Srdačno rukovanje na travnjaku ispred Bijele kuće simbolički je potvrdilo sklapanje prvog povijesnog Sporazuma iz Osla koji je pobudio nadu da bi mir između Izraela i Palestinaca napokon mogao postati stvarnost. Dvadeset i pet godina kasnije ti se snovi još nisu ostvarili.
Sporazum iz Osla dogovoren je u norveškom glavnom gradu 20. kolovoza 1993., a službeno je potpisan u Washingtonu 13. rujna. Potpisali su ga izraelski premijer Yitzhak Rabin i palestinski čelnik Jaser Arafat, u nazočnosti američkog predsjednika Billa Clintona.
Dvadesetpetu godišnjicu sklapanja sporazuma većina Izraelaca i Palestinaca ipak neće slaviti jer mnogi smatraju da mirovni proces nije zaživio i da je od početka bio prepun mana.
No oni koji vjeruju da je miran suživot dviju država jedino moguće rješenje zauzimaju se za spašavanje mirovnog procesa i postignuća Sporazuma iz Osla.
Riječ je zapravo o dva sporazuma. Drugi je potpisan 1995. u Egiptu.
“To je bio odlučujući trenutak za mnoge od nas”, rekao je Gaith al-Omari, tada palestinski student u Jordanu, a sada znanstvenik Washingtonskog instituta za bliskoistočnu politiku.
“Gajile su se velike nade, možda naivno, ali sigurno velike.”
Omari, koji je bio savjetnik palestinskih pregovarača u kasnijim pregovorima, nema iluzija u pogledu sadašnjeg stanja mirovnog procesa.
“Dugoročno, ne postoji rješenje osim dviju država”, rekao je za France Presse.
“Kratkoročno, apsolutno nema nikakvih izgleda da se to dogodi”.
U tom razmišljanju nije osamljen. Omari i drugi ukazuju na izraelsko skretanje udesno, slabo palestinsko vodstvo i poteze američkog predsjednika Donalda Trumpa.
“Konačni dogovor”
Trump je obećao da će postići “konačni dogovor” koji će donijeti mir Izraelcima i Palestincima, ali se ne želi obvezati u pogledu opcije s dvije države, koje je godinama u fokusu međunarodne diplomacije.
Stao je također na stranu Izraela u ključnim spornim pitanjima, kao što je priznanje Jeruzalema za izraelski glavni grad, a zauzvrat ne traži nikakve ustupke.
Time je oduševio krajnje desne izraelske političare koji se protive palestinskoj državi i tvrde da Sporazumi iz Osla vode samo do druge palestinske intifade i nastavka nasilja.
No Palestinci, koji su prekinuli kontakte s Trumpovom Bijelom kućom, ističu da se Izrael ne pridržava sporazuma jer je dopustio naseljavanje stotina tisuća Židova na Zapadnu obalu, koju je okupirao 1967.
Njihovo vodstvo, međutim, i dalje je duboko podijeljeno na Fatah 83-godišnjeg predsjednika Mahmuda Abasa i islamistički pokret Hamas, koji kontrolira Pojas Gaze i odbija priznati Izrael.
Benny Morris, ugledni izraelski povjesničar, (autor knjige “Righteous Victims: A History of the Zionist-Arab Conflict, 1881.-2001.”), za zastoj okrivljuje izraelsko skretanje udesno, ali i smatra da Palestinci nisu spremni posve prihvatiti rješenje s dvije države.
“Mislim da se mora nešto dogoditi među vodstvom dvaju naroda”, rekao je. “Izraelci se moraju riješiti ovog vodstva, koje nije sposobno napredovati prema miru, nije sposobno usvojiti formulu s dvije države kao osnovu za mir.”
A Palestinci “se moraju riješiti vodstva Hamasa, dok vodstvo Fataha tvrdi da želi mir, a zapravo ga ne želi”.
Pesimizam
Sporazum iz Osla iz 1993. navodi da je “vrijeme da se prekinu desetljeća konfrontacija i sukoba” i “pokuša živjeti u mirnoj koegzistenciji”.
Premda izravno ne spominje uspostavu palestinske države, doveo je do mehanizama za samoupravu, uključujući palestinsku vlast, koja je opstala.
Tim sporazumom Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) priznala je Izrael, dok je Izrael priznao PLO kao legitimnog predstavnika Palestinaca. Već to samo po sebi bilo je u to vrijeme veliko postignuće, nakon desetljeća neprijateljstava.
Godine 1994., tadašnji izraelski premijer Rabin, predsjednik PLO-a Arafat i izraelski ministar vanjskih poslova Shimon Peres podijelili su Nobelovu nagradu za mir. No tragedija kroz koju prolaze Izraelci i Palestinci i dalje traje.
Rabina je 1995. ubio izraelski krajnje desni ekstremist, a petogodišnje prijelazno razdoblje koje je po Oslu trebalo dovesti do konačnog rješenja isteklo je bez dogovora.
Druga palestinska intifada izbila je 2000., a Hamas je 2007. preuzeo kontrolu nad Pojasom Gaze i od tada je tri puta ratovao protiv Izraela.
Izrael i dalje gradi židovska naselja na Zapadnoj obali, zemljištu koje Palestinci smatraju dijelom svoje buduće države. Ondje i u anektiranom istočnom Jeruzalemu, koji Palestinci žele sa svoj glavni grad, sada živi gotovo 600.000 izraelskih doseljenika.
Uz to, premijer Benjamin Netanyahu predvodi najdesniju vladu u povijesti Izraela.
Ključni članovi njegove koalicije žele da većina Zapadne obale postane dio Izraela unatoč upozorenjima da bi to dovelo do “aparthejda” za tamošnje Palestince.
Morris, koji je velik dio života posvetio dokumentiranju tog sukoba, i dalje vjeruje da je rješenje s dvije države jedini put za naprijed, ali i priznaje da je pesimističan.
“Doista ne znam”, rekao je. “Mislio sam da će se to ostvariti. Sada nisam jako optimističan da će se to ikada dogoditi.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
