Velika Subota je dan tišine. Toga dana nema liturgije. Isus je umro, Bog je mrtav. Čitav svijet stoji zaprepašten pred tajnom smrti. Isus leži u grobu. „Sašao je nad pakao“, kako se moli u Vjerovanju – nalazi se u najvećim dubinama svoje osamljenosti.
Velika Subota aliturgijski dan (dan bez liturgije).
Vrata smrti kroz koja je prošao Isus čekaju sve nas. Vrata su to kroz koja nam je samima proći. Potpuna je to samoća i napuštenost. Tišina koja vlada u carstvu mrtvih izaziva strah čovjeka pred ovom samoćom. U duboku zbilju smrti i posljednje osamljenosti silazi Krist. Iz carstva smrti dopire poruka Velike subote: samoća je nadvladana. Postoji ruka koja nam je pružena, koja nas vodi. Pakao više nije tako strašan, on je nadvladan.
Naš Bog vlada.
Od ranih kršćanskih vremena tu noć nazivamo „noć bdijenja“. Veliki svetac katoličke crkve, Sveti Augustin, je ovo bdijenje nazivao “majkom svih bdijenja“ (lat. vigilija). U ovoj se noći liturgijski proslavlja cjelokupna povijest našega spasenja.
Obred u noći, sa Velike Subote na Uskrs, počinje „Službom svjetla“. Bogoslužje počinje pred crkvom blagoslovom ognja na kojem se pali uskrsna svijeća. Oganj nas podsjeća na Duha Svetoga po kojem je Marija Djevica začela Isusa Krista i po kojem je sve stvoreno. Upaljena svijeća koju svećenik unosi u crkvu simbol je samoga Krista – i svjetla koje je obasjalo svijet.
Slaviti Veliku Subotu znači zaviriti u najtajnije ponore svoje duše zajedno s Kristom, jer u nama nema ničega što njegova ljubav i njegovo svjetlo ne može ozdraviti. Kristova ljubav pravi je put koji vodi u svjetlo i život, i po Njemu, sve u nama nastavlja nadalje živjeti.
Velika subota je aliturgijski dan (dan bez liturgije).
U prvim je stoljećima bitna oznaka ovoga dana bio potpuni post koji je ispunjavao i prvi dio vazmenog bdjenja. Kasnije se toga dana ujutro sazivalo katekumene da neposredno prije krštenja ispovjede svoju vjeru. Makar Crkva nije nikada slavila euharistiju toga dana, Vazmeno se bdjenje slavilo sve ranije i ranije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
