Rusko državno odvjetništvo zatražilo je od suda u Moskvi da zločine Hitlerove Njemačke tijekom napada na Moskvu krajem 1941. i početkom 1942. okarakterizira kao genocid i odredi odštetu u visini 75 milijardi eura.
Tim zahtjevom rusko je pravosuđe poduprlo svoje političare u verbalnim obračunima sa Zapadom, a istodobno je ukazalo na to u kolikoj mjeri najteže pravne i moralne kvalifikacije gube težinu u nedostatku realnih mehanizama za provedbu odgovarajućih sankcija.
U optužnom prijedlogu navodi se kako je riječ o “poznatim i novootkrivenim zločinima njemačkih fašističkih zavojevača”, traži se da se oni proglase ratnim zločinom, zločinom protiv čovječnosti i genocidom te da se za njih odredi odšteta u visini 6,4 bilijuna rubalja, preračunato oko 75 milijardi eura.
Njemačke su postrojbe između listopada 1941. i siječnja 1942. bezuspješno pokušavale zauzeti Moskvu, a prema najnovijim navodima ruskog državnog odvjetništva, pritom je poginulo 26.000 ljudi.
Prepucavanja između Rusije i Zapada
Potez ruskog državnog odvjetništa posljednji je u nizu političkih, administrativnih i pravosudnih prepucavanja između Rusije i Zapada nakon ruskog napada na Ukrajinu. Rusija je prije nekoliko dana zatražila i odštetu od Poljske, navodeći kao razlog zasluge za obnovu Poljske nakon Drugog svjetskog rata. Predsjednik ruske Dume Vjačeslav Volodin zatražio je od Poljske 750 milijardi dolara kompenzacije na ime obnove Poljske, između ostaloga za izgradnju industrijskih postrojenja. Poljska je, tvrdi Volodin, “izdala povijesnu istinu”, a “sovjetski narod” platio je visoku cijenu za oslobađanje Poljske.
>Šef njemačkog BND-a kaže da Putin želi objavu rata zapadnom, liberalnom, demokratskom svijetu
Zahtjevi iz Rusije očito su svojevrsni odgovor na podršku Njemačke i Poljske Ukrajini, kao i cijelome Zapadu nakon uvođenja sankcija Rusiji, posebice nakon što je Međunarodni kazneni sud u Den Haagu u ožujku podignuo optužnicu protiv ruskog predsjednika Vladimira Putina zbog ratnih zločina u Ukrajini. Ubrzo nakon toga, Rusija je pokrenula istragu protiv tužitelja i sudaca Međunarodnog kaznenog suda, predbacujući im protupravni progon “nedužne osobe”.
U ovom trenutku upitna je provedbenost tih pravnih mjera i jedne i druge strane. Zasad ne postoje mehanizmi kojim bi se natjeralo Njemačku i Poljsku da plate traženu odštetu, niti je realno za očekivati da bi netko uhitio Putina i priveo ga u Den Haag. No te mjere imaju simboličnu vrijednost i stoga ih se valja shvatiti prvenstveno kao poruke kojima i jedna i druga strana ističe vlastitu moralnu nadmoć. Zasad od svih pravnih i administrativnih mjera najkonkretniji učinak imaju zapadne sankcije Rusiji i vojna pomoć Ukrajini.
Pokušaji utjecaja na javno mnijenje, genocid kao argument
Optužba za genocid protiv Njemačke uklapa se u ruski ratni narativ koji Ukrajinu, pa onda i sve njezine zapadne zaštitnike, nastoji prikazati kao fašističke, a u slučaju Njemačke gradi poveznicu između Hitlerove Njemačke i današnje njemačke politike. Rusija time pokušava posredno utjecati na javno mnijenje i u samoj Njemačkoj, poznajući njemačku osjetljivost kad je riječ o nacističkim zločinima i sklonosti njemačke politike i javnosti da se suoči s povijesnim posrtajima. Unatoč tome, iluzorno je očekivati da će Njemačka, uz sav osjećaj krivnje za tadašnji napad na Rusiju, sada prihvatiti najnoviju rusku pravnu kvalifikaciju tih događaja.
Teško da će ta optužba pogoditi Njemačku, ali neće ni obradovati njemačkog saveznog kancelara Olafa Scholza jer Njemačka, iako čvrsto stoji na strani zapadnih saveznika i Ukrajine, ima na umu svoju tradicionalnu povezanost s Rusijom i zabrinuta je za njezinu sudbinu.
>Rusija će u Vijeću sigurnosti UN-a optužiti Ukrajinu za ‘prljavu bombu’ u Kijev stigao njemački predsjednik
Sam pojam genocida, iako pravno prilično precizno formuliran, u praksi je rastezljiv i službena kvalifikacija nekog događaja kao genocida više je političko nego pravno pitanje. Stvar je u tome tko određuje što je genocid, jedna država ne može to sama, osim ako je riječ o samoinicijativnom priznanju vlastite krivice. Tim više što takve kvalifikacije, uz mogućnost odštete, nose sa sobom prvenstveno političke posljedice, poput rušenja međunarodnog ugleda, javnog kajanja i ponegdje unutarnjeg procesa katarze.
Slučajevi genocida utvrđuju se politički i pravno, često u uzajamnoj ovisnosti. Političko kvalificiranje genocida događa se u obliku deklaracija u parlamentu ili međunarodnih rezolucija, koje se potom pretvaraju u međunarodne i nacionalne pravne odredbe. Pravno se genocid sankcionira u okviru zakonskog akta koji predviđa odgovarajuće kazne.
Što je genocid?
Izraz “genocid” nastao je kombinacijom grčke riječi “genos”, koja znači pokoljenje, pleme, potomstvo ili narod i latinske “caedere” što znači ubijanje. Pojam genocida definiran je Konvencijom Ujedinjenih naroda o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Konvenciju je donijela opća skupština Ujedinjenih naroda 1. prosinca 1948., a na snagu je stupila 12. siječnja 1951. Do danas je Konvenciji pristupilo oko 150 zemalja, neke su godinama odgađale njezino prihvaćanje iz različitih razloga, među kojima su najčešće načelno stajalište da međunarodno pravo ne može biti nadređeno nacionalnom, ili iz pragmatičnih razloga zaštite vlastitih interesa.
>Milanović Litre tvrdi: HDZ blokira deklaraciju o Staljinovom genocidu nad Ukrajincima jer ju je predložila – oporba
Konvencija UN-a definira genocid kao “jedan od slijedećih postupaka, učinjen u namjeri djelomičnog ili potpunog uništenja neke nacionalne, etičke, rasne ili vjerske skupine: ubijanje članova skupine, nanošenje teških tjelesnih ili duševnih ozljeda članovima skupine, namjerno nametanje životnih uvjeta skupini pogodnih za njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje, uvođenje mjera usmjerenih na sprječavanje rađanja unutar skupine i nasilno odvođenje djece iz skupine u neku drugu skupinu”.
Sukladno konvenciji, kaznenim djelima povezana s genocidom, osim samog genocida, smatraju se i urota u cilju provedbe genocida, javno poticanje na genocid i sudjelovanje u njemu. Ratni zločin nije nužno genocid, a određeni zločini svrstavaju se istodobno u pravne kategorije ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, poput zločina Hitlerove Njemačke.
Problem provedbenosti
Pretpostavlja se da je slučajeva genocida bilo kroz cijelu povijest, ali njihovo pravno sankcioniranje započelo je tek u 20. stoljeću. Definicija genocida iz Konvencije UN-a primjenjena je tek devedesetih godina, u radu međunarodnih kaznenih sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruandu.
Prvi osuđeni za genocid bio je Jean Paul Akayesu, koji je 2. rujna 1998. pred Međunarodnim kaznenim sudom u Den Haagu proglašen krivim za genocid u Ruandi i osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu. Dva dana kasnije, također doživotnu kaznu na istom sudu dobio je bivši predsjednik ruandske vlade Jean Kambanda, prvi državnik osuđen za genocid. I zasad jedini, ako izuzmemo slučaj bivšeg predsjednika Gvatemale Efraína Ríosa Montta, koji je 2013. u svojoj domovini osuđen zbog genocida, ali je presuda poništena iz formalnih razloga, a Montt je umro prije obnove postupka.
>Srebrenica: prvi priznati genocid u Europi nakon Drugog svjetskog rata
Međunarodni kazneni sud u Den Haagu osudio je srpskog generala Ratka Mladića i još nekoliko osoba za genocid u Srebrenici koji se dogodio 1995. godine. U Vijeću sigurnosti UN-a nakon toga je pokrenuta inicijativa da se pokolj u Srebrenici na međunarodnoj razini okvalificira kao genocid, ali donošenje odgovarajuće rezolucije spriječila je Rusija svojim vetom.
Nakon ruske invazije na Ukrajinu, niz država među kojima su Kanada, Češka, Estonija, Irska, Latvija, Litva, Poljska i sama Ukrajina optužile su Rusiju za genocid. U svibnju prošle godine, u izvješću skupine 35 međunarodnih stručnjaka tvrdi se da je Rusija prekršila Konvenciju o genocidu. Hoće li Rusija za to odgovarati? Pitanje je tko ju može učinkovito pozvati na odgovornost.
Njemačke inicijative i osjećaji krivnje
Kvalificiranje nekog događaja kao genocida često ovisi o političkoj perspektivi. U novijoj povijesti bilo je više slučajeva koji odgovaraju međunarodnoj definiciji genocida, ali nisu proglašeni genocidom, barem ne u suglasju većine međunarodnih čimbenika. Jedan od najpoznatijih takvih slučajeva bio je pogrom Osmanskog carstva nad Armencima i sirijskim kršćanima nakon 1915. godine. Iako se o tome događaju često govori kao o genocidu, Turska se uspješno opire pokušajima da se on i na međunarodnoj razini nazove genocidom, a očito, kao i u nekim drugim slučajevima, nedostaje i odgovarajuća volja ključnih međunarodnih čimbenika.
>Bundestag pokolj nad Armencima u Prvom svjetskom ratu proglasio genocidom
Njemačka je jedna od rijetkih zemalja koja pritom pokazuje inicijativu, motivirana vlastitim iskustvima s nacionalsocijalizmom i odgovarajućim kolektivnim osjećajem krivnje. Njemački je Bundestag 2016. zločin nad Armencima proglasio genocidom, što je dovelo do napetosti s Turskom. Njemačka je genocidom okvalificirala i zločine “Islamske države” nad Jezidima, a tjerana osjećajem povijesne krivnje 2021. proglasila je genocidom i zločine njemačkih vlasti početkom dvadesetog stoljeća nad plemenima Herero i Nama u današnjoj Namibiji, koja je tada bila njemačka kolonija.
Tko je jači…
Najnovija ruska inicijativa da se njemački napad na Moskvu u Drugom svjetskom ratu proglasi genocidom predstavlja apel na njemački osjećaj krivnje, ali čak i za njemačke pojmove on je pretjeran i nadasve u službi ruske promidžbene mašinerije u kontekstu rata u Ukrajini.
No, neovisno o opravdanosti takvih zahtjeva, uvijek se postavlja pitanje mogućnosti njihove provedbe. A kao i u slučaju drugih ruskih zahtjeva naspram zapada, kao i zapadnih optužbi na račun Rusije, realne okolnosti većinu njih zasad čine uzaludnima. Čak i kad je riječ o opravdanim ili pravno nedvojbenim zahtjevima. Njihova provedbenost uvijek ovisi o okolnostima, o tome je li onaj tko ih traži u poziciji da osigura njihovo ispunjenje, o mogućnosti nametanja, u konačnici o pravu jačega.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
