Kapetan hrvatske nogometne reprezentacije Luka Modrić proglašen je najboljim igračem Svjetskog prvenstva u Rusiji na kojem su “vatreni” osvojili drugo mjesto.
Luka je tako na najljepši mogući način zaokružio svoj životni ali i nogometni put, koji bi se mogao opisati u jednoj rečenici – od izbjeglištva do svjetskog trona.
Nakon World Cupa u Rusiji više nema nikakve dvojbe – Modrić je najbolji hrvatski nogometaš svih vremena. Davor Šuker je bio najbolji strijelac SP-a u Francuskoj 1998. godine, a s Realom je osvojio jednu Ligu prvaka, dok je Zvonimir Boban bio kapetan ‘brončanih’, te europski prvak s Milanom.
Luka ih je debelo nadmašio na klupskom planu osvojivši u dresu “Kraljevskog kluba” četiri Lige prvaka, a sada i na reprezentativnom planu.
Luka je imao šest godina kada je njegova obitelj 1991. godine morala u izbjeglištvo zbog srpske agresije.. Žrtva srpske agresije bio je i njegov djed, Luka, kojeg su četnici ubili kao civila. Obitelj se potom preselila u Zadar gdje su bili smješteni u hotelu Iž. Luka je prve nogometne korake napravio u nogometnoj školi Zadra. Kao klinac je bio na probi u Hajduku, ali nije prošao i vratio se u Zadar. Njegov zadarski trener Tomislav Bašić potom mu je dogovorio prelazak u Dinamo i Luka je 2000. preselio u Zagreb. Međutim, i u ‘modrom’ taboru je prošao trnovit put. Dinamo ga je slao na posudbe u Zrinjski i Inter iz Zaprešića, a 2005. se napokon izborio za mjesto u prvoj momčadi. U dresu Dinama je proveo tri i pol sezone osvojivši šest trofeja.
Iduća stanica bio je London. U lipnju 2008. preselio je u redove Tottenhama za 19 milijuna eura. Na ‘otoku’ se zadržao četiri godine, a u kolovozu 2012. je preselio u Real Madrid za 35 milijuna eura. U Realovim redovima Modrić je do kraja razvio sve svoje potencijale postavši jedan od ključnih igrača “Kraljevskog kluba”. U godinama koje su uslijedile za Real je odigrao 257 utakmica postigavši 13 golova i što je još važnije osvojivši čak 14 trofeja, pri čemu četiri Lige prvaka i jedno španjolsko prvenstvo.
Za Hrvatsku je debitirao u ožujku 2006. godine u pobjedi (3-2) nad Argentinom, iste godine upisao je i dva nastupa na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. U remiju s Japanom (0-0) na travnjaku je bio od 78., a u remiju s Australijom (2-2) zaigrao od 74. minute. Prvi pogodak je zabio 16. kolovoza 2006. u Livornu u pobjedi 2-0 protiv tada aktualnih svjetskih prvaka Talijana. Modrić je za reprezentaciju nastupio na tri svjetska prvenstva (2006, 2014, 2018) i tri europska prvenstva (2008, 2012, 2016), a finale SP-a je bio njegov 113. nastup u kockastom dresu, a ispred njega su tek Stipe Pletikosa (114) i Darijo Srna (134).
Na klupskoj razini osvojio je sve što se može osvojiti, a kako bi na savršen način zaokružio sjajnu priču trebao mu je i uspjeh s reprezentacijom. A sada ga ima.
Na dosadašnjih 20 svjetskih prvenstava niti jedan nogometaš nije uspio dva puta osvojiti nagradu za najboljeg igrača turnira. Najbliži tome bio je legendarni brazilski napadač Ronaldo koji je ‘Zlatnu loptu’ osvojio 1998. u Francuskoj, a korak do nagrade bio je i četiri godine kasnije u Japanu i Južnoj Koreji.
Ronaldo je nagradu osvojio 1998. godine na prvenstvu na kojem je Brazil bio drugi iza Francuske, dok je četiri godine kasnije usprkos brazilskom slavlju ‘Zlatnu loptu’ osvojio vratar njemačke vrste Oliver Kahn.
Brazil je na tom prvenstvu osvojio prvo mjesto, Ronaldo je bio najbolji strijelac turnira s osam golova, potigao je oba gola u finalu, ali je nagrada pripala Kahnu koji je ‘elf’ dovukao do finala.
U sadašnjem obliku ‘Zlatna lopta’ se dodijeljuje od SP-a u Španjolskoj 1982. godine kada je najboljim igračem proglašen Talijan Paulo Rossi.
Najbolji igrači svjetskih prvenstava:
1930 – Jose Nasazzi (Urugvaj)
1934 – Giuseppe Meazza (Italija)
1938 – Leonidas (Brazil)
1950 – Zizinho (Brazil)
1954 – Ferenc Puskas (Mađarska)
1958 – Didi (Brazil)
1962 – Garrincha (Brazil)
1966 – Bobby Charlton (Engleska)
1970 – Pele (Brazil)
1974 – Johan Cruijff (Nizozemska)
1978 – Mario Kempes (Argentina)
Dobitnici “Zlatne lopte”:
1982 – Paolo Rossi (Italija)
1986 – Diego Maradona (Argentina)
1990 – Salvatore Schillaci (Italija)
1994 – Romario (Brazil)
1998 – Ronaldo (Brazil)
2002 – Oliver Kahn (Njemčaka)
2006 – Zinedine Zidane (Francuska)
2010 – Diego Forlan (Urugvaj)
2014 – Lionel Messi (Argentina)
2018 – LUKA MODRIĆ (HRVATSKA)
