Između komunističkoga ideala i zbilje (1937.-1990.): Današnji titoisti postoje u svim postjugoslavenskim državama

Foto: HKS

Komunistička partija Jugoslavije nije samostalna pojava nego je na nju presudan utjecaj imala Kominterna i Sovjetski savez, te je cijelo svoje postojanje lavirala između radničkog i nacionalnog pitanja, kazao je Ivo Banac u uvodnom predavanju znanstvenog skupa “Između komunističkoga ideala i zbilje”, koji je u povodu 80. obljetnice Komunističke partije Hrvatske/Saveza komunista Hrvatske i 100. obljetnice “Listopadske revolucije” organiziralo Hrvatsko katoličko sveučilište u Zagrebu.

> Tko je Vesna Vlahović Štetić – dekanica Filozofskog fakulteta koja brani postavljenje totalitarnih simbola?

Taj se dualizam odvijao u obliku sektaških borbi, koje su od samog osnivanja KPJ unijeli s jedne strane članovi iz Slovenije i zapadnih dijelova Hrvatske, koji su isticali nacionalne elemente, i članovi iz Srbije, koji su isticali radničko pitanje, kazao je.

Ključno je bilo nacionalno pitanje, jer je to bio jedini način kojim je Komunistička partija mogla zavladati dijelom javnosti, kazao je Banac na skupu posvećenu obljetnicama koje su “predstavljale kamen temeljac za gradnju revolucionarnog poretka nakon 1945.”

Komunistički pokret se etablirao u Drugom svjetskom ratu najprije kroz antifašizam koji je smatran predfazom revolucije, budući se Kominterna protivila komunističkoj revoluciji. Tito je predstavljao opasan presedan, i on najprije 1942. osniva AVNOJ kao partizanski parlament, a tek godinu dana kasnije osniva “vladu”.

Osnivanjem vlade tzv. Demokratske Federativne Jugoslavije 1945, Titov režim izveo je brzu likvidaciju protivnika i potencijalnih protivnika u svim dijelovima Jugoslavije. Prevladava suglasnost da je likvidirano nekoliko stotina tisuća osoba, što je svakako među najgorim državnim zločinima u komunističkom svijetu. Posebna tendencija je progon vjerskih organizacija, pod kojim je oko 300 katoličkih svećenika strijeljano, kazao je Banac.

Koliko je Titova politika bila ekstremna govore podaci da su jugoslavenski komunisti prvi likvidirali monarhiju, prvi uveli ustav sovjetskog tipa, prvi počeli sa suđenjima visokim crkvenim dostojanstvenicama, prvi koji su sudili opoziciji unutar jedinstvene fronte, prvi koji su počeli s procesima protiv svoje vlastite partije, prvi koji su uveli planiranje sovjetskog tipa, prvi koji su uveli seljačke radne zadruge, itd.

Banac je 1961. istaknuo kao važnu godinu za unutrašnja pitanja Jugoslavije. To je bio početak povratka nacionalnom pitanju, iniciran debatom između srpskog književnika Dobrice Ćosića koji je zagovarao centralizam i unitarizam i slovenskog filozofa Dušana Pirjavca, koji se zauzeo za demokratizaciju, a što će završiti represijom nad hrvatskim proljećem.

Sedamdeset prva nije promijenila narav sustava nego dolazi do “kratkog pokušaja oživljavanja zabranjenih težnji”. Jedna od “promjena” bila je “perpetuum mobile” institucija rotirajućeg vodstva po republikama i pokrajinama, u svim formama do filatelista Jugoslavije, kazao je Banac.

To je bila zamjena za stvarnu demokratizaciju koja je dovela znamo gdje, kazao je Banac.

“Turoban kraj titoizma” Banac vidi u napadu na Vukovar, u kojem je bila ključna partijska armija, a predaja jugoslavenskog i hrvatskog komunizma nije spriječila “djelomičan ‘revival’ titoizma koji vidimo u našem vremenu”.

Priznajući da je taj zaključak diskutabilan, Banac je ustvrdio da današnji titoisti postoje u svim postjugoslavenskim državama, premda ne u strankama ili pokretima vidljivim u javnosti, nego “više u obliku bratstva interesa, i u obliku utjecaja i potpore”. Oni cvjetaju na tranzicijskim neuspjesima, odumiranju socijalne države, iluzijama o trajnom 100 postotnom zapošljavanju, i raznim snažnim iluzijama o poštovanoj i nesvrstanoj državi, kazao je Banac.

Jugonostalgičari 21. stoljeća bratstvo su resentimana izvan svog elementa, bez politike proživljavanja bipolarnog svijeta iz razdoblja hladnog rata, bez ezoteričnih ideoloških inovacija kardeljevskog tipa iz osamdesetih godina, te bez monopola vlasti, što je bila jedna od važnih obilježja titoizma, zaključio je.

> Dr. Ivo Lučić: Dok Europa i SAD komemoriraju žrtve komunizma, Filozofski fakultet, Sjeverna Koreja i Rusija slave ‘Oktobarsku revoluciju’

Stjepo Bartulica kazao je da je marksizam razvio sustav potkopavanja temeljnih ljudskih vrlina te da je nagrađivao one koji su bili spremni na konformizam. Ocijenio je da je zbog njegova nasljeđa tranzicija u Hrvatskoj iznimno teška te da izlaz vidi u povratku dostojanstva svakog čovjeka, u čemu religija može biti od velike pomoći.

Izrazio je žaljenje što komunizam nije nikada pobudio ogorčenost kao fašizam, te da se o antifašizmu nikada ne govori negativno kao o antikomunizmu.

Tomislav Anić kazao je da se osnivanjem KPH nastojalo u radničkom elementu suzbiti snažan utjecaj HSS-a, jer su radnike činili mladići i djevojke koji su došli sa sela.

Stipe Kljajić požalio se da u hrvatskoj povijesnoj znanosti gotovo da nema spomena o represijama koju su nad hrvatskom inteligencijom izvršili jugoslavenski komunisti, nego su se time uglavnom bavili novinari i publicisti. Njihovo polustoljetno izbacivanje iz javnog sjećanja nazvao je memoricidom.

Miroslav Akmadža dopunio ga je podatkom da je u tim čistkama ubijeno između 450 i 480 svećenika. Otvarajući raspravu prvog dijela skupa, voditelj Ivica Miškulin je pozvao na toleranciju kazavši: “Mi jesmo antikomunisti, ali smo demokrati”.

Osamdeset godina od osnutka Komunističke stranke Hrvatske

Godine 2017. navršava se osamdeset godina od osnutka Komunističke stranke Hrvatske, koja je ubrzo nakon osnivanja prozvana Komunistička partija Hrvatske. Nastala je u ozračju snažnog jačanja hrvatskoga nacionalnog pokreta pod vodstvom HSS-a pred osnivanje Banovine Hrvatske i Drugi svjetski rat, kada nije bilo oportuno nastupati u hrvatskim područjima pod jugoslavenskim nazivljem, odnosno pod imenom Komunističke partije Jugoslavije.

Razlog više za održavanje znanstvenog skupa jest i 100. godišnjica Listopadske revolucije koja je predstavljala kamen temeljac za gradnju revolucionarnog poretka nakon 1945. Stoga se navedenu godišnjicu obilježava znanstvenim skupom posvećenim utjecaju koju su Komunistička partija Hrvatske/Savez komunista Hrvatske (od 1952.), njezina marksistička ideologija i revolucionarna tradicija, imali na hrvatski narod i društvo. Nakana je bila pritom dotaknuti glavne političke, društvene, kulturne i ekonomske procese koji su se razvijali pod vodstvom KPH/SKH, pa ću u vremenskom fokusu biti gotovo čitavo dvadeseto stoljeće. Dakako pritom ne gubeći iz vida širi kontekst, odnosno utjecaj Komunističke partije Jugoslavije/Saveza komunista Jugoslavije i ukupna kretanja na ondašnjem jugoslavenskom prostoru.

Kako istraživanje te teme još uvijek ograničava i otežava selektivna dostupnost izvornog gradiva u hrvatskim arhivima, znanstveni je skup ujedno bio prilika da istraživači razmjene međusobna iskustva te iznesu svoje probleme s tim u vezi.

Plenarno izlaganje “Hrvatski komunisti u razdoblju Pučke fronte” održao je prof. dr. sc. Ivo Banac.

Znanstveni skup imao je četiri sekcije u kojima su svoja predavanja održali:

doc. dr. sc. Stjepo Bartulica: “Marxove zablude i njegovo nasljeđe”

doc. dr. sc. Tomislav Anić: “Socijalno ekonomske okolnosti osnutka KPH”

dr. sc. Stipe Kljaić: “Hrvatska inteligencija u žrvnju revolucionarnoga terora za Drugoga svjetskog rata i poraća”

Petar Bagarić, prof.: “Odnos Komunističke partije tj. Saveza komunista Hrvatske prema hrvatskim granicama 1945.-1956.”

doc. dr. sc. Martin Previšić: “Komunistička partija Hrvatske i sukob Tito – Staljin”

prof. dr. sc. Dinko Šokčević: “Hrvatski odjek mađarske revolucije u (partijski dirigiranom) zagrebačkom tisku i u medijima hrvatske emigracije”

prof. dr. sc. Miroslav Akmadža: “Operativne mjere komunističkih represivnih službi prema Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj od 1951. do 1965. godine”

dr. sc. Josip Mihaljević: “Od establishmenta do disidentstva i natrag: burne godine Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske (1961. do 1971.)”

izv. prof. dr. sc. Ivica Miškulin: “Kako su hrvatski disidenti pridonijeli delegitimiranju Jugoslavije 1980.-1990.”

dr. sc. Davor Marijan: “SKJ – SKH i kraj hrvatske šutnje”

dr. sc. Mario Stipančević: “Partija na papiru: crtice o arhivskom gradivu KPH/SKH”

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr