Dr. Sanja Vujačić: Demografska katastrofa: Ekološki nihilizam i nestanak ljudske vrste

Umjetna inteligencija i tehnike umjetne oplodnje moćna su oružja koja će prevagnuti u sino-američkoj borbi za ulogu svjetskog tehno-hegemona.

Kome trebaju transhumanisti? Novom progresističkom svjetonazoru zapadne ljevice kojoj „zeleni“ daju boju.

Sa „zelenima“ je definitivno u modu ušlo i „maltuzijsko ponašanje“ – dobrovoljno ograničavanje, ne samo razmnožavanja ljudi, nego i proizvodnje. Izvorno politička doktrina velečasnog Thomasa Malthusa (1766.-1834.), koji se protivio nekontroliranom rastu stanovništva i zagovarao dobrovoljno ograničenje nataliteta, danas “maltuzijanizam” prošireno označava svaki stav koji izražava suzdržanost po pitanju života i razvoja. On oduvijek prati ekološki pokret, piše dr. Sanja Vujačić za geopolitika.news.

Međutim, njegovu suvremenu radikalnu formu osuđuje Steven Pinker, profesor psihologije s Harvarda, jer potiče neopravdani pesimizam koji nagriza razvijene države. Zašto neopravdani? Prema Pinkeru, prosječno očekivano trajanje života se povećalo. U razdoblju od samo jednog stoljeća, globalno je prešlo s 30 na 71 godinu, dok u razvijenim zemljama prelazi 80 godina. Najgore zarazne bolesti su u padu i ubijaju sve manje ljudi, a svijet je globalno sve razvijeniji. Tijekom posljednjih 30 godina, stopa ekstremnog siromaštva pala je za 75%, te je danas njime pogođeno samo 10% svjetske populacije. Pismenost je nekoć bila privilegija bogatih, a sada je 90% mlađih od 20 godina pismeno. Glad i ratovi su sve rjeđi i manje smrtonosni. Iz čega Pinker izvodi zaključak da sve to ne znači da je svijet savršen, odnosno da se više nema što poboljšati, ali mu je žao što gotovo svugdje na planetu, a posebno u Francuskoj (samo 3% Francuza vjeruje kako se svjetska situacija poboljšava, YouGov), usprkos opipljivom napretku opstaje uvjerenje da se stanje svijeta pogoršava. T

Takav pesimizam koji vodi fatalizmu, izražava se u vjerovanju da je svaki pokušaj poboljšanja svijeta gubljenje vremena, s obzirom da su svi napori koji su već poduzeti u tom smjeru doveli samo do pogoršanja stanja. Fatalizam zaziva radikalizam: konstataciju da su sve naše institucije već propale, pa ih je beskorisno reformirati; bolje ih je uništiti i pokušati nešto sasvim drugo.

Od ekološke religije do medicinski potpomognute oplodnje za sve žene

Nietzsche nihilizam objašnjava vjerom u nad-vrijednosti, postavljene iznad onih stvarnih kako bi se ove zadnje moglo poreći  i obezvrijediti. Dakle nad-vrijednosti novodobnog ekološkog nihilizma trebalo bi tražiti u anti-rasijalizmu i modernoj obitelji – koju više ne obilježava samo emancipacija žena, nego intersekcijski feminizam ili borba protiv „bijelog heteroseksualnog mužjaka“ kao izvora svih poznatih diskriminacija u društvu.

Prema Lucu Ferry-u, živimo „rađanje nove ekološke religije, koju savršeno simbolizira Greta Thunberg“. Temeljnu društvenu ćeliju – modernu obitelj u toj novoj religiji obilježava intersekcijski feminizam, čije je nad-vrijednosti stoga nužno uključiti u svaku ozbiljniju demografsku projekciju. Brojne su već ugrađene u zakonodavstva razvijenih država. Na primjer, u Francuskoj, u atmosferi opće ravnodušnosti i bez javne rasprave, usred ovog vrućeg ljeta i koronavirusne krize koja ne jenjava, u gotovo praznoj Skupštini, revidirani su bioetički zakoni, i udareni temelji moderne aseksualne obitelji. Radi se o, za Macrona uobičajenoj metodi, jer njegovi liberali-progresisti na vlasti često brkaju demokraciju s proširenjem individualnih prava. Tekst zakona koji je usvojen određuje način na koji mogu biti istraživane embrionalne stanice; tko će, kako, uz novčanu naknadu ili bez nje, zamrznuti oocite žena koje to žele; a Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji odsada na dalje odnosi se na sve žene. Dakle i na žene samice i lezbijske parove. Daljnjim proširenjem individualnih prava, potpomognuta oplodnja omogućena je i trans muškarcima, odnosno ženama koje su postale muškarci, usprkos žele li roditi. Lezbijskim parovima omogućeno je primanje oocita jedne partnerice od druge ukoliko je prva sterilna, a želi nositi i donijeti na svijet dijete začeto oocitom druge. Tako dvije žene mogu postati “biološka majka” djeteta.

U toj priči, sasvim je ispod radara javnosti prošao najznačajniji impakt po društvo tog zakona, činjenica da danas zajednica jamči pravo na razmnožavanje svima, te se obvezuje snositi troškove tog prokreacijskog egzibicionizma. Zajednica su zdravstveni osiguranici, kojima je po prvi put otvoren pristup nekoj medicinskoj tehnici, a da za nju nema zdravstvenog opravdanja. Isto širom otvara vrata vrlo lukrativnom biznisu umjetne oplodnje, odnosno prokreaciji po narudžbi.

Preokret: umjesto demografske eksplozije, nestanak ljudske vrste

Na prvi pogled, inzistiranje na partikularnom pojedinačnom interesu nasuprot općem društvenom interesu više je u duhu Anglosaksonskog prava nego Napoleonovog zakonika. Međutim, intencije zakonodavca možemo protumačiti i kao efekte ekološke revolucije koja, u skladu Napoleonskom tradicijom, promulgira skup potpuno novih zakonskih tekstova, ali s eko i gay friendly strukturom, sasvim oslobođenom od tradicionalne vjerske podloge. Sve u svrhu pripreme čovječanstva za demografski preokret: prijelaz iz života u strahu od demografske eksplozije u život u strahu od odumiranja čovječanstva – središnju problematiku XXI. stoljeća.

U tako definiranom okviru, svaki oblik prokreacije, neovisno o izvoru iz kojeg dolazi, je dobrodošao. Odgovara globalizacijskom idealu deregulacije i podređivanja država tržišnim zakonitostima, prijelazu iz humanističke u transhumanističku civilizaciju. Suočen s tom mijenom civilizacija, francuski „narodni“ filozof Michel Onfray svrstao se među biokonzervativce – one koji se protive Bioetičkom zakonu i teže restauraciji tradicionalne obiteljske ćelije, nacionalnog identiteta i republikanskih tradicija.

Upozorava: „Želite li da vam transhumanisti kroje zakone? Odnosno da sve bude na prodaju? Prodano, kupljeno (…) Sve se poklapa. Tko želi Europu iz Maastrichta? Globalno tržište. Tko želi transhumanizam? Globalno tržište.“

Možemo dodati: kome treba ukidanje svih ograničenja između tehnike i individualnih želja?

Transhumanistima.

Kome trebaju transhumanisti? Novom progresističkom svjetonazoru zapadne ljevice kojoj „zeleni“ daju boju. Tko „zelene“ ne bi volio? Napustili su klasnu borbu i posvetili se globalnim problematikama spašavanja planeta i istrebljenja svih oblika diskriminacije, osim one temeljne – socijalne. Dobrovoljno nastavljaju ograničavati vlastitu reprodukciju, potrošnju i proizvodnju i jedino se opiru populizmu – izraslom iz raskoraka između obilate političke ekološke ponude i nezadovoljene potražnje za političkim programima kojima bi se zaustavio rast nejednakosti.

Najekstremniji među liberalima – neoliberali zanemaruju nacionalne i pribjegavaju pozitivnim globalnim statistikama kako bi podigli moral populacijama.

(…)

Razvitak ostatka planete samo je kolateralni efekt koji je generirala delokalizacija s ciljem zamjene nacionalne radne snage jeftinijom stranom radi maksimiziranja profita. Stoga danas, iako malobrojna, djeca razvijenog svijeta žive lošije od svojih roditelja. Slaba im je utjeha što je zbog toga mnogobrojnom kineskom pučanstvu trenutno bolje. Trenutno, jer svaki planetarni prostor zahvaćen istim razvojnim modelom proizv

Nove globalne demografske projekcije

Nove studije pokazuju da Malthusov scenarij demografsko-ekonomske katastrofe, situacija u kojoj bi se svjetsko stanovništvo povećavalo takvom brzinom da bi ga postalo nemoguće hraniti (15-20 milijardi ljudi), nikada neće biti uprizoren. Danas stručnjaci predviđaju obrnutu situaciju. Prema studiji iz 2020. američkog Institut for Health Metrics and Evaluation (časopis The Lancet), svjetska bi populacija trebala porasti sa 7,8 na 9,7 milijardi do prijelomne 2064. – kada bi započeo pad na 8,8 milijardi do kraja stoljeća – trend koji bi se nastavio.

Naime, neovisno o snažnom disparitetu, gotovo  svuda u svijetu natalitet pada, ili svi pokazatelji ukazuju da će padati. Do 2050. fertilitet bi trebao biti manji od 2,1 djeteta po ženi. Dakle ispod praga generacijske obnove, u situaciji u kojoj sepopulacija smanjuje ukoliko nema imigracije, kao što bi to bio slučaj s 151 od 195 država iz studije. Logična konzekvenca je starenje čovječanstva.  Jer svaka nova generacija živi duže od prethodne, 2100. će stariji od 65 godina činiti 23% sveukupnog čovječanstva, umjesto današnjih 10%. Ispod te globalne projekcije kriju se dijametralno suprotne demografske tegobe sjeverne i južne polutke globusa. Tako će se, u idućih 30 godina, populacija Subsaharske Afrike gotovo udvostručiti. Stoga je, više nego ikad, hitna stabilizacija državnih institucija te regije i njen ekonomski razvoj. Obrnuto, populacije nekih država spektakularno će se smanjiti. U Europi, npr. u Italiji i Bugarskoj, broj stanovništva bi mogao biti prepolovljen. Po uzoru na Japan, cijela Istočna Azija biti će atrofirana. U idućih 80-tak godina, predviđa se da će Kina izgubiti polovinu ljudskih resursa. U istom horizontu, Indija bi zarana pretekla Kinu – koja bi bila tek treća država s najvećim brojem stanovnika iza Nigerije – koju bi  slijedile Sjedinjene Države i Pakistan.  Evidentno je da će ti preokreti promijeniti odnos snaga na geopolitičkoj sceni, te će se fundamentalnom problematikom migracijskih tokova i ekologije uskoro morati pozabaviti, nakon SAD-a i EU-a i ostatak svijeta. Konačno, nakon što je čovječanstvo proteklo stoljeće provelo u strahu od nekontroliranog rasta stanovništva, kraj ovog stoljeća biti će obilježen strahom od nestanka ljudske vrste.

Izazovi svijeta kojem će nedostajati mladi

Na prvi pogled, starenje i demografski pad dobra su vijest za planet. Demografski pad jer temperatura na Zemlji raste u skladu s rastom broja Zemljana. Starenje jer bi svijet s više sijedih glava trebao biti manje sklon ratovanju. Međutim, samo na prvi pogled. Prvo iz razloga što će problem financiranja mirovina umirovljenika koji sve duže žive izrasti u planetarni problem i biti akcentuiran u državama u razvoju čiji su sustavi socijalne zaštite krhki ili jednostavno ne postoje. Drugo, manje mladog aktivnog stanovništva znači manje ekonomskog dinamizma i kreativnosti za iznalaženje spasonosnih tehnoloških solucija.

Ad hoc rješenje za očuvanje ekonomskog rasta usprkos starenju stanovništva koje se nameće SAD-u, Europi i Istočnoj Aziji je kompenzacija demografskog manjka migrantima. Međutim, multikulturalizam koji politički koncepti poput francuskog ne podržavaju (francuski podržava asimilaciju) hrani antimigrantske diskurse i socijalne tenzije na granici građanskog rata, te bi mogao proizvesti više štete nego koristi. Tim više što, s obzirom na nove globalne demografske projekcije, preraspodjela ljudskih resursa čovječanstvo ionako ne može spasiti od globalne izloženosti odumiranju. Odakle pokušaj nametanja progresističkog svjetonazora, ekološke religije i transhumanizma kao jamca očuvanja superiornosti tržišnih zakona nad onim državnim – odnosno liberalnog načina tržišnog privređivanja.

U tom smislu, najdalje ide japanska metoda koja nalaže: umjesto prijelazne faze otvorene migracijske politike, prihvatiti demografski pad i prilagoditi mu se na način da se pad produktivnosti kompenzira robotima i umjetnom inteligencijom. Međutim, Darrell Bricker, koji je s Johnom Ibbitson-om autor vrlo čitanog eseja o demografskom padu kao centralnoj problematici XXI. stoljeća, upozorava da takovrsna kompenzacija, iako je učinkovita po pitanju produktivnosti, ne može spriječiti pad konzumacije (potrošnje). Tko će u Japanu, državi s najstarijim stanovništvom na svijetu u kojoj je već danas jedan od četiri stanovnika senior, kupiti nove proizvode kada broj stanovnika s 125 padne na 60 milijuna 2100.?

Brojni su pokušaji stimulacije nataliteta financijskim injekcijama ili administrativnim mjerama. Tako je Kina odobrila treće dijete, ali se ne očekuju značajni pomaci jer što znači dozvoliti ljudima da imaju više djece, ukoliko oni to ne žele. Mađarski predsjednik Orban, svjestan da će se mađarska populacija smanjiti za 10% do 2050., vodi aktivnu pronatalitetnu politiku. Međutim, iskustva država koje su to pokušale prije Mađarske govore da je na taj način moguće usporiti demografski pad, ali ne i preokrenuti trend.

(…)

U opisanom kontekstu, umjetna inteligencija i tehnike umjetne oplodnje moćna su oružja koja će prevagnuti u sino-američkoj borbi za ulogu svjetskog tehno-hegemona. Čini se da su Zemljanima sve bliže futurističke priče, poput one filmske The Island. U njoj glavni junaci pripadaju podzemnoj koloniji Proizvoda – klonova koji žive u uvjerenju da su izolirani i zatvoreni zbog ekološke katastrofe koja je Zemljinu atmosferu učinila nepogodnom za disanje. U stvari su vlasnici Proizvoda platili „uzgoj“ klonova kako bi raspolagali rezervnim dijelovima za produžetak svog životnog vijeka i postizanje transhumanističkog cilja besmrtnosti.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na portalu geopolitika.news.