Pojmovi »modernost« i »tradicija« ponajčešće bivaju shvaćeni međusobno disparatnima, tj. razdvojenima i oprečnima s obzirom na smisao i značenje. Tradiciju se pritom poima kao kolektivnu uspomenu na kulturalni identitet, kao nešto što je usmjereno na prošlost – a to je poimanje uvelike pogrešno. Jer premda izrasta iz hranjivoga humusa prošlosti, iz plodne i životodajne baštine, tradicija se održava u trajno prisutnoj i stalno izmičućoj trenutačnosti, razgranava se i ozelenjuje u neprekinutom rastu i razvoju – te je stoga njezina dominantna (mjerodavna i usmjeriteljska) dimenzija upravo budućnost. U suprotnome bi tradicija zastala, lišila se uloge prenošenja i predaje, čime bi prestala biti to što jest, zamrla i nestala.
Veoma je važno razlikovati tradiciju od tradicionalizma, retrogradnoga svjetonazora koji je suprotstavljen progresizmu – a bez progresizma je, vrijedi to ponoviti, živa tradicija ne samo realno nemoguća nego i logički nezamisliva.
Jedva da ima boljega i ljepšega primjera trijumfa tradicije nad tradicionalizmom nego što je freska »Krist Kralj« u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu. Ostvarenju otprijašnje zamisli da se oslika zid u dotičnoj crkvi zauzetno je pristupio učeni i dalekovidi franjevac Stanko Romac, čim je 1955. postao gvardijanom samostana na splitskome predjelu Dobri. Može se kazati da je fra Stanko na određeni način, uz umjetnika Ivu Dulčića, idejni autor ove freske. Naime, fra Stankova se koncepcija najprije konfrontirala s Dulčićevom: slikar je kao motiv zamislio raspetoga Krista na središnjemu dijelu zida – dok gvardijanova vizija bijaše u cijelosti oslikana ploha s uskrslim Kristom u središtu, Kristom koji poput masline izlazi odnosno izrasta iz zemlje Hrvatske te nadvladavši smrt pobjedonosno i slavno uzlazi u Nebo.
Nakon tromjesečnih uvjeravanja između slikara Dulčića i gvardijana Romca – Dulčić je popustio te je ubrzo izradio novu skicu glede koje se vrlo pozitivno očitovao ponajbolji hrvatski slikar i likovni pedagog, akademik Ljubo Babić. Njegovo je stručno mišljenje fra Stanko prihvatio kao mjerodavnu ocjenu i ohrabrenje da ustraje u ostvarenju zamisli.
No unatoč tomu što se freska dojmila i splitsko-makarskoga nadbiskupa Frane Franića te joj je udijelio »imprimatur«, protivnici modernizma podnesoše Kongregaciji za nauk vjere tužbu protiv gvardijana Stanka Romca. Međutim, marni je fra Stanko skupio vrlo povoljne ocjene istaknutih likovnih znalaca te je rečene ocjene, kao odgovor na tužbu, dostavio u Rim; odakle je ubrzo došao presudan pravorijek: »Fiat!«. Radovi su započeli i golema je freska od zamalo dvjesto četvornih metara (po svoj prilici najveća tematski oslikana ploha u Hrvatskoj) dovršena razmjerno brzo, 24. srpnja 1959., nakon tek nešto više od tri mjeseca predana i napregnuta posla, u kojemu sudionici bijahu Ivo Dulčić, dva slikara-suradnika i tri zidara koji su nanosili žbuku. No i poslije dovršenja freske još uvijek je bilo vjernikâ, ali i svećenikâ, koji smatrahu da je kao tobože nedostojnu treba ukloniti, otući.
Valja istaknuti: posrijedi je modernistička prekretnica u hrvatskome sakralnom slikarstvu te istinsko remek-djelo u svjetskim okvirima. Tako je bečki list »Die Furche« u božićnome broju godine 1960. donio na cijeloj stranici članak »Plamteća freska u Splitu«. Zatim je 1964. u Sovjetskome Savezu, inače nenaklonjenu vjerskim temama, uvažena akademkinja Natalija Ivanovna Sokolova u respektabilnome časopisu »Inostranaja literatura« Dulčićevu fresku nazvala »poetičnom i dekorativnom fantazijom«.
Naš bibličar fra Bonaventura Duda u članku »Dulčićev Krist u Gospe od Zdravlja u Splitu. Teološki doživljaj« ovako dočarava svoj prvi susret s freskom:
»I odjednom, ostadoh zapanjen, svega me opčarala Dulčićeva freska. U njegovu Kristu prepoznah Krista svoje vjere, Krista svoje duše i svoga srca. Reći ću odmah, Krista kojega mi je otkrila franjevačka teološka škola, a poslije ʹnaučih takva Kristaʹ (Ef 4,20) u sv. Pavla, osobito u dva njegova kristološka himna u Poslanici Efežanima (Ef 1,3-14) i Kološanima (Kol 1,12-20). Stajao sam osupnut, zahvaćen u času ushita i zrenja. […] Kakva lijepa maslina – Krist. Odjednom se gube ʹnerazmjeriʹ ruku, nogu, čega li, što majstoru prigovarahu kritičari. […] Bojim se Krista Michelangelova, volim Krista Dulčićeva. […] Kao franjevcu, Dulčić mi je mnogo bliži i draži – i potrebniji mi je.” (Časopis »Dubrovnik«, 1995.)
Zaista, Dulčićev Krist na osobit način svojim bogočovještvom sintetički potire sve suprotstavljenosti između zemaljskih horizonata i nebeskih perspektiva, između materije i duha; svojim uskrsnućem i uzašašćem lomi smrt, harmonizirajući biološki i eshatološki život. Blještava bjelina Isusove haljine (uza zgusnutu modrinu mora, izdašnu maslinastu boju zemlje i prozračno plavetnilo neba) daje temeljni koloristički ton cijeloj kompoziciji.
Treba kazati da je uz osnovno univerzalističko opredjeljenje kršćanske religioznosti Dulčićeva freska Krist Kralj prožeta povijesno i zemljopisno kontekstualiziranim domoljubljem. S desne Kristove strane nalaze se dvojica apostola: sveta braća Ćiril i Metod; a s lijeve strane dva hrvatska Božja ugodnika: sv. Nikola Tavelić i sv. Marko Križevčanin. K tome je mnoštvo hrvatskih vjernika okupljeno oko kvrgavih i ujedno vrhunaravno životnih Kristovih nogu. Hrvati iz mnogih domovinskih krajeva simbolizirani su raznolikošću i živopisnošću tradicionalnih nošnji.
Sve je to ingenioznomu slikaru Dulčiću omogućilo ritmički i koloristički razigrati donji dio freske, čime je postignuta svojevrsna protuteža gornjemu njezinu dijelu, koji se motritelju nadaje kao uravnotežen i spokojan, znatno svjetliji i prozračniji u svojemu nebeskom plavetnilu. Gornjim freskinim dijelom uz Kristovu glavu i raširene ruke dominiraju i simboli četiriju evanđelista, postavljeni u iskričave konstelacije zviježđa – ovom je teološko-kozmološkom likovnom simfonijom snažno sugerirano da i ovostranom i onostranom sudbinom čovjekovom vlada Krist Kralj s evanđelistima: Svevladar u slavi sa svojim navjestiteljima (a ne zvijezde postavljene u zodijakalne znakove).
Supostojanje razasutih nefigurativnih ritmičnih mrlja (tzv. tašizam) i stiliziranih figurativnih oblika donose zatečenomu promatraču osjećaj egzistencijalne napetosti, dinamizma što teži postojanosti, a to je za predane vjernike razrješivo jedino u živom teofanijskom zanosu.
Vjera je, još dublje i dalekosežnije nego tradicija, zagledana u nedogledne perspektive budućnosti. K tome, za razliku od tradicije – i u vječnost! Vjera je u svojoj bîti metafizička kategorija koja nas pokreće ne samo transcendencijom »prema naprijed« nego i transcendencijom »prema gore«. Ostaje nam u svemu tome vjerovati – prisjećajući se danas, na Uskrs, slikara Ive Dulčića i franjevca Stanka Romca te njihove i naše freske »Krist Kralj« – da smo i mi po krštenju ucijepljeni u maslinolikog Dulčićeva Isukrsta, Spasitelja što nam je vlastitim uskrsnućem smjerokazno utro put kojim možemo prijeći iz sjenovite doline smrti u svjetlo vječnoga života!
Sretan Uskrs!
