Hrvatska nogometna reprezentacija otvorila je prestižno natjecanje u Ligi nacija debaklom u Elcheu izgubivši od moćne Španjolske sa čak 0-6 što je najteži poraz ‘Vatrenih’ u povijesti. Do sada najteži poraz doživjeli smo u rujnu 2009. na Wembleyju u kvalifikacijama za SP 2010. izgubivši od Engleske 1-5. No, ‘Furija’ je svjetskim doprvacima ‘čestitala’ šesticom. Moglo je biti i gore, ali i puno, puno bolje, da su Vatreni poveli kao što su mogli u prvom dijelu, prvog poluvremena, kada su velike prilike propustili Santini te Perišić. Jesu li, kako mnogi tvrde, tih početnih dvadesetak minuta zavarali naše igrače, a možda i izbornika Zlatka Dalića?
S obzirom na nekoliko odsutnih igrača i na nekoliko igrača koji su se definitivno oprostili od vatrenog dresa, ali i na euforiju uzrokovanu povijesnim uspjehom na Svjetskom prvenstvu, bilo je nerealno tvrditi da su Vatreni favoriti u Španjolskoj, koja se već šest godina, od Eura 2012., nalazi u padu, i koja je poslije za takvu nogometnu velesilu neobično duge ”suše” željna velikih pobjeda i novih trofeja. Poslije Svjetskog prvenstva u Rusiji i poslije onakvog uspjeha, a nakon odlaska nekolicine super važnih igrača, neupitno slijedi pad, prije svega psihološki. Srećom, debaklu unatoč, Hrvatska ima vremena. Novo veliko natjecanje, kao što je Europsko prvenstvo, za dvije je godine.
Hrvatska i dalje, naravno, ima vrhunski srednji red, predvođen Modrićem i Rakitićem, no, jako, jako tanku klupu, solidan napad te izostankom Dejana Lovrena katastrofalnu obranu. Domagoj Vida bez Lovrena u tandemu nije Vida kakvog pamtimo sa SP-a. Domagoj i Dejan u Rusiji ”ginuli” su jedan za drugoga, a obojica za Hrvatsku.
Međutim, Vatrenima će ipak najviše nedostajati borbeni Mario Mandžukić, kako u napadu, tako prije svega u defenzivi, odnosno obrani, a poglavito tijekom prekida. Španjolci su zabijali odakle su htjeli, pa i glavom, što inače nije njihova najveća vrlina. Mandžo je bio kralj šesnaesterca, vlastitog i protivničkog.
No, nema puno izbora, navijači se moraju pomiriti s činjenicom da su odlaskom nekoliko važnih igrača Vatreni u ovom trenutku znatno slabiji, nema više ni širine iz Rusije, klupa je odjednom opustjela. Prije samo nekoliko mjeseci neki bi se smijali tvrdnji kako je izostanak Ivana Strinića veliki hendikep, no, istina je, Strinić je najbolje, ili najmanje loše, rješenje za lijevi hrvatski bok, Njegov izostanak itekako se osjetio. Trenutak koji je možda prelomio utakmicu, ako ne to a ono barem uvelike utjecao na rezultat, dogodio se izlaskom Šime Vrsaljka tijekom same utakmice, nakon čega su pukle sve linije našeg nacionalnog ponosa. Kako u napadu, sredini, tako, naravno, u obrani. Dalić na to nije mogao utjecati, niti je imao pravu zamjenu za Šimu. Kad tome dodamo činjenicu da nije bilo borbenog Ante Rebića, u napadu već iskusnog reprezentativca Andreja Kramarića, dobijemo nešto jasniju sliku. Naime, nije isto kad vam u napadu igraju igrači Juventusa ili trećeplasirane momčadi Bundeslige, a u obrani igrači Liverpoola, Intera, ili kad vam s druge strane igraju oni koji još uvijek nisu na takvoj razini, niti igraju u ligama u kojima se igra nogomet na razini španjolske, njemačke, engleske ili talijanske lige.
Najteže ipak od svega navijačima, a vjerojatno i igračima, kao i samom izborniku, pada rasprodaja teško stečene reputacije hrvatske kao svjetske nogometne velesile. Posve očekivano, kako to ide u Hrvatskoj, nažalost, već se krenulo s otrovnim strelicama prema izborniku Zlatku Daliću. Poslije loših sedamdeset minuta u Elcheu mnogi su zaboravili na povijesni rezultat iz Rusije, koji će se pamtiti dok je hrvatskog sporta. Odjednom se propitkuje stručnost izbornika svjetskih doprvaka, pa tako na društvenim mrežama imamo reakcije nekih navijača, ali i novinara, koji tvrde kako je Dalić pogriješio kad se sprijateljio s igračima, a drugi ga pak ismijavaju zato što ”nije otišao na vrijeme”. Naravno, da je tada otišao, kako sada neki savjetuju, ti isti bi ga proglasili kukavicom.
