Kaschuta: Je li konzervativcima danas uopće ostalo išta za konzerviranje?

Kao konzervativci, jedno od najvažnijih pitanja s kojima se danas susrećemo je: Što se može sačuvati? Sve veći broj ljudi počinje shvaćati da odgovor nije: ono što prije prije deset godina bile liberalne pobjede.

Naše oblikovanje problema je do ove točke bilo gotovo isključivo usredotočeno na dimenzije kao što su suvereni pojedinac, sloboda i “nemoj me gaziti” (op. prev. libertarijanski moto). To je razumljivo ako ste autsajder, ali to je u konačnici strategija čiste obrane. Željeti biti pušten na miru kako bi prakticirao blasfemiju protiv hegemonističkog moralnog poretka Režim naravno neće tolerirati, piše Alex Kaschuta za The European Conservative.

Moramo shvatiti da ljevica štuje čistu autonomiju. Svaka vaša odanost rodbini i rodu, svakoj instituciji, svakoj tradiciji, svakoj kategoriji koju koristite da biste razumjeli svijet je uvreda za čistu autonomiju. Vaše molbe za slobodom ljevici zvuče nesuvislo.

Što, želite da sloboda bude neslobodna? Želite li slobodu da se vežete za opresivne, arhaične institucije? Da se vežete za ograničene koncepte roda i seksualnog izražavanja?

Igra je namještena

Staro uokvirivanje koje dijeli politiku između individualizma koji se bavi slobodom i kolektivizma koji se bavi jednakošću je plašt koji prikriva činjenicu da su i ljevica i desnica prakticirali isto obožavanje autonomije – jedni samo malo zaostaju, ali uvijek, uvijek sustignu druge. Igra je namještena. Mi gubimo.

Ako bi uloga konzervativizma trebala biti više od uloge negativca u trajnoj revoluciji ljevice i lijepog gubitka na svakoj fronti, svaki put; mora postojati jasna slika o tome kako bi poboljšanje izgledalo izvan okvira ljevice. Dakle, željela bih predložiti novi okvir.

U ekonomiji, ‘tragedija zajedničkog dobra’ odnosi se na situaciju u kojoj pojedinci, koji imaju otvoren pristup zajedničkom resursu bez zajedničkih pravila o tome kako ga koristiti, djeluju prema vlastitom interesu, što dovodi do konačnog iscrpljivanja tog resursa. Uobičajeni primjer su javni pašnjaci, koji se u Britaniji nazivaju i zajedničkim posjedom. Ako pašnjak pase svačija stoka, a nitko ga ne održava, uskoro će biti pretjerano ispašen i uništen.

Postoje i druga područja ljudskog života za koja vjerujem da ih je najbolje promatrati kao zajednička dobra, kao novonastala, kritična društvena dobra sklona bezbrižnom uništavanju neodrživim korištenjem, manje opipljiva od pašnjaka, ali na mnogo načina mnogo važnija u našim svakodnevnim životima.

Nematerijalna zajednička dobra

Promatranje bilo pojedinca bilo određenog kolektiva ne nudi cjelovitu sliku naše trenutne ili potencijalne disfunkcionalnosti ili poluge koje imamo na raspolaganju za poboljšanje. Vjerujem da se većina dekadencije događa u prostoru između, u mreži koja nas sve povezuje ili u tome ne uspijeva.

Nematerijalna zajednička dobra, vjerujem, nude novu perspektivu onoga čime bismo mi, kao konzervativci, trebali upravljati, izvan binarnosti pojedinca naspram kolektiva.

Najlakši način za razumijevanje nematerijalnih zajedničkih dobara je da oni stvaraju našu društveno zadane postavke. To proizlazi iz odnosa, tehnologija i poticaja prisutnih u tom društvu. Uvijek je potreban napor da se prijeđe zadana vrijednost, a što god zadana vrijednost bila, većina će je ljudi “izabrati”.

Dat ću vam nekoliko primjera:

Zajednička pozornost

Matt Crawford piše u svojoj iznimnoj knjizi, The World Beyond Your Head, o našoj zajedničkoj pozornosti. O učinku da svaka vidljiva površina i zaslon oko nas pište i bljeskaju, zavodeći primitivne dijelove našeg mozga sve primamljivijim i neizbježnijim signalima. Problem je u tome što je pozornost duboko upletena u djelovanje, s našom sposobnošću da budemo potpuno ljudski, te se ona prodaje i troši, kaotično, nekontrolirano na svjetlucavim widgetima i sve složenijim automatima za igre na sreću.

Ovo je samo jedan primjer područja koje su i libertarijanska desnica i liberalna ljevica prepustili bogovima autonomije. Ima ih mnogo više.

Zajednička hrana

Drugo je naša zajednička hrana. Živim u istočnoj Europi, gdje je situacija pitoma u usporedbi sa SAD-om, ali iako je još uvijek mali, postotak stanovništva koje se mora gegati kao sredstvo pogona eksplodirao je. Svake godine, sve veći i veći postotak trgovina mješovitom robom prepun je novih tehno-kulinarskih čuda koja sadrže pravu količinu slatkog i slanog, postižući pravi omjer kukuruznog sirupa i industrijskih sjemenskih ulja. Ova modificirana hrana ne samo da deblja, ona je jedva hrana. Naš odnos s njom je kao da smo njezin plijen.

No budući da je moj fokus danas na obitelji, želim istaknuti jedno od naših najkritičnijih zajedničkih dobara kojim se najlošije upravlja: naše odnose.

Zajednički odnosi

Razmotrite čin pronalaska muža. On ne pada s neba, ne dostavlja ga Amazon. Udvaranje je vrlo nestabilno, potrebni su mu vrlo specifični uvjeti. Treba postojati dovoljno ljudi za selekciju, koji se mogu dovoljno svidjeti jedni drugima da odluče da bi provođenje cijelog života zajedno bilo prihvatljivo. Moraju govoriti barem jednim zajedničkim jezikom i dijeliti barem temeljni skup vrijednosti. Trebaju vjerovati u instituciju braka. I možda ne vjeruju da će imanje djece uzrokovati spontano samozapaljenje polarnih medvjeda.. Ovo okruženje, ekosustav braka i djece, i sva tehnologija i poticaji oko toga su zajedničko dobro.

Biranje supružnika iz internetske baze podataka prema određenim parametrima zvuči kao povećanje učinkovitosti, kao napredak, ali to je značilo učinkovito brisanje čitave podstrukture ponašanja i ravnoteže od kojih je svako imalo svrhu i bilo je organski usklađeno s ljudskom prirodom. U sadašnjem sustavu, nekolicina sretnika bit će vrlo sretna, a velika masa će se izgubiti u komoditiranoj slomljenosti srca ili iluziji da su fundamentalno nepodobni. Upotreba istog sučelja za pronalaženje supružnika kao i za naručivanje sendviča može utjecati na vaše mišljenje o vezama, tko bi rekao?

U isto vrijeme, pod vladavinom čiste autonomije, opet, izravno i neizravno, koju guraju i ljevica i desnica, jednostavan čin zajedništva izvitoperen je do neprepoznatljivosti jer je svaka prethodno dogovorena norma sada izborna. Vaša jedina misija – vaš jedini imperativ – je introspekcija, istraživanje vaših želja u ovom trenutku i s mjesta duboke autentičnosti davanje pristanka.

Robovanje onima koji su sposobni manipulirati i stvarati želje

Problem, i tajna koja bi ovdje odala igru, je da naše želje nisu naše. One se pojavljuju bez pomoći tajanstvenog malog homunkulusa koji upravlja nama iza naših očiju. One proizlaze iz naših međusobnih veza, naše kulture, naših obveza i naših hijerarhija. Jednom kada se te veze prekinu, neki bi mogli biti oslobođeni da posegnu za zvijezdama, ali većina je vjerojatnije zavedena sve dubljom jamom.

Trenutačna putanja u našim odnosima i drugim nematerijalnim dobrima jest tehnološka brazilizacija. Nekolicina pobjednika u ovoj igri, oni zgodni, supersavjesni, već bogati, sretno unovčavaju svoje dobitke, a ispod njih se otvaraju prostrane favele koje nude limbička golicanja za plebs. Možda ste i sami za sada imuni na njihove čari, ali kvantiteta je kvaliteta sama po sebi, takav juriš porobljavanja upakiran kao zabava, ili kao identitet, još nismo vidjeli.

Izjednačavanje slobode sa stalno rastućom autonomijom da istražujemo i slijedimo svoje autentične želje znači robovanje onima koji su sposobni manipulirati i stvarati te želje. Krajnje stanje štovanja autonomije i ljevice i desnice je ropstvo državi. Niti jedan čovjek nije otok, a menadžerska superstruktura to zna. Ako se stvari nastave ovim putem, jedina stvar koja će nam uskoro biti zajednička je naša ovisnost o državnom/korporacijskom behemotu.

Uvjeti za stvaranje uspješnog društva

Sada, jedino što još stoji na putu polaganog porobljavanja je nastavak postojanja funkcionalnih nematerijalnih zajedničkih dobara u sve manjim dijelovima društva. Neće još dugo biti tako. Razmotrite uvjete koji zapravo stvaraju uspješna društva, red, djecu, generacijski prosperitet. Jedva možemo držati upaljena svjetla.

Ovo je naš izazov. Da, ovaj način gledanja na svijet dodaje još kompleksnosti, nedostaje mu jednostavan šarm i miran put do neuspjeha tipa “nemoj me gaziti”, vođen je vrijednostima, nije neutralan, poznaje dobre stvari i izbjegava loše stvari, sa sobom donosi nove načine neuspjeha. Ako smrdi na paternalizam, dobro je, vaša osjetila rade.

Nema neutralnog terena koji bi se ponovno osvojio, jer ga nikada nije ni bilo. Svaki režim je, na svoj način, teokracija. Kako bismo zaštitili i oživjeli naša nematerijalna dobra, prvo se moramo složiti da su vrijedna spašavanja.

*Alex Kaschuta je pisac, kulturna kritičarka i voditeljica podcasta iz Transilvanije, Rumunjske. Njezini su tekstovi objavljivani u New York Postu, American Mindu, IM-1776 i drugim medijima. Voditeljica je Subversive Podcasta i piše za svoju Substack publiku i razne druge publikacije. Također je bila govornica na nedavnoj konferenciji Instituta Danube, “Povratak i transformacija geopolitike” i  konferenciji u Bruxellesu “Nacionalni konzervativizam.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.