„U glavni grad Srbije ovih dana je stigao monstrum”, piše Mihael Martens za Frankfurter Allgemeien Zeitung, skraćeno FAZ: „To je bar dojam koji imaju konzumenti srpskih medija. Monstrum se, prema njima, zove Herta Müller. Ona je odrasla u susjednoj Rumunjskoj i dobitnik je Nobelove nagrade za književnost. Herta Müller je ove godine bila počasni gost beogradskog Sajma knjiga, a običaj je da se takvi posjetitelji predstavljaju publici u Jugoslavenskom dramskom kazalištu – na taj način su već Beograđanima predstavljeni i Joseph Brodsky, Czesław Miłosz i drugi. Takve priredbe spadaju u vrhunce kulturnog života glavnog grada, a više stotina mjesta u kazalištu bilo je ispunjeno do posljednjeg mjesta – i dvostruko veća dvorana bi bila puna.“, piše dw.com.
„No, ako je vjerovati većini medijskih izvještaja, to predstavljanje je propalo. Beogradski list Politika, od 1904. obvezne novine srpstva, a o kojima je Lav Trocki još 1913. napisao ono što vrijedi i danas, naime, da taj list plaća Vlada, je objavila naslov: Dobitnica Nobelove nagrade zloupotrebljava gostoprimstvo Beograda. To je još bila najumjerenija reakcija”, piše FAZ.
U nastavku nabrajaju naslove o nastupu nobelovke koje su objavili Večernje novosti, Informer, Srpski telegraf, te Kurir („Kćer SS oficira pljuje SPC i Srbe”).
„I srpski ‘domoljubni’ pjesnici i mislioci su se javili za riječ. Emir Kusturica, dobitnik zlatnih, srebrnih i ostalih palmi, lavova, globusa, cezara et cetera, post festum je primjetio da bi bilo bolje da je Herta Müller bila pozvana na sajam automobila ili vojnu paradu nego na književni festival. Kusturica – rođen u Sarajevu, a danas srpski šovinist po opredjeljenju, koji samoutvrđenu manjkavost svog muslimanskog porijekla iz Bosne već godinama pokušava kompenzirati srbovanjem i javnim idolopoklonstvom Radovanu Karadžiću, vođi bosanskih Srba osuđenim pred Haškim sudom, primijetio je čak da se poslije riječi Herte Müller i Alfred Nobel sigurno okreće u grobu.”, piše FAZ, a prenosi dw.com.
„Onaj koji za devet godina povede četiri rata, tko stvara groblja sa pragmatizmom nekoga tko asfaltira ulice, koji je naviknut ubijati kao da ispija čašu vode, nije netko do koga se može doprijeti riječima”. Kao su-voditelj književne večeri u Beogradu, novinar FAZ-a Mihael Martens je upitao gošću da li i dalje stoji iza tih riječi. Ona je odgovorila potvrdno, hrabro spomenuvši „patnje koje su Srbi nanijeli sebi i drugima”, kao i „užasan nacionalizam” za koji je, kako smatra odgovorna i Srpska pravoslavna crkva. Kada je rekla kako su Srbi sami sebi nanijeli veliku patnju i da sada s tim moraju živjeti i dodala da “kada pogledam žene iz Srebrenice i dan danas mi to slama srce”, prvi posjetitelji su počeli napuštati dvoranu. Književnica nije pala u iskušenje govoriti ono što bi većina u dvorani željela čuti: “Toliko toga se dogodilo, takva patnja je nanesena Bosni i Kosovu, a tu je bio i taj snažni nacionalizam u kojem je sudjelovala i Pravoslavna crkva“.
To je odmah izazvalo veliku reakciju publike. Opisavši kako su posjetitelji počeli negodovati i napuštati dvoranu, FAZ spominje da u Srbiji „nisu samo Srbi uljuljkani u agresivno samosažaljenje Kusturice ili razbijačko novinarstvo kojem kulja pjena na usta” i navodi primjere jednog „liberalnog publicista” koji primjećuje da su se „Srbi fino raskomotili u kutku povijesti rezerviranom za žrtve” – a onda je došla „ta Njemica, pri tome dobitnica Nobelove nagrade, koja kaže: Srbi su krivi za sve što ih je snašlo na kraju 20. vijeka, a među njima posebno – Srpska pravoslavna crkva”.
„Beograd ključa”, piše Marko Martin za list Die Welt o istoj temi: „Mnogi slušatelji na predstavljanju Herte Müller su bili ogorčeni, tisak blizak vladi je zapjennjen, a kako se to slaže sa „proeuropskom” orijentacijom Srbije? Beograd je, kako to blogeri koji putuju svijetom jedni od drugih prepisuju, sada novi Berlin kada je riječ o partijama i zabavama, pri čemu je zapravo samo majušna ulica Braće Krsmanović na ušću Save nešto kao minijatura berlinske Friedrichshain-Kreuzberg. Jednoj kavani krštenoj po njemačkoj prijestolnici, kao da je zaista kumovala berlinska opuštenost, dok u susjednom klubu postoji neka vrsta zaštićenog prostora u kojem se održavaju mali pop koncerti ili debate LGBT zajednice. Ali njihovi sudionici djeluju često uznemirujuće krhko.”
Jer, nedaleko čekaju testosteronske grupice ćelavih i kuglastih glava u Adidas-trenerkama da bi u takozvanom Beogradu na vodi – koji je beogradski centar Berlina – pokupili taksijem one imućnije: onu Jeunesse dorée mladež koja očigledno zarađuje više od prosječnih 300 eura mjesečno i u novim udobnim i zaklonjenim kafićima srče svoj Latte Macchiatto pri čemu žene u ogledalima od poda do plafona promatraju svoje jedre usnice, koje su ovdašnji plastični kirurzi pretvorili u pačje kljunove i permanentno se pridržavaju za bicepse svojih mlađahnih muških pratitelja. Lijepo bi bilo znati što su njihovi očevi radili za vrijeme ratova koje je raspirio Milošević; kako su uspjeli da dođu do svog bogatstva usred ovog ojađenog društva“.
“Ironija povijesti je da su Miloševićevi propagandisti iz Beograda (među kojima je bio i aktualni predsjednik Aleksandar Vučić) nekoć tvrdili da Srbija brani kršćansku Europu od muslimana, a danas se u centru Beograda izvodi veliki građevinski projekt s podrškom iz Abu Dhabija”, završava Die Welt.
