Večeras od 21 sat, kad je u pitanju hrvatski ostanak na Europskom prvenstvu u Njemačkoj. pasti će odluka.
Šest godina nogometna Hrvatska živjela je kao u snu
I kakva god ta odluka bila, bilo da ćemo se radovati, ili možda tugovati, treba imati na umu sve ono što je ova generacija Vatrenih, predvođenih izbornikom Zlatkom Dalićem, dala posljednjih šest godina. Šest godina Hrvati su živjeli kao u snu, kao u transu. To se ne može platiti, i nema tog novca koji to može pokriti i koji to može osporiti, nadomjestiti. Ne može se to kupiti. Zašto bi to uprljali zbog jednog natjecanja, na koje smo se na kraju krajeva plasirali, pa makar to bilo i Europsko prvenstvo?
I još ‘jedno slovo’, Hrvatima su Vatreni važni, na neki način dio života naše nacije, ali ipak to je samo sport, a sport se sastoji od uspona i padova, uspjeha i neuspjeha. Tako nije samo kad je Hrvatska u pitanju, tako je bilo uvijek, i tako će uvijek biti. Takva je sudbina bila i jedne Njemačke, jedne Italije, Engleske, Nizozemske…
Svaka generacija ima svoje sportske idole, i svaka generacija ima svoja razočarenja, svoja slavlja, svoje ciljeve, svoje snove. Svaka generacija želi sanjati što duže… Koliki bi se danas vratili u Lyon, 1998. godinu, ali ni Ćire, ni ”prvih”, ”pravih” Vatrenih… Posve, normalno, ali ih se pamti.
Ako već neki igrači odlaze…
I zato, bez obzira kako završilo večeras u Leipzigu, bez obzira kako se sportski obračun između Italije i Hrvatske okončao, ne tražeći alibi, ovo Europsko prvenstvo ne bi smjelo označiti kraj Dalićeve ere. Ako se već neki igrači moraju oprostiti, biologija će to najbolje i nažalost neumoljivo odraditi, a tko to može bolje znati od Joška Jeličića koji je ima pet iz biologije, zašto bi morao otići izbornik? Zašto ne produžiti ovu nezaboravnu priču pa makar kroz još jedan kvalifikacijski ciklus, Dalić je već počeo na neki način sa pomlađivanjem reprezentacije?
Koliko je to bilo uspješno, je li se moglo brže, odlučnije, neka svatko sam prosudi na svoj način, ima nas gotovo četiri milijuna izbornika, ali i neka se nikad pritom ne zaboravi, prije samo godinu i pol dana Hrvatska je bila treća na svijetu. Nije to bilo prije petnaest godine.
Možda je to subjektivan osjećaj, možda on pomalo vara i u ovom trenutku izgleda isprazno, ali kad je Dalić u blizini imate uvijek onaj neki osjećaj, osjećaj kako nas očekuju velike stvari, kako će na kraju dana sve ispasti dobro, iako ponekad i ne bude tako. Naučili smo se živjeti s Dalićem i nema razloga, barem ne još, mijenjati navike.
I na kraju Joško Jeličić…
I na kraju, možete voljeti Jeličića, može vam pomalo ”ići na jetra”, ali vas njegove ”analize” na HRT-ovom sivilu rijetko kada ostavljaju ravnodušnima. Između ostaloga i zato što zna, bez dlake na jeziku, podbosti one koji se smatraju nedodirljivima, pa i ideologiju koja se smatra superiornom. Pritom, Jeličić ne štedi ni medije, ni svoje kolege analitičare, pa ni one s kojima zajedno sjedi u studiju na Prisavlju.
”Nažalost, živimo u vremenu prljave tehnologije gdje su prevladavajući mediji stvorili vojsku mediokriteta koje hrane komercijalno najisplativijim, a to je crnilo. Ovo nije demokracija, ovo je diktatura mediokriteta koji svoje osobne frustracije liječe na boljima i uspješnijima od sebe dok skupljači klikova mudro pune bisage.
Zlatko Dalić je najbolji izbornik u hrvatskoj povijesti, ono što mi je drago vidjeti je da je fokusiran. Znam da je pametan čovjek, da pazi na svoju mentalnu higijenu, da je fokusiran na ono što slijedi. Ja sam uvjeren da slijede bar tri utakmice. Bez obzira što s ovog aspekta to zvučalo utopistički, ali ja toliko vjerujem u naše dečke i naš stožer. Bez obzira kako završilo ovo prvenstvo, njihov zlatni sjaj neće ništa potamnjeti i s ove pozicije dajem apsolutnu podršku svim igračima i stožeru”, rekao je sinoć na HRT-u Jeličić, koji zna kritizirati, pa i samog Dalića te najveće naše reprezentacije, ali ne zna ”pljuvati”. Ne zna rušiti mostove koje su Dalić i igrači ostavili iza sebe. Poslušajte njegove kritike i usporedite ih s kritikama nekih drugih, i vidjet ćete razliku.
