75 godina od pokolja Hrvata Rame – zašto nitko ne govori o zločinima Srba na teritoriju NDH?

Foto: prometej.ba

Pokolj Hrvata u Rami bio je nastavak brojnih masovnih zločina koje su počinili Srbi na teritoriju NDH, bilo kao pripadnici komunističkog jugoslavenskog ili monarhističkog jugoslavenskog pokreta. Masovni zločini i ubijanja Hrvata i muslimana već 1941. i 1942. događali su se na cijelom teritoriju NDH: Rama (Prozor), Nevesinje, Stolac, Goražde, Foča, Bjelovar, Siverić (Drniš), Srb, Drvar, Bosanski Petrovac, Kulen Vakuf, Donji i Gornji Lapac, Knin, Krbava u Lici, šibensko zaleđe, omiško zaleđe, Vrgorac, Višegrad, Gacko, Bileća, Popovo polje i brojna druga mjesta.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ono što je zanimljivo: o ovim zločinima moralo se šutjeti za vrijeme Jugoslavije, a i danas se o njima vrlo malo govori i ostaju nepoznati premda se radi o desetinama tisuća ubijenih ljudi. Hrvati Rame za vrijeme Jugoslavije nisu smjeli obilježavati spomen na ovaj pokolj svojih obitelji jer se taj kraj smatrao „ustaškim“.

Ovih se dana navršava sedamdeset pet godina od najtežeg zločina koji je zadesio ramski kraj u njegovoj povijesti. Osmog i devetog listopada 1942. godine snage ‘Jugoslavenske vojske u otadžbini’ (četnici), zajedni s Talijanima, su došle na šire područje hrvatske Rame i poubijali stotine Hrvata katolika, ali i muslimana. Zapalili su veliki broj sela, te uništili i opljačkali materijalna dobra Hrvata. 

Prema službenom popisu žrtava rata u prozorskom kotaru broj stradalih iznosi 916 osoba, od toga ih je 855 stradalo od četnika. Sumnjam da su ikad registrirane sve četničke žrtve u Rami, jer se neposredno nakon tragedije nije ni moglo misliti o nekom zapisivanju pokojnika. Šćitske matice napravljene su naknadno kad su franjevački bogoslovi u Sarajevu prepisali duplikate matica iz Nadbiskupskog ordinarijata. U novim maticama naknadno je zapisano da je u župi od 8. do 10. listopada 1942. bilo 360 mrtvih. Fra Franjo Žilić smatra da ih je bilo “oko 500, samo rimokatoličke vjere na području ramske župe”. Fra Franjo bilježi:
“Samo u jednom danu znale su tužne majke udovice, tužne majke tužne ramske siročadi, od kojih mnogo još i danas luta po svijetu, bez roditeljske brige i ljubavi, bez vlastitog doma i ognjišta, za koji možda nikad neće ni znati, pokopati po 70 mrtvaca na jednom groblju – Rumboci. Nisu svi ni pokopani u grobljima, nije ih imao tko pokopati. Ukopani su ondje gdje su mrtvi pali i ostali. Odmah, takorekuć, uz kućni prag.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ramski svijet, prostodušni i bogobojazni Hrvati, nije nikom ništa skrivio. Bili su to miroljubivi ljudi. Ako je i bilo nekih čarki Zahumljana sa seljanima Vukovska i Ravnoga, to su ovi drugi mnogostruko naplatili. Četnici su pak klali i ubijali koga su stigli, pljačkali su i otimali gdje god su što stigli. I danas mi odzvanjaju u ušima riječi prvoga četnika koji je uletio u našu kuću: “Pare, zlato, prstenje…! Pa je posegnuo za satom pokojnog oca što je visio obješen na zidu”.

Četnici su nosili sve do čega su došli: i brusove od kosa, narodnu nošnju, te tjerali stoku. Vraćajući se u Trebinje, odvezli su mnogo stoke, odjeće i hrane. Talijani su skidali brave s vrata, tarabe od ograde krcali na kamione i vozili do Metkovića.

Bilo je među njima i plemenitih ljudi koji su pokušali pomoći i upozoriti svijet na zlo koje ga čeka. Četnik koji se našao sam u našoj kući, rekao je mojoj maćehi: “Budalo moja, vidiš kakva je ovo banda! Sakrij to žita što imaš negdje u obrvu, naši će ti zapaliti kuću, čim ćeš hraniti djecu. Nagaraj to lice, netko će te silovati!”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Drugi su znali baciti čovjeku kapu niza stranu da je ide donijeti, želeći mu tako pružiti priliku da uteče; ili su nekoga slali da nešto donese, da se ne mora vratiti, ali su se ljudi vraćali, ne želeći ostaviti jedni druge. Tako su zajednički odlazili u smrt.

Ostali su živi neki koji su klani ili strijeljani. Tako je Ivan Bulaja koji je tada imao 17 godina izveden pred streljački stroj i kad mu je jedan četnik rekao da bježi, za njim se osula paljba. Pogođen je samo u nogu, te ostao živ iako je na njega ispaljen niz rafala. Šima Radić izjavila je kako je nakon rođenja djeteta dočekala četnike na gumnu i prepoznala nekog Mitra koji je prije dolazio kao partizan iz Vukovskog. Rekao joj je da je zarobljen i da on ne ubija. Kad su joj pred kućom zaklali djevera, Šima je šokirana utekla od kuće i od djeteta glavom bez obzira. Našle su je žene i dovele kući.

Nakon četničkog pokolja i paljenja Rame narod se našao u teškoj, bezizlaznoj situaciji: gdje stanovati, kako prehraniti čeljad, gdje smjestiti stoku i kako je prehraniti kad su izgorjele ne samo staje nego i hrana za stoku, jer su četnici palili ne samo plastove sijena nego i “hrašćinu”, zeleno granje koje se suši i slaže na hrpu da bi se zimi njime hranila stoka. (…)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

| Iz knjige fra Ljube Lucića, Rama kroz stoljeća, Franjevački samostan Rama-Šćit i Svjetlo riječi – Sarajevo, Rama-Šćit 2002. |

Još jedna informacija u vezi događanja u Rami 1942.

 Nakon pokolja u ramskom kraju, četnički zapovjednik P. Baćović s oduševljenjem izvještava Dražu Mihailovića 23. listopada 1942.:

 “U operacijama Prozor zaklano je preko 2.000 Šokaca i muslimana. Vojnici se vratili oduševljeni.”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

 

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.