Gaming disorder kao poremećaj sve prisutniji među mladima – Možda vam je dijete ovisnik, a da ni ne znate

Ako vaše dijete provodi puno sati igrajući videoigre, možda ste zabrinuti da je ovisno o njima.

“Poremećaj igranja igara” je stvaran, klasificiran kao bolest u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i srodnih zdravstvenih problema Svjetske zdravstvene organizacije (ICD). Nova Međunarodna klasifikacija bolesti bit će usvojena 2022. godine, prenosi The Conversation.

Ako ste zabrinuti zato što vam dijete igra predugo videoigre, ova nova klasifikacija pomoći će vam da utvrdite ima li problem i treba li vam stručna pomoć.

Poremećaj igranja igara nije samo za djecu – mogu ga iskusiti igrači svih dobnih skupina: djeca, tinejdžeri i odrasli.

Stanje nije definirano ako je u pitanju previše igranja tj. velikim brojem odigranih sati, već je stanje poremećaja definirano kada to igranje ometa svakodnevni život osobe.

Za postavljanje dijagnoze, osoba će pokazati sva tri sljedeća simptoma najmanje 12 mjeseci:

• • gubljenje kontrole nad igranjem igara
  • davanje prioriteta igranju igara u mjeri u kojoj ona ima prednost nad drugim aktivnostima i interesima
  • nastaviti igrati unatoč negativnim učincima na posao, školu, obiteljski život, zdravlje, higijenu, odnose, financije ili društvene odnose.

Klasificirani poremećaj fokusira se samo na igranje igara, ne uključuje druga digitalna ponašanja poput prekomjerne upotrebe interneta, kockanja na internetu, uporabu društvenih medija ili pametnih telefona.

Također se odnosi na igranje igara na bilo kojem uređaju, iako većina ljudi koji razviju klinički značajne probleme igraju videoigre prvenstveno na internetu.

Ozbiljno zdravstveno stanje

Dok milijuni djece i odraslih diljem svijeta igraju videoigre, očekuje se da će samo mali broj zadovoljiti kriterije WHO-a.

Kao i druge ovisnosti koje se mogu dijagnosticirati, poremećaj igranja igara je ekstremno stanje mentalnog zdravlja za koje se očekuje da će utjecati na samo 0,003 do 1% populacije koja se bavi aktivnostima videoigara.

Međutim, ovaj mali postotak još uvijek uključuje mnogo ljudi. Iz slučajnog uzorka od 1234 osobe svih dobnih skupina, oko 67% Australaca igra videoigre. To bi značilo da bi oko 5.000-16.500 Australaca moglo biti dijagnosticirano s tim poremećajem.

Ne slažu se svi da je to poremećaj

Iako se čini da je ova klasifikacija svršena činjenica, o označavanju poremećaja igranja igara kao ovisnosti i dalje se žestoko raspravlja.

Američko udruženje psihijatara (APA) još uvijek nije uvjereno. Dvije stvari ga sputavaju.

Prvi je da se problem igranja igara često javlja uz druge čimbenike kao što su usamljenost ili stanja mentalnog zdravlja kao što su anksioznost i depresija. APA tvrdi da problematično igranje igara može biti simptom njih, a ne jedinstveno stanje samo po sebi.

Drugo pitanje za APA je nedostatak čvrstih dokaza i istraživanja koji bi poduprli poremećaj igranja igara kao ovisnost za sebe.

Drugi stručnjaci također su se uključili u ovu raspravu sugerirajući da je klasifikacija jednostavno odgovor na ogromnu zabrinutost zajednice i moralnu paniku oko videoigara.

Kako treba liječiti poremećaj igranja igara

Važan utjecaj klasifikacije poremećaja igranja igara kao ovisnosti je to što postavlja put za liječenje od strane zdravstvenih djelatnika.

No, kao i klasifikacija poremećaja, planovi liječenja temeljeni na istraživanju također su u povojima.

Istraživanje psihijatara u Australiji i Novom Zelandu pokazalo je da se samo 16,3% osjeća sigurnim u liječenju poremećaja.

Što onda očekivati ​​od profesionalnog tretmana?

Dva su uobičajena oblika liječenja: jedan se usredotočuje na razumijevanje situacije igrača; drugi se usredotočuje na učenje novih ponašanja.

Liječenje često uključuje terapijske sesije sa savjetnikom za ovisnost. Sastanci mogu biti u obliku pojedinačnih, grupnih i/ili obiteljskih radionica. Svaka dinamika radionice ima drugačiji fokus. Na primjer, radionica obiteljske terapije usredotočuju se na istraživanje i rješavanje problema u pacijentovoj obitelji koji mogu doprinijeti ovisnosti.

Drugi uobičajeni tretman je kognitivno bihevioralna terapija (CBT). To se često događa uz savjetovanje. CBT se temelji na pretpostavci da misli određuju osjećaje i koristi se za liječenje mnogih psihijatrijskih poremećaja, kao što su poremećaji upotrebe supstanci, depresija i anksioznost. CBT uči igrače na različite načine razmišljanja, ponašanja i reagiranja na stresne situacije.

Ostali medicinski tretmani za koje se pokazalo da imaju određeni uspjeh uključuju umjetničku terapiju i terapiju vježbanjem.

Istraživanja o prikladnim lijekovima također se nastavljaju.

Planovi liječenja izrađuju se prema potrebama pojedinca. Može uključivati ​​niz CBT radionica, na primjer, plus individualne terapijske radionice, plus radionice obiteljske terapije. Liječenje je prilagođeno dobi osobe, njezinoj vjeri, profesionalnom statusu ili drugom čimbeniku važnom za liječenje.

U ovoj fazi, nijedan tretman ne može zahtijevati stopu uspješnosti od 100%, a to je odraz potrebe za dodatnim istraživanjima.

Iako većini igrača neće biti dijagnosticiran poremećaj igranja igara, djetetove igračke navike mogu uzrokovati značajnu nevolju roditeljima. Možda su zabrinuti da njihovo dijete provodi previše vremena na video igricama, da se opiru svaki put kada ga zamole da siđe ili da igranje igara vodi do nezdravog ili neuravnoteženog načina života.

Evo nekoliko savjeta za podržavanje zdravijeg pristupa igranju igara za djecu:

• potaknuti sport i tjelesnu aktivnost. To može povećati razinu serotonina u krvi i pozitivno utjecati na raspoloženje i simptome problematičnog igranja igara
• razgovarajte sa svojim djetetom o tome što uživa u igranju i zašto se želi redovito igrati. Njihov odgovor pomoći će vam da utvrdite postoje li drugi problemi s kojima se možda susreću i da koristite igre kao bijeg
• kada maknete svoje dijete iz igre, pobrinite se da ima aktivnost na koju se može prebaciti, kao što je obiteljski izlet ili večera. To će stvoriti razlog za silazak
• kada maknete svoje dijete iz igre, dajte mu vremena da završi igru. Neprekidno traženje da siđe usred igre može biti frustrirajuće i dovesti do svađa. Pitajte ih koliko će im još trebati da završe igru, a zatim se pobrinite da prestanu igrati kada igra završi.

S obzirom na to da su videoigre tako značajan aspekt života mladih, važno je voditi zdrave, uravnotežene pristupe što je mlađima moguće.

Središnje je za to osigurati da u obiteljske rasprave uključite igranje igara i bilo koje druge tehnološke aktivnosti. To će pomoći da linije komunikacije budu otvorene i pomoći će rano identificirati bilo kakvo problematično ponašanje.