Hrvatska nogometna reprezentacija na startu Europskog nogometnog prvenstva doživjela je težak i neugodan poraz od Španjolske. Španjolci su slavili 3:0, nažalost, mora se reći potpuno zasluženo.
Bolan poraz koji su neki jedva dočekali, srećom, malo ih je…
Bolan je to poraz koji je malo tko očekivao, a pogotovo to nisu očekivali deseci tisuća navijača koji su ispunili Olimpijski stadion u Berlinu te stvorili atmosferu kojoj se danas, i nakon teškog poraza, divi cijela nogometna Europa.
Nažalost, kako to već ide u Hrvatskoj, neki, pa čak i u dijelu medija, jedva su dočekali kako bi krenuli u obračun s izbornikom Zlatkom Dalićem te dijelom igrača. Definitivno, radikalnoj ljevici, koja je nakon izbora, i jednih i drugih, pokazala svoje pravo, totalitarno lice, ne odgovara narativ kakav Dalić i njegovi igrači imaju već godinama.
Došli smo napraviti rezultat, kakav?
Naravno, ovo je sportsko natjecanje, ovdje su najbolje europske reprezentacije, sam narativ, koliko god bio pozitivan, neće biti dovoljan. Hrvatska je došla na Europsko prvenstvo po rezultat i to je ono što je glavni zadatak izbornika i samih igrača.
Kakav rezultat, koji bi nas rezultat trebao zadovoljiti? To je stvar neslaganja, polemike, tako će biti uvijek i tako i treba biti. Hrvatska nije pretplaćena na svakom natjecanja na polufinala i finala, dakle, na medalje, i nitko takav pritisak nema pravo staviti na Vatrena pleća.
No prolazak skupine, pa i prolaz prvog protivnika u nokaut fazi, a s obzirom na kvalitetu hrvatske reprezentacije, to da, to se itekako ima pravo očekivati, tome se hrvatski navijači imaju pravo nadati. Naravno, ovisi o protivniku u nokaut fazi, primjerice, tko bi Vatrenima zamjerio poraz u dobroj igri od jedne Njemačke?
Daleko je od toga da smo gotovi…
Nažalost, zasad, daleko smo i od takve opcije. No nije gotovo, Hrvatska može pobijediti Albaniju i može u najmanju ruku igrati ravnopravno s onakvom Italijom kakvu smo vidjeli na startu turnira. Dakle, sve čvrsto držimo u svojim rukama i Hrvatsku nitko nema pravo pokapati dok god ima života , dok smo živi, pa ni tada.
Na Euru je u najmanju ruku sedam reprezentacija koje se mogu boriti za naslov, Njemačka, Engleska, Francuska, Španjolska, Nizozemska, Portugal, Belgija, Italija... Da, i zašto ne i – Hrvatska? Ali Hrvatska na kakvu smo navikli posljednjih godina, Dalićevih godina.
Engleska, Brazil – Hrvatska
Dovoljno je napraviti usporedbu u posljednjih tridesetak godina, od trenutka kad je nogometna Hrvatska zakoračila na svjetsku pozornicu i tu definitivno ostala u samom vrhu. Dakle, od Talina i pobjede 2:0 protiv Estonije sad već davne 1994. godine.
Engleska? Oni su ”kao” izmislili nogomet, usporedimo Englesku i Hrvatsku u posljednja tri desetljeća i bit će vam sve jasno. Tek jedno svjetsko polufinale i jedno europsko finale, a govorimo o Engleskoj. Kad je posljednji puta Brazil bio prvak svijeta, Brazil sa 200 milijuna stanovnika? Od 2002. do danas jedno svjetsko polufinale i to, i tada, u tom polufinalu debakl od Njemačke 1:7, a igrali su na svom terenu, a onda za treće mjesto još jedan debakl 1:4. Drugim riječima, Hrvatska ništa NE MORA, osim dati sve od sebe. pa što bude. Kamo nas to odvede…
Nije isto kao protiv Ekvadora 2002.
Protiv Španjolske ni to nismo uspjeli, izgorjeli smo u fanatičnoj atmosferi koju su stvorili fantastični hrvatski navijači, pali smo u žaru euforije koja nam nikada nije bila najbolji saveznik. Bez obzira na sve, i još jednom, koliko god treba, nismo gotovi, ni blizu.
I nisu u pravu oni koji ovaj poraz uspoređuju s porazom od Ekvadora 2002. godine na Svjetskom prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji. Naime, poraz od Ekvadora definitivno nas je izbacio sa turnira, poraz od Španjolske mogao bi se pretvoriti u jednu ružnu epizodu sa sretnim završetkom. Poraz od Ekvadora označio je kraj jedne legendarne generacije koja se počela raspadati odlaskom Zvonimira Bobana nekoliko godina ranije te odlaskom Ćire Blaževića nakon pobjede na izborima ”trećejanuarsske” koalicije 2000.
Ova je generacija daleko žilavija, daleko otpornija na udarce, navikli su. I nakon odlaska Luke Modrića, Ivana Perišića, pa čak i Zlatka Dalića, iako za to nema ama baš nikakvog razloga, Hrvatska ima jedno reprezentaciju s glavom i repom. Dalić nije iza sebe ostavio, čak i ako ga otjeraju, spaljenu zemlju. Proces pomlađivanja odavno je i to uspješno počeo.
Je li bilo gore prije tri godine?
Sjetite se Eura prije tri godine i poraza na startu od Engleza. Hrvatska je izgubila od Engleske 0:1, a izgledala je gore nego jučer u Berlinu protiv Španjolske. I Hrvatska se vratila, prošla skupinu, odigrala dramatičnu utakmicu u osmini finala i opet protiv Španjolaca, koji nam očito ne odgovaraju. Izgubili smo osminu finala, ali smo zato godinu i pol kasnije na Svjetskom prvenstvu u Kataru uzeli novu medalju, a onda i preko Francuske, Danske, Nizozemske stigli do finala Lige nacija i opet do – Španjolske.
Kao feniks…
Tekst se nastavlja ispod oglasa
