Fantastična pobjeda hrvatske nogometne reprezentacije u Bordeauxu protiv aktualnih europskih prvaka, pa i protiv nizozemskog suca Björna Kuipersa, objektivno govoreći Hrvatskoj, osim velikog prestiža i sportske bombe koja je odjeknula u nogometnom svijetu, nije puno donijela. Naime, ovakva reprezentacija, koja praktički s rezervnom momčadi ima snage dobiti Španjolce, nema pravo pomiriti se prolaskom skupine, kao “osnovnim ciljem” zacrtanim prije Europskog prvenstva.
Za Hrvatsku tek sada počinje Euro, bila bi prava mala sportska tragedija kada bi Vatreni poslije trijumfa nad jednom od najboljih europskih reprezentacija poklekli nesretno u osmini finala. Povijest nas, nažalost, uči da se tako nešto Vatenima događalo.
Europski prvaci nam leže
Mnogi će reći da se novcem ne može platiti pobjeda nad Španjolcima, i to je, naravno, točno. Naime, puno godina nakon što kopačke o klin objese Luka Modrić, Ivan Rakitić, Danijel Subašić ili neumorni junak Ivan Peršić pričati će se o prekrasnoj noći u Bordeauxu. Hrvatska televizija ima običaj uoči velikih natjecanja reprizirati neke od najvećih hrvatskih nogometnih pobjeda, ako će biti dosljedni s naše javne dalekovidnice i ova će utakmica iz francuske noći naći svoj put do nekih budućih generacija koje će moći uživati u potezima Vatrenih.
Tek je nekoliko pobjeda Hrvatska ostvarila od svoje samostalnosti koje će moći mjeriti s ovom. Možda tek trijumf protiv Njemačke (3:0), tada aktualnih europskih prvaka, u Lyonu davne 1998. ili iste godine pobjeda nad Nizozemskom (2:1) u borbi za treće mjesto na svijetu. Netko će spomenuti pobjedu nad Danskom od 3:0 davne 1996. godine na Euru u Engleskoj ili veliko slavlje Vatrenih na Wembleyju (3:2) 2007., pod vodstvom Slavena Bilića?
Da, zaista, bilo je puno velikih pobjeda u zadniih 25 godina, bilo je puno nesreće, ali i velikih rezultata. No, tome usprkos ova pobjeda iz tople francuske noći spada među najveće tri. Danska je 1996. godine bila aktualni europski prvak, Njemačka je dvije godine kasnije bila aktualni europski prvak, bili su to sinoć i Španjolci. Očito da nam europski prvaci leže.
Znate li da su na velikm natjecanjima dosad tek jednom Vatreni završavali grupnu fazu na prvom mjestu? Nije to uspjelo čak ni brončanima 1998., ni Vatrenima dvije godine ranije. Uspjelo je to 2008. Slavenu Biliću i ovoj generaciji Vatrenih pod vodstvom Ante Čačića.
Put do finala?
Pobjeda protiv Španjolske, tvrde mnogi, otvorila je Vatrenima put do finala. Je li doista? Naime, što ako u osminu finala naletimo na Belgiju ili Ronaldov Portugal? Što želimo reći? Vatreni mogu protiv svakoga, pa i protiv njih, dokazali su to, no, treba biti oprezan, ne prepustiti se euforiji. U zlu se ne ponizi, u dobru se ne uzvisi, biti skroman, svjestan svojih mogućnosti, protivnikovih vrlina, koje treba poštovati, osnovni je put koji vodi do uspjeha.
Dakle, Hrvatska definitivno igra prekrasan nogomet, možda nikad ljepši u svojoj povijesti, no, Hrvatska je tek prošla jedan dio puta koji vodi prema sportakoj vječnosti. Ako bi ovako igrali, pojačani Modrićem, Brozovićem, Mandžukićem, Vatreni bi morali proći osminu finala, a onda utakmica stoljeća, Poljska ili Švicarska. Otvaraju nam se vrata rajskih dvora.
Na nož su dočekali Antu Čačića
Nakon utakmice u Bordeauxu rijetki su se, nažalost, sjetili mirnog izbornika, Ante Čačića, koji je dočekan od nekih medija na nož, da bi samo nekoliko mjeseci kasnije svojim stručnim rukopisom ispisao prvo poglavlje najljepše hrvatske nogometne bajke. Kako danas tragikomično zvuče pozivi na bojkot Čačićeve Hrvatske. Koga bojkotirati? Reprezentaciju koja s rezervnom ekipom gazi europskog prvaka?
“Ljudi moji”, rekao bi u transu Drago Ćosić, nas je Hrvata u Hrvatskoj sve manje, oko četiri milijuna, ako izostavimo nekoliko tisuća budnih orjunaša, a u stanju smo na najvećim nogometnim natjecanjima izvrgnuti ruglu reprezentacije koje su se i prije natjecanja proglašavale prvacima!? Valjda su za tu divnu francusku noć jednim dijelom zaslužni i rukopisi ispisani najljepšom tintom starog Ante?
Lijepo je vratiti se
Na kraju, kao i na početku najljepše ovogodišnje hrvatske sportske priče, vratimo se korijenima, vratimo se poveznici koju ne smijemo zaboraviti, koja nas spaja, koja nas ujedinjuje. Jedna je generacija ratnih devedesetih šokirala nogometni svijet osvojivši brončanu medalju, druga, je zasad na istom tragu. Tako je lijepo ponovno biti u Francuskoj.
Bila je to divna hrvatska noć kojoj je čudo Danijela Subašića, nadahnuto Lukom Modrićem i nebeskim blagoslovom Darija Srne, dalo nezaboravni pečat.
Navijači
U savršenu sliku hrvatskog trijumfa sjajno su se uklopili navijači. Hrvatski navijači još jednom su pokazali svoje pravo lice. Ponosni, glasni, pravi 12. igrač hrvatske nogometne reprezentacije.
Nezaboravna scena razdraganog tate, s djecom u naručju, nakon pobjedničkog pogotka Ivana Perišića, pamtiti će se dok će se pamtiti i prekrasna noć u “hrvatskom” Bordeauxu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
