Nakon što je Joe nazvao Angelu, moglo se samo potvrditi da su raspukline u američko-njemačkim odnosima nadživjele Donalda Trumpa. Njemačka kancelarka bila je treća u redu europskih državnika kojima se nakon useljenja u Bijelu kuću javio novi američki predsjednik Biden – iza Borisa Johnsona i Emmanuela Macrona. A (dan) prije Vladimira Putina, piše Višnja Starešina za Slobodnu Dalmaciju u kolumnu koju djelomice prenosimo.
(…)
Tek sljedećeg dana na red je došao poziv u Berlin i ured kancelarke Merkel, neformalne ali stvarne upraviteljice EU-a. Odnosi SAD-a i suvremene Njemačke bili su više od savezništva. Nakon poraza Trećeg Reicha, moderna Njemačka je pod američkim pokroviteljstvom postala okosnica europske integracije, postala članica NATO-a, ponovno se ujedinila nakon rušenja Berlinskog zida, unatoč iznimnom otporu Francuske i Velike Britanije. Pod američkim pokroviteljstvom njemački su vojnici prvi put izišli u vojnu misiju izvan granica Njemačke u misiji provedbe daytonskog mira u BiH, od tada je izrasla do razine vodeće države EU-a. Ali neki njemački i EU potezi koji su povučeni pod presudnim utjecajem kancelarke Merkel posljednjih godina ukazuju da je u ovo vrijeme novih geopolitičkih preslagivanja došlo do ozbiljnog sadržajnog skretanja njemačke, a time i EU politike s transatlanskog kursa, koje se više ne može prikrivati Donaldom Trumpom i njegovim osobenostima.
Trenutačno je najveći prijepor europsko-kineski ugovor o investicijama, kojeg je Merkel isforsirala krajem prosinca, nasuprot molbama iz Washingtona da pričeka dolazeću Bidenovu administraciju. Druga i stara točka američko-njemačkog spora je projekt njemačko-ruskog plinovoda Sjeverni tok 2, koji Njemačka ubrzano dovršava, unatoč protivljenju dijela EU-a i SAD-a zbog prevelikog izlaganja Europe ovisnosti o ruskom plinu. Uz to, Njemačka je predstavila Nijemca Christiana Schmidta kao gotovo sigurnog novog Visokog predstavnika (OHR) u BiH u vrijeme američke predsjedničke tranzicije, izgleda bez konzultacija s novom Bidenovom administracijom.
Merkel zapravo sustavno gura cijeli EU prema euroazijskom geopolitičkom konceptu jednog tržišta od Vladivostoka i Šangaja do Atlantika, u ekonomskom savezu s Kinom i Rusijom, uz svojevrsnu političku novu nesvrstanost. Kao da zid koji je prije trideset godina uz pomoć Washingtona i Vatikana srušen u Berlinu, aktualna njemačka kancelarka i upraviteljica EU-a sada uz pomoć novih partnera Putina i Xia namjerava postaviti na La Mancheu.
Washington je vrlo kritičan prema toj Merkelinoj europskoj novoj nesvrstanosti, upozorava da ona neće od Europe učiniti “Švicarsku na steroidima: ekonomski relevantnu, a politički nesvrstanu“, već će je odvesti u gospodarsku ovisnost o Kini i energetsku ovisnost o Rusiji. A tada, zna se – Europa zove Ameriku upomoć. Telefonski razgovor Biden – Merkel nije smanjio te razlike. Naprotiv, one će u mjesecima koji dolaze tek izbiti na površinu. Dobar je znak što je i u razgovoru s Merkel Biden zatražio zajedničku američko-njemačku suradnju na zapadnom Balkanu. Loša je vijest da će u postojećim okolnostima ta suradnja biti više natjecanje Washingtona i Berlina za utjecaj u Europi i da bi Balkan ponovo mogao biti mjesto njihova odmjeravanja snaga. A nije osobito ohrabrujuće niti što su sadašnja hrvatska i vlast i oporba tako čvrsto i jednostrano naslonjene na Angelu Merkel. Uostalom, Peđa Grbin već govori o njoj kao da mu je šefica Kominterne. A ni ideja o širokom pojasu do Pekinga i zidu na La Mancheu im nije strana, zaključuje Starešina.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
