Lider na terenu i izvan njega, na Svjetskom je prvenstvu označen kao jedan od najzaslužnijih za najveći uspjeh hrvatskog nogometa u povijesti. Utjelovio je momčadski duh skromnim pristupom, obilježivši svoj jubilarni 100. nastup ulaskom s klupe u sudačkoj nadoknadi protiv Argentine, a izbornik Dalić jasno je sažeo: “Svojim primjerom postavio je standard da niti jedan pojedinac nije važniji od reprezentacije”.
Svestrani branič izvrsne tehnike, rođen 5. veljače 1986. u Derventi, klupsku je karijeru započeo u zagrebačkom Dinamu, uz sezonu posudbe u Inter iz Zaprešića, te osvojio četiri domaća trofeja. Godine 2007. preselio je u engleski Premiership, u redove Manchester Cityja. Već iduće ljeto potpisao je za Tottenham, gdje je proveo četiri godine, da bi nakon posudbe u Bayer iz Leverkusena otišao u moskovski Lokomotiv.
S Moskovljanima je naposljetku osvojio naslov državnog prvaka i dva domaća kupa te ponio i kapetansku vrpcu, a o njegovom zalaganju na svim terenima na koje je istrčao svjedoče i dva pojedinačna priznanja – za igrača godine po izboru navijača Lokomotiva te Vatrena krila, po izboru navijača hrvatske reprezentacije.
Ćorlukina reprezentativna karijera započela je još 2002. godine, kada je kao “golobradi 16-godišnji klinac bio presretan što će barem jednom nastupiti za Hrvatsku u mlađim uzrastima”. Nacionalni je dres nosio ukupno 145 puta, pri čemu je 103 puta zaigrao u A-selekciji, a debi je ubilježio u prijateljskoj pobjedi nad novopečenim svjetskim prvacima Talijanima, 2006. godine u Livornu. Na kontu ima četiri postignuta pogotka – protiv Katara, Turske, Estonije i Makedonije.
Unatoč mladosti, pod vodstvom izbornika Bilića vrlo se brzo nametnuo kao jedna od ključnih karika hrvatske obrane te dao iznimno veliki doprinos sjajnim kvalifikacijama za EP 2008. godine, u kojima su Vatreni završili ispred Rusije, izbacivši na Wembleyju Englesku. Ništa manje dobar nije bio ni na završnom turniru u Austriji i Švicarskoj, gdje je Hrvatska nakon sve tri pobjede u skupini ispala u dramatičnom raspletu četvrtfinala s Turskom. “Svi smo doživjeli Tursku”, nije Ćorluka skrivao suze nakon gorkog razočaranja.
Razočaranje je doživio i neodlaskom na SP 2010. godine u Južnoafričkoj Republici, no potom je nanizao plasmane na EP 2012. godine u Poljskoj i Ukrajini, SP 2014. godine u Brazilu, EP 2016. godine u Francuskoj te SP 2018. godine u Rusiji, svaki puta sa sve izraženijom ulogom prirodnog vođe na terenu.
Silnu želju da realizira puni potencijal reprezentacije, nakon nesretnih ispadanja od Španjolske, Meksika i Portugala, napokon je ispunio ovoga ljeta. “Imao sam privilegiju, sreću, čast, nagradu, ne znam kako to nazvati – doživjeti Rusiju”. Sa svjetskim srebrom oko vrata, nakon bajkovitih mjesec dana, mogao je zatvoriti reprezentativno poglavlje visoko uzdignute glave i ostvarenih snova.
Lider na terenu i izvan njega, na Svjetskom je prvenstvu označen kao jedan od najzaslužnijih za najveći uspjeh hrvatskog nogometa u povijesti. Utjelovio je momčadski duh skromnim pristupom, obilježivši svoj jubilarni, 100. nastup ulaskom s klupe u sudačkoj nadoknadi protiv Argentine, a izbornik Dalić jasno je sažeo: “Svojim primjerom postavio je standard da niti jedan pojedinac nije važniji od reprezentacije”.
Istovremeno, pokazao je koliko jedan pojedinac može biti važan reprezentaciji, a budućnost će samo potvrditi s koliko će pozitivnih i pohvalnih dojmova Hrvatska pamtiti Vedrana Ćorluku.
