Geopolitička analiza: Vučić – lovac ili lovina?

Avion iz predsjedničke flote RF sletio u tajnoj misiji u Beograd!?

Preko vijesti portala istraga.ba, po kojoj je dana 24.4.2022. zrakoplov ruske predsjedničke flote – Iljušin II-96-300, poletjevši iz Sočija, u 9,26 sati sletio u Beograd, vidljivo je da je pri dolasku u Srbiju preletio kroz zračni prostor dvije članice NATO-a, Turske i Bugarske, s time da je bugarska država još u veljači priopćila da zabranjuje prelete ruskih aviona preko svog teritorija!?

Naravno mi možemo samo pretpostavljati da su Rusi donijeli „na ruke“ Aleksandru Vučiću idući set poteza za njihovu (zajedničku) šahovsku igru / bitku s NATO državama i međunarodnim poretkom – za ostvarenje ruskog i srpskog velikodržavnog projekta!? – piše Tonči Mirić u novoj geopolitičkoj analizi za Narod.hr.

Pogled izvana na Republiku Srbiju

Pitanje uvođenja sankcija Ruskoj Federaciji (RF) postaje Srbiji „kamen oko vrata“. Naime, dužna je svoju politiku uskladiti sa zemljama EU i upravo „zbog odugovlačenja“ trpi pritiske… Navedeno je „odugovlačenje“ dijelom i razumljivo s obzirom na to da je srbijansko biračko tijelo, na posljednjim izborima, jasno pokazalo da je protiv sankcija RF.

Dakle, prema istraživanju Instituta za europske poslove koje je objavljeno nakon izbora u Srbiji, 76% građana smatra RF prijateljem, dok se 75% ispitanika protivi uvođenju sankcija RF.

Naravno, u tom kontekstu ni RF ne sjedi skrštenih ruku već proaktivno koristi svoju „meku moć“, a koja dolazi, prije svega od energetske ovisnosti Srbije o ruskoj nafti i plinu, ali i podrške u međunarodnim organizacijama vezanim za status Kosova.

Političke igre 

Dakle, kako opravdati neuvođenje sankcija RF i to posebice nakon dolaska novog američkog veleposlanika Christophera Hilla u Beograd, posjete tri senatora Aleksandru Vučiću, te u sklopu posjete Karen Donfried, (24.travnja), pomoćnice državnog tajnika SAD za Europu (šefice Bidenovog povjerenika za ZB Gabriela Escobara), ključno je pitanje u Vučićevom kabinetu. (Moguće je da je uvodno spomenuti ruski zrakoplov sletio u Beograd upravo uoči Vučićevog sastanka s Donfried…!?)

Što se tiče gospodarskog pogleda na taj „Vučićev izazov“, ističemo da je Srbija ovisna o ruskom plinu. Naime, činjenica jeste da je Naftna industrija Srbije (NIS) prodana Rusima, koji sada imaju 56,15% udjela a koje je u vlasništvu tvrtke Gazprom Neft. Međutim, portal Demostat, je u nedavnom tekstu naveo da je azerbejdžanska kompanija Sokar zainteresirana za preuzimanje većinskog paketa NIS-a i da je u kontaktu s Vladom Srbije, ali i Gazprom Neftom.

Indikativno je da su taj poslovni potez „amenovale SAD-e“.

S druge je strane, šef Delegacije EU u Srbiji – Emanuele Giaufret (Žiofre) izjavio da je EU usvojila peti paket sankcija RF, ali uz izuzetke, među kojima je i Srbija – a što za nju znači (do daljnjega) sigurno opskrbljivanje s naftom. Podsjetimo, prethodno je EK donijela odluku da od 15. svibnja prestaje opskrbljivati Srbiju ruskom naftom preko svojih kanala / dobavnih pravaca („Jadranskog naftovoda“).

Dakle, kada (i ako) Azerbejdžanci preuzmu ruski paket dionica NIS-a, Srbija će „odahnuti jer RF nema investicije u Srbiji – gdje bi radnici ostali bez posla, a u obvezi je da uvede sankcije RF – jer je čak 65% srbijanskog gospodarstva povezano s EU“.

Naravno u političkom smislu, Srbija se oslanja na Rusiju – zbog zaštite njenih interesa oko Kosova u UN, te iako je već tri puta u UN glasala „protiv“ RF (1. – Rezolucija o osudi ruske agresije na Ukrajinu; 2. – Rezolucija kojom se od RF zahtijeva trenutni prekid rata u Ukrajini i 3. – Rezolucija za isključenju RF iz Vijeća UN za ljudska prava (UNHCR)), Srbija je izričita u tome da podržava samo odluke koje se ne odnose na sankcije.

No, naravno moguće je da su ti „lakši“ potezi Srbije povučeni i uz privolu / suglasnost , odnosno konzultaciju s RF!?

S druge strane, Europski parlament je najavio da će do srpnja usvojiti rezoluciju u kojoj će Srbiju opomenuti da vanjsku politiku treba uskladiti s politikom EU. Naime, Republika Srbija je kandidat za članstvo EU, a osim toga su europski zastupnici zabrinuti zbog širenja dezinformacija o ruskoj agresiji protiv Ukrajine u srbijanskim medijima, te zbog drugih ruskih hibridnih prijetnji.

Otkriće New York Timesa (NYT) baca novo svjetlo na ulogu Srbije u naoružavanju Ukrajine: Moskva zna da SAD streljivo za Ukrajinu kupuje i u Srbiji

Dakle, SAD su ovih dana odobrile prodaju tzv. nestandardnog streljiva (streljivo sovjetskog tipa) Ukrajini u vrijednosti od 165 milijuna dolara. Ova odluka Ukrajincima je priopćena tijekom posjeta američkog šefa diplomacije Antonya Blinkena i ministra obrane Lloyda Austina Kijevu, prošlog vikenda.

Nadalje, kako piše NYT, Amerikanci većinu streljiva koje šalju u Kijev imaju u vlastitim zalihama, ali se oslanjaju i na dobavljače iz istočne Europe, kako bi tamo mogli obnavljati zalihe – sovjetskog tipa streljiva.

Naime, Ukrajina je još ranije zatražila da joj SAD proda niz tipova sovjetskog streljiva, uključujući granate za topove, automatske bacače granata, minobacače, rakete za višecijevne bacače raketa… Razlog za to je olakšavanje djelovanja ukrajinskih snaga – s obzirom na to da su uvježbani u uporabi tog oružja.

U tom je sklopu posebno važno osigurati trajni dotok takvog oružja.

Nadalje NYT piše da je SAD počeo intenzivno kupovati takvo oružje i streljivo nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. na njujorški WTC, kako bi njime opremao partnere u Afganistanu, Iraku i Siriji i na drugim lokacijama, gdje se vojske i policije oslanjaju na naoružanje iz sovjetskog doba.

U tom je kontekstu navedena i jedna od američkih tvrtki koja može, između ostaloga, izraditi “sovjetsko” streljivo a to je Ultra Defense iz Tampe na Floridi, koja u tim poslovima surađuje s proizvođačima oružja u BiH, Srbiji, Slovačkoj, Češkoj, Rumunjskoj i Bugarskoj. U Srbiji je to dio kompleksa Zastava u Kragujevcu. NYT tvrdi da te države osiguravaju 90% “sovjetskog” streljiva koje kupuju Amerikanci.

Dakle, „Srbija slanjem streljiva Ukrajini zapravo posredno radi protiv RF, tako da je moguća prodaja streljiva, a vjerojatno i drugog naoružanja za obranu Ukrajine, razlog usporavanja izolacije Srbije od EU – zbog neusklađivanja vanjske politike“, poentira NYT.

Nadalje NYT, tvrdi da je Moskva sigurno upoznata sa sudjelovanjem Srbije u naoružavanju Kijeva, ali je vjerojatno prisiljena to „samo primiti na znanje“ jer je svjesna da ne može zaustaviti Vučića u tom poslu – koji mu je „olakšica“ za politiku nenametanja sankcija RF.

Dakle, opet ostaje otvoreno pitanje koliko još dugo Aleksandar Vučić može balansirati sjedeći „na dvije stolice“…

Istovremeno teče i modernizacija ukrajinskog arsenala dostavljanjem novih tipova naoružanja prema NATO standardima, uz što teče i obuka ukrajinskih trupa. Tako na neidentificiranoj lokaciji u Poljskoj ukrajinski topnici uvježbavaju korištenje američkih haubica kalibra 155 milimetara i dometa do 40 kilometara. Naime, SAD i partneri, nakon što se Ukrajina obranila od prvog ruskog napada, postupno uvode i “standardno NATO streljivo”, kako bi primjerice smanjili zavisnost od Srbije, te tako mogu iskoristiti „prepuna“ NATO-va skladišta u Europi. Navedeno je važno i u svjetlu očekivanog nastavka sukoba, a i kasnijeg uređenja sigurnosne arhitekture na prostoru Ukrajine i Crnog mora.

Nova željezna zavjesa / Marionetski režimi

Ujedno, reagirajući na nedavnu izjavu Aleksandra Vučića – za britanski Financial Times da neće uvoditi sankcije RF – usprkos pozivima EU, na Twitteru su reagirali Aleksandar Olenik, odvjetnik i budući zastupnik Koalicije Vojvođani i Nenad Čanak, lider Lige socijaldemokrata Vojvodine (riječ je o jedne dvije ne-velikosrpske stranke u srbijanskom parlamentu!) sljedećim navodima:

„Ovako sami sebi uvodimo sankcije i postavljamo se iza nove željezne zavjese, u Sibir, u gulag. Ako se ostvari, a ne bi bilo prvi put…, naš europski put je završen“ – napisao je Olenik.

„Putinova Rusija postavlja marionetske režime na okupiranim teritorijama (Južna Osetija, Abhazija, Pridnjestrovlje, Krim, Donbas…), planeta je na ivici nuklearnog rata… Srbiji su prošli put Zapadnjaci uveli sankcije zbog ljubavi prema zločincu u Beogradu (Miloševiću), a ovaj put će zbog ljubavi prema zločincu iz Moskve (Putinu)“ – napisao je Čanak.

Pogled iznutra na Republiku Srbiju

Ovdje ćemo iskoristiti neka posebna „insajderska“ zapažanja dr. Ivana Videnovića, profesora na Beogradskom sveučilištu i konzultanta u Međunarodnoj agenciji za nuklearnu energiju, kako bi dobili uvid u recentno političko stanje u Srbiji a koja je iznio Tamari Nikčević, vrhunskoj novinarki podgoričke Pobjede.

Dakle, Videnović je na pitanje o pregovorima predsjednika Vučića s „liberalom“ Draganom Đilasom ujedno i na moguću marginalizaciju „otvorenog rusofila“ Ivice Dačića – glede formiranja vlasti u Beogradu i na nacionalnoj razini, iznio da su Vučić i Đilas dvije frakcije zajedničke velikosrpske ideologije (čime nam je razbio postojeće iluzije o Đilasu „kao novom Đinđiću“). Dodao je: „nema tu reformskih ideje niti nove politike… Vučić i Đilas vlasnici su naizgled sukobljenih medijskih imperija, a zapravo podjednako neprijateljskih prema idejama regionalnog pomirenja i integracije, europskog liberalizma, solidarnosti, vladavine prava i otvorenog tržišta novca i kapitala“.

Nadalje je Videnović iznio da je za Srbiju potreban „duboki rez kroz lažne narative koji su sadržani u četiri pitanja a to su:

1. članstvo Srbije u NATO / EU;
2. sankcije Rusiji;
3. genocid u Srebrenici i
4. priznanje faktičkog postojanja Kosova nezavisnog od Srbije“.

Glede tih pitanja Videnović je iznio sumnju da Vučić posjeduje hrabrost za suštinski iskorak prema Zapadu, odnosno za potvrdan odgovor na spomenuta ključna pitanja za Srbiju.

Dodao je i da u poplavi nevolja koje su posljednjih godina zadesile svijet, Zapad potiskuje demokratska načela, pa razgovara makar s onima za koje se nada da mogu proizvesti i isporučiti neophodne rezultate, dodavši „ovo je trenutak koji opredjeljuje budućnost Srbije u idućih pedeset godina i htjeli mi to ili ne, odluku o tome donijet će Vučić“.

U vezi odnosa prema ruskoj agresiji na Ukrajinu Videnović je iznio da je „srbijansko društvo zatrovano vlastitom propagandom, vlastitim post-traumatskim poremećajem, košmarima razrušenog Vukovara, opsade Sarajeva, bombardiranja Dubrovnika, genocida u Srebrenici, pokolja u istočnoj Bosni“, te da su srpske političke elite, negiranjem i lažima, preuzele Miloševićeve zločine i poraze na sebe. Dodao je i umjesto da budu snaga moralne distance od vremena najvećeg zla i sramote u srpskoj povijesti, one su postale njihovi apologeti!

Glede „lika i djela“ Zorana Đinđića, dodao je kako se nijedna politička elita nakon njega nije htjela baviti apostrofiranim „srpskim poremećajima“.

Iznio je i da su Vojislav Koštunica i Vučić te „poremećaje“ poticali i održavali, „dok je Boris Tadić, uvidjevši da je liječenje bolno i opasno, odlučio pacijenta (Srbiju) ostaviti neliječenog, pa je bolest recidivirala u akutno patološko stanje, koje je ovih dana dovelo do slavljenja rušenja ukrajinskih gradova i ubijanja civila po ulicama“. „Tako je Beograd tri puta – od 24. veljače, proklet slavljenjem ruskih polja smrti po Ukrajini, s time da je suština toga radovanja krvoproliću u Ukrajini, u tome što se u postupcima Putinove Rusije prepoznaje obrazac rušenja i smrti iz Miloševićeve Srbije. Sijevnulo je bratstvo u zločinu i konačno je dočekano buđenje Rusije i priključenje zajedničkom napadu na temelje humanog poretka.“

Videnović je zaključio svoj pogled na bivšu i sadašnju Srbiju riječima kako ona živi na „radikalskoj politici – rupe na europskom tepihu“, pri čemu neuračunljivo odbija članstvo u NATO-u, podgrijavajući taj stav lažnim narativima o „tisućama žrtava“ NATO bombardiranja 1999., čime Srbiju, stavlja u položaj europske Kube ili nezaštićenog ruskog nosača aviona u unutarnjem dvorištu NATO, što dugoročno implicira, u eventualnom sukobu, njeno potpuno ekonomsko, infrastrukturno i ekološko uništenje!“

“Srbija bi mogla biti zaboravljena”

Cameron Munter, umirovljeni američki diplomat koji je u Beogradu bio veleposlanik od 2007. do 2009, ukazao je u intervjuu za Glas Amerike da bi odstupanje od zapadnih vrijednosti Srbiju i njene građane, kako je naveo „moglo otjerati u zaborav“. Dakle, on smatra da je pred Srbijom odluka o tome – na kojoj strani svjetske realnosti će se naći, u kontekstu ruske invazije na Ukrajinu.

Iznio je i kako je potrebno da građani i čelništvo Srbije izaberu kakvu državu žele: autoritarnu – koja se obračunava s medijima, bez oporbe i suštinski suglasnom s bezrazložnim i neopravdanim napadom Rusije na Ukrajinu, ili da žive europski život, a “ako ne uspiju, mislim da ih nitko neće kazniti. Jednostavno će biti zaboravljeni“, zaključio je Munter.

Podsjećamo da je Munter bio diplomatski predstavnik SAD-a u Srbiji kada je napadnuto i zapaljeno američko veleposlanstva (kao i hrvatsko), tijekom prosvjeda povodom proglašenja nezavisnosti Kosova, s time da već godinama nitko za to nije odgovarao, a prema Munteru „sudski proces djeluje kao da je u blokadi“.

MOGUĆI ZAKLJUČAK

S obzirom na to da često problem nije tamo gdje ga vidiš nego odakle ga promatraš, zanimljivo je gledanje najveće svjetske sile na mogućnost izazivanja rata na Zapadnom Balkanu, od strane RF – posredstvom Srbije.

Naime, ne treba sumnjati u spremnost Rusije da isprovocira krizu, pa čak i rat na ZB, zato što je ona tu spremnost otvoreno pokazivala i do sada. Štoviše, njeno gubljenje ratnog ritma u Ukrajini, a naročito ekonomska izolacija – čine je opasnijom za ZB i to više nego ikada ranije.

Dakle, SAD sigurno znaju tko je i radi čega likvidirao Zorana Đinđića, Olivera Ivanovića, je li otrovan vođa sandžačkih Bošnjaka Muarem Zukorlić, što je bilo s nedavnom prometnom nezgodom političara Rasima Delića i s pripremanjem atentata na Dicka Martya u Švicarskoj, tko puca po kosovskim policajcima na sjeveru Kosova, tko prijeti bombama u školama i institucijama CG… – radi li se aktivnostima – špekulirajmo – običnih kriminalaca, srpske mafije, BIA-e, Crne ruke ili…, a da ne spominjemo saznanja koja imaju o političkim aktivnostima i opstrukcijama („Vučićevog“) Milorada Dodika i („Erdoganovog“) Bakira Izetbegovića u BiH.

Oni također znaju da je Prvi svjetski rat izazvao srpski, a Drugi njemački velikodržavni projekt.

Znaju i to da je agresija na Ukrajinu plod velikoruskog nacionalizma, pa se moguće čini da je oprez razlog što SAD nastavljaju s politikom, da malo ironiziramo, „hranjenja krokodila mesom nadajući se da će postati vegetarijanac“.

No, takva zapadna politika trpi brojne prigovore, pa tako novosadski politički analitičar Dinko Gruhonjić, glede „Vučićevog lova u mutnom (pri čemu je presvučen – malo u ruskog, a malo u američkog trojanskog konja)“, tvrdi sljedeće: „Ako se Zapad, odnosno prije svega Washington i Bruxelles ne dozovu pameti, i zaista se ne uozbilje, i prestanu tretirati Vučića kao nekakvog faktora mira i stabilnosti te ako nastave igrati tu igru s njime, ja se ne bih čudio da se zapali BiH, Crna Gora, a možda i Kosovo”!

U prilog tom Gruhonjićevom pesimizmu ističemo i da je predstavnica Srbije na Eurosongu, ovih dana izazvala lavinu negativnih reakcija – među proeuropskim Srbijancima, s obzirom na to da je pozirala ispred stola u obliku slova Z, u produkciji / režiji državne televizije (RTS), čime se Srbija medijski svrstala uz RF (u kontekstu ruske agresije na Ukrajinu)!

Nova crnogorska Vlada

Osim navedenoga, indikativno je da je Zapad (opet) „amenovao“ novu crnogorsku Vladu – na čelu s Dritanom Abazovićem, koja je već prozvana „Vladom na dvije vode“, jer se sastoji od polovice prozapadnih ministara, dok drugu polovicu vlade čine proruski, odnosno prosrpski („Vučićevi“) ministri.

Navedeno se ipak može smatrati pozitivnim iskorakom, s obzirom na saznanja da je prethodna, tzv. „klerofašistička“ vlada (oformljena u Ostrogu – manastiru SPC-a), Zdravka Krivokapića bila „podržana“ od strane Angele Merkel, a što se u zadnje vrijeme iščitava kao da je bila podržana od strane Vladimira Putina.

O autoru

* Tonči Mirić završio je Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, bivši je djelatnik hrvatskog sigurnosnog sustava, te analitičar specijaliziran za Balkan, i države bivše Jugoslavije. Područja interesa: međunarodna politika / odnosi, geopolitika, vojna pitanja i strategije.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr