Damir Martin otvoreno za narod.hr o čudesnoj utrci u Riju, ulaganju države u sport, Sari Kolak…

Damir Martin hrvatski je veslač, dvostruki svjetski i europski prvak te osvajač srebrnog odličja na Olimpijskim igrama 2012. u Londonu, te 2016. u Riju. Veslanje je u njegovoj obitelji tradicija, pa je bilo logično da tim putem krene i Damir. Ono što je slijedilo nakon toga je niz uspjeha, prvo kao dio četverca na pariće s Martinom i Valentom Sinkovićem, koji su osvojili zlato na Olimpijskim igrama u Riju, te Davidom Šainom, a kasnije u samcu. Kako su Olimpijske igre stigle svome kraju tako smo posve logično odlučili porazgovarati i s jednim od hrvatskih sportskih junaka iz Rija.

Damiru je malo nedostajalo do zlata, presudio je foto finiš, no to ne umanjuje njegovo veselje, otkrio je za narod.hr. Što nam je još rekao pročitajte u nastavku.

Prvo Vam želimo čestitati u ime redakcije narod.hr-a. Kakav je osjećaj osvojiti olimpijsku medalju?

To je nešto posebno, nešto što svaki sportaš u svojoj karijeri želi, svako dijete koje počinje trenirati sanja o najvećem mogućem dostignuću, a to je olimpijska medalja. Ispunio sam jedan dio dječačkih snova.

Cijela Hrvatska, ali i veliki dio svijeta, pomislila je u prvom trenutku da ste osvojili zlato. Foto finiš je presudio i Drysdale je dobio zlato, a Vi srebro. Neki su ostali iznenađeni jer ste to mirno prihvatili, dok se mnogi u našoj domovini i dalje ne žele pomiriti s tim. Kako nekoliko dana kasnije gledate na to, smatrate li da je bilo pogreške ili mislite da je sve bilo regularno?

Vjerujem da njihov sustav nije kriv, da je postojala ta razlika. Ne mogu reći da mi to ne igra ulogu, ali i da mi kasnije poštom dođe zlato, ne bi bio ništa sretniji nego što sam sada. Postoji problem što recimo na dva kilometra na tisućinku mjeriti ispadne manje od pola centimetra, tako da nitko ne garantira da je staza dugačka točno dva kilometra, 2 tisuće metara. Da je odstupanje veće od jednog centimetra već je druga priča u mom slučaju. Žalbeni postupak je u tijeku, čekamo odluku, ali to je čisto formalnosti radi.

Koliko truda ste uložili da biste osvojili ovu medalju, što je potrebno da bi ste postigao tako veliki uspjeh?

Tri tjedna sam bio potpuno sam na pripremama na Vranskom jezeru, spavao sam u samostanu, prvi grad je bio udaljen oko pola sata autom. To iziskuje dosta odricanja, dosta karantene i isključivo fokus na svaki trening.

Svi se sjećamo da ste bili član hrvatskog četverca na pariće s braćom Martinom i Valentom Sinkovićem, te Davidom Šainom, koji je u Londonu osvojio olimpijsko srebro. Nakon toga braća Sinković su krenuli svojim putem, a vi s nastupima u samcu, i to jako uspješno. Zašto ste se razišli i koliko vam je teško bilo samome krenuti u nove pobjede?

Imao sam nesreću da me 2014. u veljači zadesila ozljeda i odlučio sam pauzirati godinu dana i sanirati ozljedu. Da sam to nabrzinu zakrpao pitanje je vremena kad bi se to ponovno javilo. Ovako sam imao dosta vremena da popravim nedostatke koje sam imao. 2015. sam se vratio jači nego ikad. Braća su uzela svjetsko zlato i bilo je jasno da četverca više nema. Morao sam tražiti svoj put, to je bio skif, to je najteži put, najteža disciplina. Morao sam proći teži put , ali uživam u svakom zaveslaju, svakom treningu.

Osim upornosti, teških treninga i brojnih odricanja, što Vam je još potrebno u ispunjavanju Vaših ciljeva? Imate li podršku obitelji s obzirom da niste jedini veslač nego se to kod Vas prenosi generacijama?

Veslanje je tradicionalni sport u Vukovaru, jedan od njegovih simbola. Nažalost nisam imao prilike naučiti veslati na Dunavu, nego su moji početci vezani za Zagreb. Veslački život, to su crte koje se ne mogu naučiti, to je urođeno ponašanje, upornost, odricanje i požrtvovnost. Obitelj me podržava, a najviše moja djevojka koju ovim putem pozdravljam. Ona je isto tako bila uz mene, nisam imao s njom kontakt tri tjedna, kao ni s obitelji, isto tako ovdje mjesec dana u Riju, tako da sam sigurno ispucao kredite.

Ovih dana, nakon Vašeg velikog uspjeha, teško je zaobići činjenicu da Vam nije bilo lako u životu, da dolazite iz obitelji koja se napatila u Domovinskom ratu. Kako danas gledate na to?

Ne sjećam se ništa, imao sam tri godine. U obitelji ne pričamo puno o tome, ne volimo se sjećati tih teških trenutaka. Proveo sam lijepo djetinjstvo u Njemačkoj, u njemačkom vrtiću, bilo mi je teško naviknuti se, no kad sam se 1995. godine vratio u Zagreb, ponovno sam mijenjao sredinu, stekao nove prijatelje, krenuo u školu.

Pogled na budućnost je tu, iza Vas je srebrna olimpijska medalja. Postoji li nešto što još niste osvojili, a htjeli bi?

Zlatnu olimpijsku medalju.

Vi ste mnogo mlađi od zlatnog Drysdalea, možete na Olimpijskim igrama za četiri godine biti glavni kandidat za zlatnu medalju, što ste svom konkurentu i poručili, koliko su naporne pripreme u jednom olimpijskom ciklusu da bi potpuno spremni došli na Igre?

Nije mi toliko cilj medalja, medalja, medalja. Želim ostaviti neki trag u veslanju, dugo trajati, ostati među legendama. Kad se gleda kroz četiri godine ne zvuči toliko teško, ali to je svaki dan dva do tri treninga, 6-8 sati treninga dnevno, dva puta tjedno je odmor samo popodne, oko 13-15 treninga tjedno, oko 4000 kilometara preveslanih godišnje…

Hrvatsko veslanje je u Riju ostvarilo povijesni uspjeh, očekujete li da će se napokon početi više ulagati u sport koji našoj zemlji i našem narodu donosi toliko zadovoljstva, s obzirom da je nepravedno koliko su neki drugi sportovi favorizirani?

Veslanje je zasad najtrofejniji hrvatski olimpijski sport. Jedini imamo 5 medalja s OI, svi ostali su na 3 ili 2 medalje. Pričalo se da će ministar povećati nagrade zato što su 2009. zbog krize srezane na 50 posto, tako da je to bilo apsurdno. Sport u Hrvatskoj je nešto najbolje što imamo u svijetu, zamislite nečemu što je najbolje na svijetu vi oduzmete pola nagrade. Ajde da smo deseti, pa da ne valja, pa nam se oduzme. To je utjecalo i na ove tisućinke koje su mi nedostajale. Kao i maloj Sari Kolak – zar je potrebno da njoj drugi sportaši moraju kupovati opremu. Tako je i kod mene, za pripreme bi trebao imati olimpijsku šipku i utege, ja sam to naručio u osmom mjesecu prošle godine, ali naravno da još nije došlo. Radim sa deset godina starim šipkama, na kojima sam u svakom trenu riskirao moguću ozljedu. Improviziram i snalazim se. Najbolja smo zemlja u svijetu, ako gledamo broj medalja i broj stanovnika.

Imamo 10 medalja, što kažete na to da smo oborili vlastite rekorde?

Ne znam je li to iz inata sustavu, ali jako puno smo radili. Nije bila velika delegacija, kao prošli puta, oko 80-ak, ali je bila kvaliteta i najbolje od najboljeg što Hrvatska ima.

Damir Martin sasvim sigurno, s obzirom na sve, s obzirom na onih nesretnih nekoliko tisućinki, i dva centimetara iz olimpijskog finala, još uvijek nije rekao posljednju riječ u svijetu vrhunskog sporta, naprotiv.