Kao da smo u sedamdesetima, u latinskoj se Americi izgleda malo toga promijenilo: Diktatori, narod na ulicama, policija u oklopnim vozilima, hiperinflacija, nestašice… što se zapravo događa u Venezueli? Jedni krive Ameriku, drugi socijalizam; jedni smatraju Madura legitimnim predsjednikom, drugi uzurpatorom. Jedni smatraju da Guaido ima pravo preuzeti vlast i raspisati izbore, drugi da nema potrebe jer država ima predsjednika. Što se zapravo događa u Venezueli?
Je li narod gladan ili je to američka propaganda?
Gladan je još od Chaveza, što je lako provjeriti među ostalim u izravnom kontaktu s Venezuelancima preko foruma i društvenih mreža, osim naravno određenog kruga korumpiranih Chavista, članova partije. Fotografije praznih trgovina koje gledamo već desetak godina nisu nikakava izmišljotina ni photoshop: Nestašice hrane, vode, struje – pa čak i benzina, i to u zemlji koja ima treći najveći na svijetu rezevar pitke vode na svijetu, Orinoco, ogromne količine plodne zemlje, i najveće dokazane rezerve nafte na svijetu, su posljedica više čimbenika, no prije svega državne regulacije cijena.
Ekonomija je manje-više egzaktna, i točno se zna što će imati kakve posljedice, iako političari to nerijetko zanemaruju kako bi pridobili naivne birače te obećavaju nerealno, kao i novinari koji idu niz dlaku sentimentima svojih čitatelja.
Guaido – legalan i legitiman privremeni predsjednik Venezuele, ili uzurpator?
No stotine vladara su kroz noviju povijest pokušavali nacionalizirati velike privatne korporacije kako bi “narod” imao koristi od njih a ne “kapitalisti” – od Hitlera i Lenjina do Chaveza i Tsiprasa. Rezultat je uvijek bio isti – korupcija, neučinkivitost, negativna selekcija. Nacionaliziranim tvrtkama nije cilj ostvariti dobit – već zaposliti što više ljudi, one su takoreći socijalna služba. Usto, korupcija praktički nije moguća bez državnog poduzeća ili državne institucije u igri kao bar jednog od sudionika. Privatni poduzetnici ne vole da ih se potkrada: Državni službenici u pravilu nemaju ništa protiv potkradanja poreznih obveznika, naročito u zemljama poput Venezuele, dok god dobiju svoj dio.
Državna regulacija cijena – prije svega hrane – je pak dovela do toga da se velikom dijelu ljudi više ne isplati raditi ono što su prije radili, bar ne legalno, pa su ili odustali od posla ili prodaju na crnom tržištu. Sve to znamo iz SFRJ, uostalom; nestašice i crno tržište, uz hiperinflaciju, su bili jedina posljedica kad je vlada pokušala regulirati cijene pojedinih namirnica.
Propast Venezuele: Od nade u novi, demokratski socijalizam do iste stare priče
Zahvaljujući tome Venezuela mora uvoziti 90% hrane, obzirom da je farmerima proizvodnja u Venezueli ne samo neisplativa nego su na udaru bandi koje ih reketare a često ih štiti vlast. Procjenjuje se kako je prosječan stanovnik Venezuele smršavio 10,9 kila otkad je Maduro preuzeo vlast; pothranjenost djece je također visoka. Oko tri milijuna Venezuelanaca (oko 10% stanovništva) je u zadnjih nekoliko godina pobjeglo iz zemlje. Nesatašice struje, hrane, vode i lijekova su obilježja brutalne vladavine nesposobnog Nicolása Madura. Do 1960-ih, venezuelanski BDP po stanovniku bio je najviši u Latinskoj Americi, kretao se na oko 80% BDP-a u SAD-u. Danas se on nalazi ispod 30% američkog i daleko je ispod BDP-a u Čileu, Brazilu, Meksiku i Kolumbiji.
Ali Maduro je ipak dobio izbore, kako to ako je situacija katastrofalna?
Nicolás Maduro izabran je 2013. kako bi završio šestogodišnji mandat svog prethodnika, Huga Cháveza, nakon što je Chavez umro od raka. Taj mandat je završio početkom 2019. godine, ali je vlada punih osam mjeseci ranije organizirala izbore – koji bi se inače trebali održati u prosincu – kako bi iskoristila slabosti i podjele venecuelanske opozicije. Usto, period od nevjerojatnih i besmislenih osam mjeseci između izbora i inauguracije je trebao poslužiti tome da, čak i u gotovo nemogućem slučaju pobjede oporbe – kasnije o tome zašto nemogućem – vlada ima dovoljno vremena za manipuliranje pravilima – na primjer, ukidanjem ovlasti predsjednika i prenošenjem istih na novu “Nacionalnu ustavotvornu skupštinu“.
Ovo tijelo, stvoreno samovoljnim mijenjanjem Ustava kako bi zamijenilo parlament u kom je Maduro izgubio većinu na izborima, obuhvaća isključivo provladine i pro-Maduro zastupnike. Kad je Maduro izgubio većinu parlamentu i parlament prešao pod nadzor oporbe – jednostavno ga je razvlastio u korist “ustavotvorne skupštine”, i smatra se da to tijelo ima ovlasti nad svim granama vlasti, uključujući i predsjedništvo.
Na lanjskim izborima, glavni izazivač Madura je bivši guverner Henri Falcón, vođa stranke lijevog centra Avanzada Progresista. Falcón je nekada bio saveznik i koalicijski partner Cháveza, a moguće je da je “kukavičje jaje” podmetnuto oporbi. On je naime prekinuo s oporbenim savezom Demokratskog jedinstva (MUD), koji je pozvao na bojkot izbora, i time praktički dao “legitimitet” Maduru – nitko drugi od ozbiljnih kandidata nije htio izaći na izbore. Treći kandidat je bio Javier Bertucci, pastor bez ikakve pozadine u politici i bez ikakvih izgleda.
No ono što je ključno je da najjači kandidati, oni koji su stvarno mogli srušiti Madura, i sigurno bi to i učinili da su mogli izaći na izbore jer je 2015. oporba osvojila ogromnu parlamentarnu većinu, nisu niti mogli izaći na izbore.
Leopold López je osuđen 2014. na 14 godina zatvora zbog sudjelovanja na prosvjedima protiv Madura, Antonio Ledezma je uhićen 2015 i stavljen u kućni pritvor, Freddy Guevari je ukinut parlamentarni imunitet i potražio je sklonište u veleposlanstvu Čilea, David Smolansky i María Corina Machada su spas od uhićenja potražili u egzilu, a Miguel Rodríguez Torres, bivši chavist i ministar u vladi, koji je postao disident, je također uhićen. Henrique Caprilesu je zbog optužbi od strane Madurove vlade za pronevjeru “narodnih sredstava” zabranjeno kandidiranje na 15 godina, iako mu nikad nije suđeno za to – no u Venezueli Maduro može zabraniti kandidiranje i nekom tko je samo optužen, a ne i osuđen za nešto. Tako je moguće minirati bilo čiju kandidaturu s lažnim optužbama.
Venezuela: Kako je državna naftna kompanija zemlje s najvećim rezervama nafte uspjela bankrotirati?
Capriles je inače bio guverner Mirande, a suprotstavio se Maduru na izborima 2012. godine, izgubivši s minimalnom razlikom – 50,6 posto glasova za Madura, 49,1 za Caprilesa, a komisija pod Madurovom kontrolom je brojila glasove. Tada su državni mediji, pod kontrolom Chaveza, pisali za tog pravnika da je “peder” i da je “cionist”, te potencirali njegovo navodno židovsko porijeklo. Chavezov je komunistički režim, naime, ne samo antiamerički nego u velikoj mjeri i antisemitski. Baš kao i nacisti svojevremeno.
Nije teško pretpostaviti da je Caprilesu kandidiranje zabranjeno zato jer bi, nakon godina i godina ekonomske katastrofe, lako porazio Madura. Zato je 2017. uklonjen s mjesta guvernera, pod spomenutim optužbama od strane vlade. Spomenimo i da je sam Chavez svojevremeno pokušao državni udar, uhićen je, ali ga je tadašnja “klerofašistička” vlada pusitla iz zatvora nakon samo dvije godine, nakon čega se kandidirao i postao predsjednik.
U konačnici, po podacima od Madura kontroliranih izbornih povjerenstava, na izbore je izašlo 48 posto birača, i 67 posto je glasalo za Chaveza. Izbore kao slobodne i pravedne nije priznao nitko osim “demokratskih” velesila poput Rusije, Kine, i Turske.
No izbori su bili regularni i Maduro je legalni predsjednik, a Guaido uzurpator?
Da, ako čitate lažne vijesti koje objavljuje HINA koja simpatizira komunista Madura iako ne voli njegovog saveznika Putina, a koje prenose svi mediji u Hrvatskoj. Zapravo bi Tanjug u vrijeme socijalizma vjerojatno objektivnije izvješćivao od “hrvatske” državne novinske agencije.
Kao prvo, Maduro kontrolira sve ključne institucije, uključujući izborno povjerenstvo (CNE), većinu medija, sudove i vojsku. Iako je gospodarstvo posve propalo otkad je preuzeo dužnost, i zemlja ne proizvodi više apsolutno ništa osim nafte, od koje dolazi oko 95% izvora državnih prihoda – a i proizvodnja nafte je sve manja, o tom potom – i iako Venezuelanci bježe iz zemlje u milijunima kako bi se domogli hrane i lijekova, njega ipak podržava oko četvrtine biračkog tijela.
Čak 11 venezuelskih diplomata u SAD-u prebjeglo je od vlade diktatora Madura
Predsjednik Maduro i chavizam zadržavaju potporu dijela baze zahvaljujući u velikoj mjeri dugotrajnom učinku karizme Huga Chaveza i socijalnih programa koje je promovirao, a koji su i doveli do ekonomske propasti i vrišteće korupcije – jer se u Venezueli puno više isplati živjeti od socijalnih povlastica nego od rada, a do njih se dolazi korupcionaškim metodama. Svaka sličnost s Hrvatskom je naravno slučajna.
No brojni su glasali za njega iz straha ili nužde. To uključuje vladine službenike koji se plaše gubitka posla, kao i milijune primatelja subvencionija za hranu i drugih pogodnosti. Chavez je od Venezuelanaca napravio ovisnike o državnoj socijalnoj pomoći, praktički u svoje robove. Naime, Vlada je zahtijeva od birača da donesu na izbore “domovinsku karticu” (carnet de la patria) koja će biti skenirana u posebnim kabinama izvan biračkih mjesta koje vodi vladajuća stranka. Kod kartice sadrži osobne podatke o povlasticama i pogodnostima koje svaki pojedinac prima, a prijetnja – implicitna ili eksplicitna – je da će se te pogodnosti smanjiti ako ne izađu na izbore ili ne glasaju kako to želi vlada. Prema rezultatima ispitivanja javnog mnijenja, gotovo polovica venecuelanskih domova redovito prima hranu preko socijalnih službi je je nikako drukčije ne može nabaviti, a gotovo šest od deset birača vjeruje da izbori nisu tajni i da Vlada može saznati za kog su glasovali.
Godišnja inflacija u Venezueli gotovo 2,3 milijuna posto
A dodajmo tome i da je vlada također osigurala da nema dovoljno vremena za provedbu svih predizbornih provjera i revizija koje su imale za cilj očuvanje integriteta procesa. Popis birača nije bio revidiran od 2007. godine, a proces ažuriranja proveden je praktički u tajnosti. Stotine tisuća Venezuelaca koji su napustili zemlju – dijaspora – ometani su restriktivnim pravilima (glasanje samo u diplomatskim predstavništvima) i konzularnim osobljem koje im je postavljalo prepreke. Neizbrisiva tinta koja se koristila na prošlim izborima kako bi se spriječilo višestruko glasovanje ovaj se put nije koristila.
CNE je usto odbio registraciju za izbore većini oporbenih stranaka, na lokalnim izborima je posve ignorirao dokaze da su rezultati izbora naknadno promijenjeni i nije odgovarao na žalbe, a privatna kompanija Smartmatic, koja je osiguravala automate za glasanje, se povukla iz posla nakon što su optužili vlast da je dodala barem milijun birača na izborima za “Ustavotvornu skupštinu” kojom je zamijenjen parlament u kom oporba ima većinu, i koje je oporba bojkotirala.
I dalje mislite da je Maduro legalni i legitimni predsjednik?
Ali nisu samo Maduro i socijalizam krivi, da nema američkih sankcija Venezuela bi bila bogata, uz svu tu silnu naftu…
Naravno, svaki put kad socijalizam propadne kriva je Amerika. A ne korupcija, pogrešne ekonomske odluke, i nekompetencija. Američke su sankcije do otprilike početka ove godine uglavnom bile usmjerene na osobne račune vladajuće vrhuške i njihovu blokadu, dok je izvoz venezuelanske nafte bio neograničen bilo čime – u stvari, SAD su bile među navjećim kupcima te nafte, a kompanija Chevron je do nedavno poslovala u Venezueli kao kooperant državnoj naftnoj kompaniji PDVSA.
U stvari, da nije sukoba s Amerikom, Kinezi i Rusi nikad ne bi uložili ni kune u propalu venezuelansku ekonomiju – ovako, uložili su milijarde. Zašto Rusija i Kina podržavaju Madura? Pa između ostalog jer im je dužan 40 milijardi dolara, koje neće vidjeti ako ovaj padne s vlasti.
No razmjena komunikacija između Venezuele i Moskve, koju je svojevremeno objavio Reuters, otkriva: Rosneft je utukao 9 milijardi dolara u Venezuelu od 2010. Rosneftovi dokumenti također otkivaju da su izgubili ogroman novac na poslovima s državnom venezuelanskom PDVSA, da je “output” nafte iz zajedničkih projekata bio daleko, daleko niži od projekcija, da je Madurova vlada potrošila milijune dolara iz zajedničkog projekta na “socijalni program” u području gdje živi koja stotina ljudi (dakle, pokrala Rusima novac), da venezuelanci nisu u stanju rukovati osnovnom opremom za bušenje…
Masovni prosvjedi protiv Madura diljeme Venezuele: Nema hrane, lijekova, struje…
Kompanija je inače nacionalizirana prije Chaveza, još sedamdesetih, i od onda propada. Kako je moguće da naftna kompanija države koja doslovce leži na nafti propadne?
Kao primjer, u polje “Junin 6” su Rusi ušli kao partner PDVSA, s 40% kapitala.Do kraja 2012. godine napravljeno je samo šest bušotina, što je daleko od cilja 47 projekta.
Dobava opreme preko podružnice PDVSA, Barivena, trajala je 10 do 18 mjeseci, prema dokumentima Rosnefta. Bušilice nisu radile 37 posto vremena. U prosjeku je trebalo 49 dana za bušenje jednog bunara, umjesto predviđenih 22 dana. Rosneft je u rujnu 2012. izjavio kako će polje do kraja godine isporučiti 20.000 barela dnevno. No tijekom cijele 2012. godine ostvareno je svega 21.400 barela, dakle za cijelu godinu ukupno.
Tri godine kasnije nije bilo znaka poboljšanja. Izvješće Rosnefta za prva tri tromjesečja 2015. godine govori o izgradnji bušotina “nezadovoljavajuće kvalitete”. Do kraja 2015. godine, prognoza za vrhunac proizvodnje nafte iz Junina-6 smanjena je s 450.000 barela dnevno na 250.000 barela dnevno. Rosneftov vodeći projekt u Venezueli je propao.
Radnici nisu imali osnovnu opremu kao što su čizme, rukavice i kacige. U uredima nisu imali papira.
Ali sigurno su ipak Amerikanci krivi što Venezuela ne može prodati svoju naftu?
Problem je Venezuele što ne može proizvesti naftu, prodaja nije problem. Između 2004. i 2010. Vlada je iz PDVSA izvukla 62 milijarde dolara za razne socijalne projekte, pri čemu se zapravo radilo o pljački: Da, velik dio novca je podijeljen siromašnima kako bi se kupila lojalnost režimu i glasovi na izborima – čime su od nekad razmjerno siromašnih ali poštenih seljaka i radnika stvoreni ovisnici o socijalnoj pomoći, još siromašniji neradnici i polukriminalci, ali Maduro večera u restoranima u kojima odrezak košta 300 dolara, poput Salt Bae u Turskoj, gdje je snimljen. Profiti su također korišteni da bi se financiralo Chavezovo predsjedništvo, a fondovi su se usmjeravali izravno njegovim političkim saveznicima. Korupcija je zapravo najjača grana privrede: Upravo korumpirani, a ima ih puno, čine Madurovu bazu.
Kako se PDVSA više fokusirala na političke projekte a manje na proizvodnju nafte tako je oprema sve više propadala, a tisuće stručnjaka su dobili otkaze jer se sumnjalo u lojalnost režimu. Na njihovo mjesto su zasjeli lojalni i nesposobni članovi partije.
To je dovelo do serije nesreća i do potpune neučinkovitosti. Oko 25.000 radnika je dalo otkaz od siječnja 2017. do siječnja 2018. u PDVSA, tvrdi šef sindikata Ivan Freites, pozivajući se na interne podatke. PDVSA je 2016. imala ukupno 146.000 zaposlenih. Nedavno je kompanija stavljena izravno pod kontrolu vojske. General Manuel Quevedo, koji je preuzeo upravljanje kompanijom u ime vojske, je otpustio brojne dugogodišnje zaposlenike a od preostalih tražio da denunciraju kolege koji se protive Maduru. Na najviša mjesta je zaposlio vojna lica lojalna režimu i bez ikakvog znanja o nafti. “Vojska zapovijeda inženjerima i vrijeđa ih da su saboteri i lopovi”, rekao je direktor privatne kompanije koja posluje s PDVSA.
Posljedica je da se od izbora Chaveza na vlast do danas, u posljednjih dvadeset godina, proizvodnja nafte smanjila s 3,45 milijuna barela dnevno na nešto preko milijun krajem prošle godine. To nema veze s američkim sankcijama, niti sa smanjenjem kvota OPEC-a, već isključivo s nesposobnošću socijalističke vlade da organizira proizvodnju nafte na profitabilnim osnovama. U obnovu postrojenja i opreme nije ulagano ništa preko 20 godina.
Venezuela ponovo u mraku, Maduro: Sabotaža, prosvjednici: Ništa se nije održavalo
Kad smo kod toga, isti je i razlog nestanka struje, pri čemu elektrokompanijom isto upravlja vojska. Ne, Amerikanci nisu “hakirali” kompjuter i isključili struju kako Maduro tvrdi jer je sustav koji tamo imaju posve analogni, starinski, bez računala koja bi izravno kontrolirala električnu mrežu.
Ali oni imaju pravo biti neovisni i oduprijeti se američkom imperijalizmu!
Imaju, svakako, samo se tu ne radi o američkom imperijalizmu, to je tek izgovor za teror vlasti, masovno nasilje nad prosvjednicima, uhićenja, reketarenje, korupciju. Tko se suprotstavi samovolji autoritarne vlasti, taj je strani špijun i izdajica.
Usto, Venezuela je praktički kolonija Kube još odavno. Kuba desteljećima od Venezuele dobiva gotovo besplatnu naftu, a usto se profitom od venezuelanske nafte financiraju prokomunistički režimi po latinskoj Americi, i prokomunistički kandidati. Trump je ovih dana jasno upozorio na kubansku vojnu prisutnost u Venezueli, ali je devetog travnja Venezuela poručila da će “unatoč sankcijama nastaviti ispunjavati svoje obaveze prema Kubi”, tj. slati im naftu koju Kuba zapravo ne plaća.
SAD taj ugovor zovu “Oil for repression”; “Nafta u zamjenu za represiju”. Kuba naime pomaže Maduru da se održi na vlasti, a sve plaćaju siromašni Venezuelanci koji ono malo nafte koju naftna kompanija uspije iscrpiti – zapravo poklanjaju. Od tog deala koristi imaju jedino Kuba i Maduro osobno.
Kubance je doveo Chavez, koji je bio fasciniran Castrom. Samo što je za razliku od Castra, koji je na ruci obično nosio dva zlatna Rolexa, on nosio samo jedan. Doduše, prema navodima medija imao je i Franck Muller od 165.000 dolara (slika) i Patek Phillipe. Dovoljno da s pravom može Ivi Sanaderu reći da je mala beba.
Može li Maduro riješiti krizu, vratiti Rusima i Kinezima novac i opstati na vlasti?
Maduro nema apsolutno nikakav plan kako riješiti rekordnu hiperinflaciju koja se za 2019. procjenjuje na oko 12 milijuna posto; niti kako riješiti nestašice, niti kako ponovo pokrenuti proizvodnju nafte. U stvari, prije prošlogodišnjih izbora je obećao da će ne samo ustrajati na svim politikama i mjerama koje su dovele do propasti Venezuele, nego će ih pojačati. Slikovito rečeno, Venezuela juri prema provaliji otkad je Chavez preuzeo vlast, kad ga je Maduro naslijedio ubacio je u petu, a sad dodaje gas do daske.
Venezuelskom oporbenom čelniku Guaidu zabranjeno obnašanje javne dužnosti 15 godina
Kao jedan primjer: Vlada je nedavno nacionalizirala – “privremeno” – najveću venezuelansku privatnu banku, Banesco, i prisilila jedinog preostalog proizvođača akumulatora u zemlji da smanji cijene. To je ista ona politika nacionalizacije i državnog određivanja cijena koja je uništila proizvodnju svega, od nafte do hrane. Maduro, ekonomska i svaka druga neznalica, lani je predlagao da se nestašica papira na kom se tiska novac riješi tako da se Venezuelanska valuta, bolivar, zamijeni kriptovalutom nazvanom “petro” koja bi imala pokriće u nafti.
Kriza je toliko ozbiljna da je izazvala potpuni društveni slom. Maduro ne može ponovo pokrenuti proizvodnju nafte, jer su stručnjaci napustili državnu naftnu kompaniju – ili su iz nje najureni – a vojska koja upravlja svime nema pojma kako se upravlja ičim. Maduro vjeruje samo vojsci, zato vojnici vode ključna ministarstva i ključne korporacije, uključujući državnu elektro kompaniju i naftnu kompaniju. Izvoz nafte, o kojemu je zemlja kritično ovisna, se neće oporaviti pod Madurom jer je Maduro – a prije njega Chavez – i uzrokom propasti proizvodnje nafte. Odnosno, da budemo precizni, njihove politike.
Nadalje, hiperinflacijske su krize inherentno nestabilne. Čini se vjerojatnim da što dulje vlada ne bude u stanju ili se ne bude željela suočiti s krizom, to je vjerojatnije da će izazvati daljnju nestabilnost, pa i među vojnim elitama. Deseci uhićenja vojnih časnika u posljednjih nekoliko mjeseci ukazuju na nezadovoljstvo u oružanim snagama, iako se otkad je uveden “čavizam”, koji se može opisati kao kombinacija socijalizma titoističkog tipa – koji je također završio krizom, nestašicama, hiperinflacijom i na kraju raspadom države – i apsolutne korupcije, nije pojavio niti jedan vođa koji bi mogao izravno izazvati Madura. Guaido je prvi koji se usudio – ali u zemlji u kojoj demokratska pravila igre i ljudska prava ne postoje, a Maduro se na vlasti održava golom represijom i nasiljem, bez podrške vojske malo toga se može dogoditi.
Venezuela: Prosvjedi zbog nestašica struje i pitke vode, zapaljene barikade
Washington odbija isključiti vojnu intervenciju. Takva intervencija za sada ne izgleda vjerojatna, a velika većina regionalnih vlada otvoreno se suprotstavlja takvoj ideji, pa i one koje su apsolutno protiv Madura, koji tvrdi da su svi njegovi protivnici izdajice i agenti zapadnog imperijalizma. On nije otvoren za kompromis i pregovore, autoritaran je vladar i u stvari je zapravo diktator, iako se razmeće vrlo upitnim izbornim legitimitetom, što znači da do rješenja krize može doći samo njegovim padom, koji će očito morati biti nasilan jer drukčije ne želi napustiti vlast.
Zašto onda narod nije zbacio Madura?
Narod prosvjeduje, milijuni prosvjeduju protiv Madura već godinama – i bivaju strogo kažnjeni. Policija ih premlaćuje, Vlada ih kasnije uhićuje, daje otkaze i šalje u zatvor. Unatoč tome bunt je vrlo širokih razmjera, no vojska je i dalje većinom na strani Chaveza, kao i odredi batinaša koje je ustrojio. Maduro kontrolira vojsku, policiju, sudove, čak i CNE.
Maduro vlada kombinacijom gole sile i represije i podmićivanja najsiromašnijih socijalnim povlasticama, a Chavez je promijenio ustav tako da je chaviste gotovo nemoguće legalnim sredstvima skinuti s vlasti, obzirom da posve kontroliraju izborni proces i sav represivni aparat.
Tko je Guaido, nije li on ipak uzurpator?
Maduro je uzurpator jer nije izabran na legitimnim izborima. Guaido je izabran u parlament na legalnim izborima, on je venezuelanski Jandroković. On je šef parlamenta, i po Ustavu ima pravo preuzeti predsjedavanje državom ako država nema legalnog predsjednika, odnosno ako je on odsutan. Druga je stvar što je Maduro, kad su chavisti izgubili većinu u parlamentu, jednostavno odlučio da parlament više ne postoji.
Upitno je hoćete li prihvatiti logiku da on ima pravo preuzeti vlast i raspisati izbore, no činjenica je da je Chavez samovoljno promijenio Ustav sebi u korist, i svojim nasljednicima, otvorivši time vrata zabrani parlamenta, i da na poštenim izborima Maduro ne bi imao nikakvih izgleda.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
