Sluga Božji Aleksa Benigar rođen je kao Franjo Benigar 1893. godine u Zagrebu. Otac mu je bio profesor matematike na čuvenoj Gornogradskoj gimanziji, gdje je Franjo i položio malu maturu zajedno s Miroslavom Krležom. Gimnaziju je završio u Varaždinu, a teologiju studirao u njemačkim učilištima Dorsten i Paderborn. U Rimu je 1929. obranio doktorsku disertaciju, a kod obrane su bili prisutni i budući kardinali Alojzije Stepinac i Franjo Šeper.
Iste godine je po svojoj želji otišao kao misionar u Kinu i ostao tamo dvadeset i pet godina. Bio je profesor teologije i sudjelovao u obrazovanju stotina mladih kineskih katoličkih svećenika. Dolaskom komunista na vlast u Kini je proživljavao teško razdoblje, a godine 1954. protjeran je iz Kine zajedno s velikim brojem drugih katoličkih svećenika.
Umro je u Rimu na glasu svetosti 01. studenoga 1988. u devedeset i šestoj godini života i za njega se vodi proces kanonizacije proglašavanja blaženikom.
Iza Alekse Benigara je devedeset i pet godina plodnog života franjevca, svećenika misionara, profesora, teologa, duhovnog vode i ispovjednika, te kod nas nadasve poznatog biografa blagopokojnog kardinala Alojzija Stepinca. S. Celina Sersali i pokojni o. Bonaventura Duda predočili su u knjizi duhovnu ostavštinu o. Alekse Benigara na takav način da već i površnom čitatelju otkriva izuzetno bogatstvo jednog neobičnog i zauzetog života (C. Sersale – B. Duda, Padre Alessio Benigar, ofm. Un’autobiograjla postuma, Quasar, Roma 1993) .
U uvodu, podnaslovljenom “čemu ova knjiga”, autori kažu: “da se ne izgubi spomen na čovjeka koji je, umrijevši skoro kao stogodišnjak, nadživio mnoge koji su ga poznavali, i još više, jer se nalazimo pred otajstvom duše koja se svojevoljno ovila tišinom i skrovitošću” (str. 7). Iako sam nije želio ništa iza sebe ostaviti, mnogi su sačuvali dokumente, uglavnom pisma koja im je pisao. To je u prvom redu o. Vendelin Vošnjak, u svoje vrijeme njegov provincijal, ali i članovi njegove obitelji, redovničke zajednice, subraća redovnici i prijatelji. Iz ovih “fragmenata” autori su složili pravu autobiografiju, jer “pisma su izlijevanje duše, osobito kad su napisana spontano, bez prethodnih primisli”.
Ako je istina da pisma otkrivaju dušu, onda nam pisma, koja su okosnica Benigarove “autobiografije”, otkrivaju dušu čovjeka Božjeg, dušu čovjeka, redovnika i svećenika koji se cijelim svojim bićem uputio Kristu, svojem Gospodinu. Otkrivamo čovjeka koji je doslovno poslušao Krista i nakon obavljenog veličanstvenog životnog poslanja, odlazi u kut govoreći: “Samo sam sluga beskorisni”. Vidi se to i u kratkome “curriculum vitae”, kojega je napisao na želju sestre Ivanke, gdje vrlo pažljivo izbjegava svako naglašavanje vlastitih djela.
Ugrubo rečeno, Benigar je prvih 36 godina proveo uglavnom u Hrvatskoj, drugih 25 kao misionar u Kini, a preostalih 35 u Rimu.
Već na početku rekosmo da je ova knjiga neobična – baš po izuzetnom duhovnom bogatstvu kojim odiše sama osoba fra Alekse Benigara, ali nije samo to njena vrijednost za ovaj trenutak našeg domovinskog kršćanskog življenja. Benigar je kroz svoj dugi život prošao kroz svakovrsne, obične i neobične situacije, od onih idealnih mladenačkih dana na Trsatu i u Fuldi, pa do tragedije Crkve u Kini i progonstva u vlastitoj domovini Hrvatskoj. Sve te situacije, osobito one najtragičnije, proživljavao je svom snagom ljudskih osjećaja i u svijetlu vjere u spasenjski značaj križa Kristova. Benigarove zabilješke, duhovni zapisi, kratka razmišljanja iz duhovnih vježbi, odlomci pisama rodbini, prijateljima, redovničkoj subraći i poglavarima, pravi su biseri autentične kršćanske, zapravo Kristovske, duhovnosti duše koja u često puta mučnom hodu ovom zemaljskom dolinom suza nikad ne zaboravlja svoj vječni cilj kojem je upravljena, i koja pod sve svoje nastojanje stavlja zajednički nazivnik: “Laus gloriae graiae Christi”.
Video sluga Božji Aleksa Benigar – svetac iz srca Zagreba
