutnim muževima ili ljubavnicima upućuju mitske junakinje.
Didaktičke je naravi krnje očuvana “Njega ženskoga lica”. S poukom, iako često parodiranom je i “Ljubavno umijeće”. Prve dvije knjige zamišljene su kao zavodnički priručnik za muškarce, a treća istovrsne upute nudi ženama. Nedugo poslije ove knjige javio se knjigo, “Lijekovi protiv ljubavi”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
