Michael Anton je američki konzervativni esejist, pisac govora i bivši visoki dužnosnik za nacionalnu sigurnost u Trumpovoj administraciji. Za portal Compactmag donosi svoju analizu o tome kako demokrati i oni koji stoje iza njih neće dozvoliti Trumpu povratak u političku arenu.
Pod pseudonimom Publius Decius Mus 2016. napisao je The Flight 93 Election, utjecajan esej u prilog kampanji Donalda Trumpa, kojem su kasnije različiti mediji pripisali argumente koje je doveo izbora Trumpa za predsjednika.
Kao višeg suradnika na Institutu Claremont i profesora na fakultetu Hillsdale, studenta Lea Straussa uz mentorstvo Harryja V. Jaffe, predanog stručnjaka za misao Niccole Machiavellija, Antona mnogi smatraju vodećim misliocem ‘Nove američke desnice’.
Zbog svoje spremnosti na interakciju s misliocima izvan Overtonovog prozora i obično zanemarenih od strane mainstream konzervativaca, on je također jedna od najcjenjenijih figura ‘online’ disidentske desnice, a za portal Compactmag donosi svoju analizu o tome kako demokrati i oni koji stoje iza njih neće dozvoliti Trumpu povratak u političku arenu.
>Pretres Trumpova imanja odobrio sudac koji je zastupao osoblje pedofila Epsteina
Članak je objavljen prije nego što je FBI napravio pretres Trumpovog imanja bez objašnjenja zašto je to učinio.
Zašto neće Trumpu dozvoliti povratak?
Ljudi koji stvarno vode Sjedinjene Američke Države jasno su dali do znanja da ne mogu i neće, ako mogu pomoći u tome, dopustiti Donaldu Trumpu da ponovno bude predsjednik. Zapravo, to su jasno dali do znanja 2020., u nizu javnih izjava. Zbog jednostavnog citiranja njihovih riječi u eseju za The American Mind, nemilosrdno su me ismijavali i napadali. Ali bili su sasvim jasni. Trump neće biti predsjednik u podne, 20. siječnja 2021., čak i ako budemo morali upotrijebiti vojsku da ga izvučemo odande.
> Dok mu agenti FBI-a pretražuju imanje, Donald Trump objavio je ovaj video. Ulazi li u novu utrku za Bijelu kuću?
>FBI upao na imanje Donalda Trumpa: ‘Imanje je pod opsadom, napadnuto i okupirano’
Ako je režim tada to snažno osjećao, zamislite kako je sada. Ali ne morate zamišljati. Svaki dan vam to govore. Liz Cheney, Trumpov osobni Javert (op.a antagonist u romanu Les Miserables Viktora Huga), rekla je da je 45. predsjednik doslovce najveća prijetnja s kojom se Amerika danas suočava – veća od Kine, od naše ekonomije u kolapsu, od našeg civilnog društva koje se raspada.
To je naravno retorika, naravno, ali ne i samo to. Sigurnije je i općenito točnije pretpostaviti da vaši protivnici misle ono što govore. Ako sumnjate u to, zapitajte se: Kada su zadnji put djelovali umjerenije nego što su govorili?
Čak i ako je to samo retorika, riječi ipak najavljuju turbulenciju. “Onaj tko kaže A mora reći i B.” Logika izjave A neizbježno vodi do radnje B, čak i ako govornik A nije stvarno mislio, ili je mislio, ali ipak nije želio B. Njezini sljedbenici neće shvatiti ironiju i, oduševljeni A , inzistirat će na B.
Odvojite malo vremena i poslušajte glavne medije…
Odvojite malo vremena i poslušajte glavne medije. Ne mora to biti dugo; dovoljno je pet minuta. Zatim provedite još pet ili više čitajući izjave istaknutih političara osim Trumpa. Da zaokružimo, žrtvujte još pet minuta na vodeće intelektualce. Trebalo bi postati posve jasno: svi su rekli A i moraju reći – i učiniti – B.
A B je da se Trumpu apsolutno ne smije dopustiti da preuzme dužnost 20. siječnja 2025. Zašto? Kažu 6. siječnja. Ali njihova je odluka donesena mnogo ranije.
I što je uopće tako strašno u Trumpu? Razumijem mnoge poante njegovih kritičara, doista. Čujem ih cijelo vrijeme od svoje majke. Ali čak i kad bismo ih sve naveli, opravdavaju li Trumpove greške stvarno komadanje zemlje isključivanjem jedne njezine polovice iz političkog procesa?
Voljeli ga ili mrzili, tijekom Trumpovog predsjedništva, gospodarstvo je bilo snažno, tržišta su bila u porastu, inflacija je bila pod kontrolom, cijene plina su bile niske, ilegalni prelasci granica su smanjeni, kriminal je bio manji, trgovinski sporazumi su ponovno ispregovarani, ISIS je poražen, NATO saveznici se pojačavali, a Kina (malo) nazadovala. Poričite sve to ako želite. Ovdje se radi o tome da otprilike 100 milijuna Amerikanaca u to vjeruje, snažno, i da su zbunjeni i ljuti mržnjom elite prema čovjeku za kojeg misle da je to ostvario.
Bogatstvo i moć naših vladara rastu s otvorenim granicama
Niti je Trumpov mandat bio toliko radikalan – a još je manje od onoga Joea Bidena, koji koristi financiranje školskih obroka za guranje rodne ideologije siromašnoj djeci, da navedem samo jedan primjer. Trumpova temeljna agenda – zaštita granica, trgovinska ravnoteža, inozemna obuzdanost – bila je prilično umjerena, kako sama po sebi tako i u usporedbi s prošlim republikanskim i demokratskim presedanima. I to prije nego što uopće dođemo do činjenice da je Trump zanemario velik dio svog vlastitog programa u korist stare Gospodarske komore, fuzionizma, Reaganizma, agende Konzervativizma d.o.o itd. Smanjenje poreza na dobit, deregulacija i bombardiranje Sirije: Sve su to stvari koje Trumpova baza ne želi, ali oligarsi očajnički žele, što im je Trump dao. I dalje ga pokušavaju uništiti.
Opet, zašto? Mislim da je to zato što, iako Trumpova temeljna MAGA agenda definitivno nije izvan povijesnog dvostranačkog mainstreama, ona je daleko izvan temeljnih interesa sadašnjeg režima. Bogatstvo i moć naših vladara rastu s otvorenim granicama, trgovinskim poklonima i beskrajnim ratovima. Trump, barem načelno, a često i u praksi, prijeti svemu troje. Stara Amerika – ona u kojoj su republikanci brinuli o domovini i nisu bili samo pomoćnici korporativne moći, demokrati su bili za radnike i protiv rata, a Bill Clinton i The New York Times mogli su zagovarati sigurnost granica – u procesu je da bude zamijenjena, ako već nije, onom u kojoj postoji samo jedno prihvatljivo mišljenje o ne samo ovim, već i svim drugim pitanjima.
Histerija protiv Trumpa u konačnici nije o Trumpu
Histerija protiv Trumpa u konačnici nije o Trumpu. Režim ne može dopustiti da Trump bude predsjednik ne zbog toga tko je (iako je i u tome stvar), već zbog toga tko su njegovi sljedbenici. Toj klasi – “seoskoj klasi” Angele Codevillea – ne smije se dopustiti da je zastupaju kandidati koji bi mogli provoditi njezine preferencije, što se također, i iznad svega, ne smije dopustiti. “Neobrazovani” nemaju legitiman položaj utjecati na ishod bilo kojeg političkog procesa, zbog toga tko su, ali uglavnom zbog onoga što žele.
Prigovori o Trumpovoj prirodi samo su zamjena za prigovore o prirodi njegove baze. Ne pomažu stabilizaciji naše ionako mučne situacije to što su oni koji najglasnije bleje o demokraciji također jasno i vidljivo odlučni uskratiti pravi izbor polovici zemlje. “Bez obzira na to kako glasate, nećete dobiti X” – ukoliko X kao kandidat ili politika – zajamčeno povećava nezadovoljstvo sadašnjeg režima.
Ljudi koje poznajem 30 godina, od kojih se mnogi još uvijek nazivaju “konzervativnima”, više neće razgovarati sa mnom – zato što sam podržavao Trumpa, da, ali i zato što se ne slažemo po pitanju trgovine, rata i granica. Ne samo moje pozicije, već i mene osobno nazivaju nepatvorenim zlom. Nisam usamljen slučaj. Ima, kako kažu, “mnogo takvih slučajeva”. Kako bismo trebali imati “demokraciju” kada su politike i kandidati koje moja strana želi i za koje glasa anatema i ne smiju se dopustiti? Kako bismo trebali živjeti zajedno uz stalnu demonizaciju jedne strane protiv druge krešteći 24/7 iz svih propagandnih organa vladajuće klase? Zašto bismo to uopće htjeli?
Kako bismo trebali preživjeti sljedeće dvije i pol godine?
Kako bismo trebali preživjeti sljedeće dvije i pol godine? Režim bi radije postigao svoje putem manjeg otpora. Idealna situacija, barem za one manje kažnjavajućeg mentalnog sklopa koji bi bili zadovoljni što Trump odlazi, ali ne nužno u zatvor, bila bi da Trump jednostavno ode. Ali koliko je to vjerojatno? On se, u najmanju ruku, ne čini pripremljenim za graciozan izlaz u kojem bi palicu predao Ronu DeSantisu (ili bilo kome). Čak i da jest, koliko bi ljudi u njegovoj bazi uvjerilo sebe da je to nekako iznuđeno? “Prijetili su njegovoj djeci” itd. Takvo razmišljanje ne dovodi do demoralizacije nego do bijesa. To bi moglo biti iracionalno, ali ovo nije matematičko natjecanje; to je politika u hiperstranačkom, nabijenom vremenu.
Više puta su pokazali da u njima nema umjerenosti
Budući da dugi oproštaj ima jednake šanse kao i da Kamala Harris dovrši rečenicu bez kikotanja, plan A je iskoristiti nastupna suđenja glede 6. siječnja kako bi onemogućili Trumpa da se ponovno kandidira ili, osim toga, da ponovno pobijedi. Ali to ne funkcionira; barem ne dovoljno dobro. Možda su malo pokvarili Trumpa u anketama, ali ni približno dovoljno da ga spriječe da dobije nominaciju za republikanskog kandidata. Možda to još uvijek mogu; sumnjam, ali tko zna? Ali vjerojatnije je da će Trump, čak i ako naprave dodatnu štetu, imati dovoljno vremena da povrati svoje popularnost.
A vladajuća klasa će mu sigurno pomoći u tom nastojanju tako što će biti sve radikalnija, mrskija i nesposobnija. Više puta su pokazali da u njima nema umjerenosti. Ne smiju popustiti niti jednu milju na sat, čak ni kada je popuštanje u jasnom interesu. Jesu li vođeni zahtjevima svoje baze, vlastitim unutarnjim uvjerenjem ili nekom nadnaravnom silom, ne bih mogao reći.
Plan B
Plan B je da odbor glede 6. siječnja postavi temelje za podizanje optužnice protiv Trumpa. Ministarstvo pravosuđa već je objavilo da bi optužba mogla biti “buntovnička zavjera”.
Osobno vjerujem da bi takva optužba bila smiješna. Buntovnička zavjera, kad se uopće optužuje, što je rijetko bio slučaj prije 6. siječnja, obično je rezervirana za Omara “Slijepog šeika” Abdel-Rahmana, koji je pokušao dići u zrak Svjetski trgovački centar 1993. I oni će to pokušati protiv bivšeg predsjednika, za telefonske pozive i poruke dvosmisleno povezane s prosvjedom u kojem su mnogi prošli kroz vrata koja je otvorenim držala kapitolska policija, nastala je minimalna materijalna šteta, jedini ljudi koji su poginuli bili su nenaoružani prosvjednici, a što je možda bila namještaljka, ili barem napadnuta od strane FBI-jevih agenata.
Shvaćate li i vi to? Smatrate li to značajkom sistema, a ne greškom?
Nemam iluzije da ću u bilo što od ovoga uvjeriti režimske aparatčike. Međutim, ako netko čita, pitao bih ga sljedeće. Znam da mislite da je savršeno očito da je “Trump kriv!” i da svatko tko se ne slaže nije samo lud, već i opasnost za Republiku. Ali kao što znam da vas ne mogu uvjeriti, isto tako znam da ne možete u ovo uvjeriti 100 milijuna Trumpovih pristaša. Shvaćate li i vi to? Smatrate li to značajkom sistema, a ne greškom?
Štoviše, ako režim nastavi s ovim, sudit će mu u poroti Distrikta Columbia sa 77 posto demokrata i 92 posto birača koji su žestoko protiv Trumpa, koja je u posljednje vrijeme oslobađala očigledne demokratske izgrednike i osuđivala republikance po glupim optužbama koje nikad nisu bile niti podignute.
To je samo činjenica – možda, za mnoge, zlobna činjenica – ali svejedno činjenica da će negdje između trećine i polovice zemlje ovo smatrati potpuno nelegitimnim i biti razbješnjeno zbog toga.
Znam što neki naši gospodari misle
Znam što neki naši gospodari misle jer već govore: pravda mora biti zadovoljena, pa što bude. Moramo se držati principa, proklete bile posljedice. Ovo zvuči plemenito na apstraktnoj razini. Je li? Pretpostavljam da neki od njih misle: Ovo je dobit za nas. Ako ga osudimo, ili ga oštetimo dovoljno da se ne može kandidirati, a nema velike reakcije, tada je misija izvršena. Ili ako postoji, pa, ti su ljudi već bili, ili će uskoro postati, pobunjenici, pa ćemo imati opravdanje pokrenuti sigurnosnu državu protiv njih. Doista, ima koristi od njihovog istjerivanja sada, prije nego što se potpuno organiziraju za “Drugi građanski rat” znamo da pobunjenici već kuju urotu.
U svakom slučaju, osuda bi osigurala glasanje u Senatu prema članku I, odjeljku 3, što bi Trumpa ustavno učinilo nepodobnim za kandidaturu (barem bi polovica republikanaca potpisala).
Ali što ako, nekako, Trump bude oslobođen ili njegov slučaj bude odbačen? Mislim da ćete tada vidjeti istu ogorčenu reakciju, ali s druge strane. Odjednom će to biti Plava Amerika koja će sve naše institucije, a posebno sudove, proglasiti nelegitimnim. Možda ćete čak vidjeti i neke pokušaje plave secesije, npr. “Calexit”.
Plan C
Plan C, ako ništa od ovoga ne uspije, jest da se Trumpa proglasi nepodobnim prema klauzuli o pobuni 14. amandmana. Ovo je riskantnije od plana B. Ako ne bi mogli dobiti glas Senata za (a, bez osude, mislim da ne bi mogli), to bi se svelo na puko sudsko mišljenje. Ako mislite da će Trumpova baza zavijati zbog osude na klaunskom sudu u DC-u, pričekajte dok ne vidite njihovu reakciju na žalbenog suca kojeg su imenovali demokrati koji kaže da se Trump ne može kandidirati. Čak i ako režim natjera Vrhovni sud da potvrdi tu presudu s 9-0 (a neće), Trumpova baza to neće prihvatiti.
Plan D
Plan D — samo ga pobijediti na glasačkoj kutiji — također je riskantan. Država je u očajnom stanju. Biden je enormno nepopularan. Harris je spektakularno nepopularna. Bit će teško riješiti se jednog od njih. Riješiti se oboje? Prva crna, južnoazijska žena potpredsjednica? Misli li itko da će rasom i spolom opsjednuta demokratska baza 2024. to tolerirati?
I s kime da ih onda zamjene? Gavinom Newsomom? Bijelim heteromuškarcem? Čak i ako mogu prijeći preko tog netrivijalnog problema, što ne mogu, Newsom nema privlačnosti izvan čvrsto Amerike. Ne kažem da bi on sigurno izgubio, ali to je vraški opasno, pogotovo s demoraliziranom bazom i vrlo velikom vjerojatnošću da će država kojom on upravlja biti duboko u recesiji do izbora.
Plan E
Plan E je varanje. Znam što mislite. Ali ne govorim o Dominion strojevima za glasanje. Mislim na onu vrstu “prethodnog varanja” kojom se režim hvali kao “izbornim učvršćenjem”: promijenite pravila unaprijed na načine koji pogoduju demokratima, a štete republikancima, posebno u swing državama. Nema sumnje da će to učiniti. Zašto ne bi? Prošli je put upalilo, a što više otvorenog varanja mogu izbjeći, to bolje.
Već koriste saveznu vladu da prevagnu u korist demokrata. Bidenova izvršna naredba 14019, “Promicanje pristupa glasovanju”, zahtijeva od “svake savezne agencije da podnese plan registracije birača i potakne sudjelovanje birača. Također zahtijeva od agencija da izrade strategije za pozivanje nevladinih trećih strana da registriraju birače.” Odnosno, savezno preuzimanje državnih izbora od strane Bidenove administracije. Ovo je repriza, s federalnom moći, sa Zuckerbergovih 400 milijuna dolara u gotovini koji je donirao kojim su unaprijed namješteni prošli izbore, ali ovaj put s dolarima poreznih obveznika, uz koordinaciju pomoćnice Bijele kuće (Susan Rice), i provedbu vladinih agencije poput Housing and Urban Development, u suradnji s ljevičarskim nevladinim organizacijama. Tu će kombinaciju biti teško nadmašiti.
Da vjerujete da Trump predstavlja neviđenu prijetnju republici, biste li se stvarno bunili da nekoliko kutija s dodatnim glasačkim listićima ispadne s kamiona u blizini sjedišta za prebrojavanje glasova u Las Vegasu, Phoenixu, Milwaukeeju, Detroitu, Philadelphiji i Atlanti? Kada je opstanak naše demokracije u pitanju?
Ne njihove smicalice, nego naše sumnje potkopavaju povjerenje?!
Svako dovođenje u pitanje bilo kojih izbora na kojima su oni pobijedili osuđuje se kao paranoično, nedomoljubno, “rasističko” i prijetnja integritetu procesa. (Nema veze što isto to rade uvijek kada desnica pobijedi; pogledajte, na primjer, 2000., 2004. i 2016.) Sumnjive prakse poput kasnonoćnih bacanja glasačkih listića koje dovode do naših pitanja nikada nisu objašnjene, a kamoli okončane. Upuštaju se u smicalice zbog kojih izbori izgledaju sumnjivo; optužuju nas što kažemo da izgledaju sumnjivo. Kad ukažemo da, hej, tu nešto ne štima, odgovor je uvijek: Kako se usuđuješ sijati sumnju u izbore! Podrivati povjerenje u Našu demokraciju™. Ne njihove smicalice, nego naše sumnje potkopavaju povjerenje.
Ali ima razloga zapitati se mogu li se sljedeći put izvući. Što god se dogodilo 2020., većina republikanaca ne vjeruje da su izbori bili na razini. Režim je zbog toga izuzetno zabrinut, pa je zato i propaganda toliko intenzivna. Oni znaju da će sljedeći izbori barem morati izgledati mnogo čišći od prošlih, kako bi pobijedili 2024., i prihvatili je oni koji sumnjaju u izbore 2020. Učiniti da izbori izgledaju čišće, a da ga zapravo nisu čisti je teško. Loša strana toga je, međutim, očita.
Dakle, izbor pred njima je: Učiniti ono što(god) su učinili prošli put — i više, ako je potrebno — i riskirati još veću reakciju, ili riskirati da mogu pobijediti u poštenoj borbi. (Oni potonji pretpostavljaju da imaju potpunu kontrolu nad svojim minionima koji upravljaju izborima na lokalnoj razini.) Ali da ponovimo nešto: možda oni reakciju smatraju značajkom sustava, a ne greškom?
Plan F – ni pod kojim okolnostima Trumpu se ne može dopustiti ponovno preuzimanje dužnosti
Što ostavlja plan F, koji su već skicirali u širokim crtama. Ne znam točno u kojem će to obliku biti, ali jasno su rekli da se Trumpu “ni pod kojim okolnostima” ne može dopustiti da ponovno preuzme dužnost. Među “okolnostima” koje pokriva riječ “ne” čini se da uključuje i većinu Elektorskog kolegija ili neriješen rezultat nakon kojeg slijedi glasovanje Predstavničkog doma u korist Trumpa.
Što se tada događa? Pa, prema riječima “Transition Integrity Projecta”, skupa režimskih plaćenika povezanih sa Sorosevom mrežom koji su 2020. razradili svoju strategiju za sprječavanje Trumpovog drugog mandata, natjecanje će postati “ulična borba, a ne pravna bitka.” Opet njihove riječi, ne moje. Ali dopustite mi da prevedem: Ljetni nemiri 2020., ali magnitudama veći, koji se ne prekidaju dok njihovi ljudi ne budu sigurno u Bijeloj kući.
>Soroseva zaklada 2000.: Iluzija je da je Hrvatska suverena nacionalna država ili da će to postati
Dana 20. rujna 1911., RMS Olympic — sestrinski brod nesretnog Titanica — sudario se s krstaricom Kraljevske mornarice HMS Hawke, unatoč tome što su oba vozila plovila malim brzinama, u vizualnom kontaktu jedno prema drugom 80 minuta. “Bilo je to”, piše pomorski povjesničar John Maxtone-Graham, “jedno od onih nevjerojatnih spajanja, pri punom dnevnom svjetlu na mirnom moru nadomak kopna, gdje su dva normalno upravljana plovila bezbrižno klizila do točke sudara kao da su hipnotizirana.”
Čini se da idemo prema točki udara
Naše more nije mirno, niti naša plovila normalno rade. Ali čini se da idemo prema točki udara, s vidnim poljem pred nama jednako jasnim kao što je bilo tog dana. A režim ne mijenja kurs. On mora željeti ovaj sudar – ili je toliko “oduzet vlastitom robom” da ne vidi što radi.
Budite uvjereni, ako se dogodi ono čega se bojim da bi se moglo dogoditi, mi ćemo biti okrivljeni za to. A požar će sljedeći put uzrokovati da njihova reakcija na 6. siječnja izgleda kao pečenje sljezovih kolačića. Ne znam koja je mogućnost strašnija: da o svemu ovome nisu razmislili ili da jesu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
