Crna Gora odlučno: ‘Crnogorska pravoslavna crkva je stvarnost, a Srbi i SPC nisu diskriminirani u Crnoj Gori!’

Crna Gora odlučno korača prema priznanju Crnogorske pravoslavne crkve. Crnogorci ne žele kompromis sa Srbima i odlučni su do kraja provesti ono što im pripada kao narodu i crnogorskim pravoslavcima. Zbog toga je trenutno u parlamentu Crne Gore žestoka rasprava o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti kojim se rješava pitanje imovine Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.

Na drugoj strani, Srbi u Crnoj Gori vrše pritiske i upotrebljavaju rječnik o ‘ugroženosti’ i ‘diskriminaciji’, koji je vrlo dobro poznat iz vremena pripreme ratova 90-ih u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu, što izaziva – loša sjećanja i nelagodu.

Crna Gora odlučna u borbi protiv velikosrpstva i u Parlamentu

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović nedavno je poručio u parlamentu da prijedlog Zakona o slobodi vjeroispovijesti neće biti povučen sa dnevnog reda i da on i Vlada imaju apsolutni legitimitet razmatrati to pitanje. Taj zakon smeta samo onome koji bi, bez dokazivanja, htio zadržati nešto što mu ne pripada, rekao je Đukanović. On je u parlamentu, nakon predlaganja kandidata za ombudsmana, odgovorio i na pitanja nekoliko oporbenih poslanika, piše RT Crna Gora.

Đukanović je rekao da mu pravo da raspravlja o predloženom Zakonu pripada kao dijelu vlasti.

“Mi smo predstavnici naroda i mi odlučujemo o ovim pitanjima. Otuda imam pravo jer sam stekao legitimitet da pred građanima o tome odlučujem i nemam namjeru bilo kome to objašnjavati i da se pred bilo kome povlačim. To pitanje je na dnevnom redu ne mojim prijedlogom, i zato od moje strane ne može biti ni povučeno”, rekao je Đukanović u Skupštini Crne Gore.

Đukanović je ponovio kako ideja obnove Crnogorske pravoslavne crkve ima puno povijesno utemeljenje.  Priopćena je, kako dodaje, i apsolutna neistina, da se tim zakonom otima imovina Srpske pravoslavne crkve.

“Prvo, 1918. nema SPC, ona nastaje 1929. godine (u Crnoj Gori op.). Godine 1918. postoji CPC, 1918. u pravnom sistemu Crne Gore ne postoji akt kojim je drugačije definirana imovina crkve, do kao državna imovina data na upotrebu crkvi i precizno se predviđa da je nitko ne može prodati bez prethodne odluke državnih organa. Kako je sada tako pravno utemeljena državna imovina prešla u druge ruke, to moramo vidjeti”, poručio je Đukanović.

Srbi u Crnoj Gori tvrde, kao i 1991. u Hrvatskoj, da su – ugroženi

Predsjednik je, na tvrdnje dijela oporbe da su Srbi diskriminirani u Crnoj Gori, rekao kako o tome najbolje svjedoči statistika.

“Na popisu 1991. godine bilo je 9 posto Srba u Crnoj Gori, a sada ih ima 28 posto”, rekao je predsjednik Crne Gore Đukanović.

Na drugoj strani Srpska pravoslavna crkva organizira huškačke i velikosrpske skupove u Crnoj Gori.

Tako je prije koji dan u Nikšiću organiziran skup podrške SPC-u na kojem se skupilo oko 6000 ljudi. Skup koji je najavljivan kao rizičan po javni red i mir, prošao je mirno i bez incidenata.

U klasičnom velikosrpskom obraćanju s huškačkim tonom mitropolit SPC crnogorsko-primorski Amfilohije u obraćanju okupljenim rekao je da crnogorska vlast predloženim zakonom želi SPC-u oteti hramove. „Ovi suvremeni bezumnici hoće oteti hramove za sebe. Ni Turci nisu radili što ovi bezbožnici žele. Oteti crkve i dati ih sektama. Ova grupa bogataša, bivših titoista, opljačkala je sva poduzeća, a sada hoće i hramove. Neće moći”, poručio je Amfilohije.

Huškački ovor patrijarha Ireneja, prvog čovjeka SPC-a – Srbima u Crnoj Gori je gore nego u NDH!

Crnogorska pravoslavna crkva – odlučna u borbi za svoju vjeru i protiv velikosrba

U vrhu Crnogorske pravoslavne crkve već dulje vrijeme pozdravljaju nastojanja Đukanovića i vide je kao odličnu vijest vijest najavu usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovjesti, prema kojem bi u državnu imovinu bili upisani svi vjerski objekti za koje vjerske zajednice ne mogu dokazati privatno vlasništvo.

“Mislim da je ovom izjavom poručio da ne stvara crkvu nego pomaže crkvu jer hoće mir u zemlji. Mislim da je ovom njegovom izjavom pitanje obnove crnogorske crkve potvrđeno”, rekao je o tome mitropolit Mihailo, poglavar Crnogorske pravoslavne crkve.

Crnogorska Vlada usvojila je 2018. prijedlog Zakona o slobodi vjeroispovjesti kojim je predviđeno da će svi vjerski objekti koji su bili imovina države Crne Gore prije gubitka njene neovisnosti 1918. godine, a koji kasnije nisu na odgovarajući pravni način prešli u vlasništvo neke vjerske zajednice, biti prepoznati kao državna imovina i bit će upisani kao kulturno blago.

Kratka povjesnica o borbi Crnogoraca protiv Velike Srbije

*Malo je poznato da je crnogoorski narod pružio veliki otpor velikosrbima koji su 1918. ‘prisajedinili’ Crnu Goru Srbiji, samo nekoliko dana prije stvaranja Jugoslavije (Kraljevine SHS). Hrabri Crnogorci krenuli su u oružani otpor koji je slomljen tek nakon 10 godina oružane borbe 1929. godine. Bili su to poznati Zelenaši, borci sa za samostalnost i slobodu Crne Gore od nasilja i terora velikosrba. Oni su podnijeli velike žrtve još u I. svjetskom ratu, a osobito prilikom povlačnje vojske Srbije prema Krfu kada su njihove obitelji bile cilj nasilja i ubijanja od strane poražene srbijanske vojske prema Mediteranu.

Od 1918. godine pod krilaticom Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore i protiv srpske okupacije Kraljevine Crne Gore. Radoš i Drago Bulatović, rođena braća, posljednji su crnogorski pobunjenici i borci za slobodu Crne Gore, ubijeni 8. ožujka 1929. godine.

Broj ubijenih, ranjenih, uhićenih, osuđenih i interniranih crnogorskih domoljuba od 1918. do 1929. dostigao je brojku od 5000, dok je veliki broj domova i matrijalnih dobara zelenaša uništen. Između 250-300 crnogorskih domoljuba osuđeno je pred sudovima Kraljevine SHS na robije do 20 godina. Poglavito su robijali u kaznionici u Zenici. Medijsku je pozornost bio izazvao sudski proces na Cetinju u kojem su osudama od 25. studenoga 1924. godine, 23 domoljuba osuđeno na kazne od 4-20 godina robije, a petorica na doživotnu robiju u lancima. Na doživotnu robiju osuđen je i dr. Novica Radović, koji je nakon devet godina pomilovan. 

Crna Gora je samostalna država postala 1878. godine na Berlinskom kongresu, istog dana kada i Srbija. Velikosrbi su imali iznimno podmuklo djelovanje u Crnoj Gori, čak i organizirali atentate na crnogorskog kralja, koje je dva puta organizirala Crna Ruka 1907. godine (Bombaška afera) i 1909. godine (Kolašinska afera). U ovo destruktivno djelovanje u Crnoj Gori, kao i u Hrvatskoj tih godina preko Svetozara Pribičevića i Srpske samostalne stranke, bila je direktno umiješana Srbija i Beograd, te Srpska pravoslavna crkva. 

Nakon I. svjetskog rata Srbija je okupirala Crnu Goru i uvela tako u Jugoslaviju, proglašavajući je “drugim okom u glavi”. 

Danas se u Srbiji gubitak Crne Gore smatra nacionalnom tragedijom, i većom od Kosova, stoga Beograd i danas opstruira samostalnost Crne Gore i proglašenje Crnogorske pravoslavne crkve na sve moguće načine.